Zdenko Knežević, inače vatrogasac koji trenutačno radi kao voditelj, odnosno zapovjednik vatrogasnog operativnog centra 193, prije toga je bio voditelj preventive, operater u operativnom centru u vatrogastvu više od 33 godine. Kako kaže u djetinjstvu nije planirao postati vatrogascem, no kao i svakoga od nas, spletom životnih okolnosti je to postao.
Scene koje se urežu u sjećanje...
-To je više poziv nego zanimanje i onaj tko nema ljubavi i strasti za ovaj posao ne može ga ni raditi. Financijski gledajući i nije toliko primamljiv posao, ali čovjek jednostavno uđe u svoj film, drži ga timski rad i u zahtjevnim i teškim intervencijama, kad se čovjek nagleda svega i svačega, što bi normalni ljudi, inače, teško probavili timski rad ga spašava. Mi jednostavno znamo da naš posao nema tko drugi obaviti, tada se moramo emocionalno isključiti i tek nakon obavljenog posla razmisliti o svemu. No ipak neke teške scene nam se urežu u sjećanje, a one su najviše povezane uz stradavanje ljudi u prometnim nesrećama, eksplozijama, požarima u stanovima itd. Mi takve scene nosimo u sebi i ne želimo naše obitelji opterećivati s tim, a pošto radimo u timu nekako nam je puno lakše. Vatrogasci po prirodi posla spašavaju ljude i to je jedan human posao, i daleko od toga da smo mi bezosjećajni, ali se ponekad moramo isključiti jer posao inače ne bi obavili kako treba.
Zabilježiti dramatiku
Osim što ste profesionalni vatrogasac poznati ste i po svojoj ljubavi prema fotografiji, tako su vaše intervencije ostale trajno zabilježene?
-Oduvijek u sebi gajim ljubav prema umjetnosti u bilo kojem obliku, a kroz to i ljubav prema fotografiji. Fotografijom sam se amaterski počeo baviti još u srednjoj školi, tada sam imao aparat Smenu i sâm sam, kod kuće, razvijao crno- bijele fotografije. Iako sam postao vatrogasac, ljubav prema fotografiji je ostala u meni. Shvatio sam kako su scene na koje mi nailazimo kod intervencija zanimljivi fotografski motivi i detalji koje bi trebalo ovjekovječiti. Tada sam sâm sebi rekao, ukoliko takvo što ne zabilježi netko od mojih kolega ili ja, sve će ostati samo u sjećanju. Naime takvim situacijama samo mi vatrogasci imamo pristup. Upravo me to potaklo da počnem nositi foto-aparat na intervencije. Kad kod bih mogao i kad bih imao priliku ja bih fotografirao, no problem je što ne možete to uvijek raditi, jer jednostavno ne mogu odvojiti tri sekunde da opalim sliku.
Naime, ja sam na teren došao prvenstveno kao vatrogasac i u prvom udaru kada vatra prelazi u nešto dramatično, a ja vidim dramatiku priče i želio bih je zabilježiti, kako smo u timu i svi aktivno sudjelujemo tada nema vremena za fotografiranje. Sve scene koje sam uspio snimiti su nastale kad bi se situacija malo smirila ili kad bi došla pomoć. Tada bih uhvatio pola minute za snimak i opet se vratio gašenju. Ove fotografije su bolje nego da je neko naknadno došao i slikao ugašeno požarište. Jer dočaravaju trenutak i moć vatre. Ja razumijem fotografe kojima je to zanimljivo, ali oni dolaze kad je sve gotovo jer jednostavno nemaju pristup požarištu i opasno je. Kad vidimo razarajuću snagu vatre mi je nastojimo obuzdati, ovo što ja radim je zabilježeni trenutak iz srca akcije i to je vrijednost ovih fotografija. Ne želim ulaziti u umjetničku kvalitetu fotografija ali se osjećam privilegirano što sam imao priliku slikati takvo što kao vatrogasac.
Pristup fotografiji koji nije čest u Hrvatskoj
Već ste u Gradskoj loži predstavili svoja djela, možemo li od Vas očekivati neko novo izlaganje Vaših radova?
-Nakon godina rada u vatrogastvu i fotografiranju na terenu u meni je sazrela ideja kako bi takvo što trebala vidjeti i javnost. Tada sam 2011 naišao na razumijevanje u Narodnom muzeju i kod zapovjednika Šoše i organizirali smo izložbu fotografija u Gradskoj loži, a koja je prikazivala pristup fotografiji koji nije baš čest u Hrvatskoj. Naglašavam da takvim trenutcima treba pristupiti kao fotograf. Ja tu scenu, osim što sam je vidio kao nešto destruktivno, fotograf u meni vidi motive u vatri i borbi čovjeka s vatrom.
Htio sam prikazati upuštanje u borbu malog čovjeka s golemom divljom snagom vatre i strast vatrogasca da je pobijedi. To je nešto što je vatrena fotografska priča zadarskih vatrogasaca. Ja se i inače bavim fotografijom, najviše se bavim pejzažima, volim slkati prirodu i dramatične scene vezane uz vremenske uvjete odem, na Velebit itd. Isto tako, kako sam blizak s udrugom pjesnika “Riječ iznad svega” oni bi htjeli spojiti moje fotografije i poeziju. Radilo bi se na način da bi se odabrao određen broj mojih fotografija, i tada bi pjesnici stali ispred fotografije, koja ih inspirira i koja je bliska njihovim pjesmama. Snimio sam i video od materijala s intervencija koji sam uobličio u kratki film. Uskoro planiram i novu izložbu sa zadarskim Kino klubom.
