<p>Dobitnik nagrade Grada Zadra za životno djelo</p>
Dobitnik nagrade Grada Zadra za životno djeloLARISA KRIZMANIĆ
StoryEditor
PROF. DR. SC. PAVUŠA VEŽIĆ

Grad - riječ koja se piše velikim slovom i izgovara s poštovanjem

Ja kad kažem grad mislim na grad unutar gradskih zidina, tako i ljudi našega kraja uokolo zovu Zadar, grad kao vlastito ime

Pavuša Vežić, inače rodom iz Makarske, već je desetljećima, kako i sam kaže, građanin ovoga grada. Svi ga znaju kao vrhunskog konzervatora, ali isto tako znanstvenika i profesora. Ipak, prije svega nosi titulu iznimno dragog i nasmijanog gospodina koji će sa svojim sugrađanima uvijek rado porazgovarati. Za svoj je hvalevrijedan rad 2021. godine dobio nagradu Zadarske županije za životno djelo za područje znanosti, obrazovanja, kulture, umjetnosti, prostornog i urbanističkog uređenja i zaštite spomenika kulture, a i ovogodišnji je dobitnik nagrade Grada Zadra za životno djelo.

Prije svega građanin grada Zadra

- Već sam 55 godina građanin grada Zadra i to mi je jako drago. U tih 55 godina najprije sam bio zaposlen u Zavodu za zaštitu spomenika i radio 30-ak godina kao konzervator. Potom sam, s iskustvom koje sam stekao radeći kao konzervator, zašao i u objavljivane konzervatorskih radova, znači u područje znanosti koja je prepoznata i od kolega koji su predložili da dođem na Filozofski fakultet na odjel za Povijest umjetnosti gdje sam proveo 20-ak godina kao profesor u divnoj suradnji s kolegama i studentima. Isto tako sam krasno surađivao i s kolegama konzervatorima dok sam radio kao zaštitar zadarskog graditeljskog nasljeđa, ne samo u Zadru, nego i na zadarskom području, po Ravnim kotarima, otocima, svugdje imamo vrijednih spomenika, započinje Vežić te dodaje kako se u Zadar doselio 1968. godine, kada se i zaposlio u Zavodu za zaštitu spomenika koje je u to doba vodila profesorica Ksenija Radulić koju opisuje kao divnu osobu, divnu i kao čovjek i sjajan konzervator.

Uz profesoricu Radulić započeo je s konzervatorskim radom, a jedan od prvih je bio zahvat na crkvici svetog Križa u Ninu.

- Ja sam u to doba bio samo početnik i pripravnik, ali sam radio u društvu uglednih profesora i konzervatora i uz njih sam pratio konzervatorski posao i stjecao vrlo dobra iskustva. Sam zahvat vodila je naša draga profesorica Ksenija Radulić koja je okupila ugledne ljude, kao što je bio naš Ivo Petricioli, Davor Domančić i još niz uglednih ljudi iz grada i Dalmacije. Posao je uključivao, za ono doba, neke još uvijek mlade tehničke zahvate, jedno od njih bilo je fotogrametrijsko snimanje. To je jedna posebna tehnika izrade arhitektonskih crteža zatečenih stanja građevine ili recimo injektiranje zidova koji su s godinama i stoljećima iza sebe izgubili vezivo među kamenim blokovima pa se onda ušpricavalo novo vezivo. Meni mladom i znatiželjnom čovjeku to su bila vrlo zanimljiva iskustva s kojima se nikad nisam imao prilike susresti niti sam znao da postoji nešto što je fotogrametrija, kao ni što je injektiranje zida, prisjeća se Vežić.

Slični su se zahvati nastavili i po ostatku Zadarske županije, otkriva nam, kao primjerice na crkvici sv. Jurja, na crkvi sv. Pelgerina ispod Dugog otoka pa na crkvici sv. Marije na Ošljaku.

- Niz je to na terenu vrlo zanimljivih i inspirativnih konzervatorskih zahvata. Posebno mi je drag i vrijedan zahvat na crkvi sv. Martina u Pridragi koji je također započela kao konzervator voditi profesorica Ksenija Radulić. Nažalost, nju smo rano izgubili kao mladu osobu pa je nama mlađima ostalo da nastavimo raditi na toj građevini, sjetno će Vežić.

Značajna iskustva

Kako je Zadar podosta stradao tijekom Drugog svjetskog rata, tako su se i za vrijeme obnove razvili različiti pristupi. Nasreću su se ipak uspjeli sačuvati brojni vrijedni spomenici.

- Tu valja spomenuti baziliku sv. Stjepana, mnogi ljudi je pod tim imenom ne znaju, to je naša crkva sv. Šime. Ona je u toku povijesti izmijenila svoj izgled, uz nju se s vremenom prigradio zvonik. Bila je obložena baroknim žbukama, na pročelju ima renesanse portale pa se nije znalo koliko je eventualno i starija. S konzervatorskim radovima koji su bili vršeni prema programu za zaštitu spomenika, ustanovili smo da je ona jedna ranokršćanska, tj. kasnoantička kršćanska bazilika, u prostoru još uvijek vrlo dobro sačuvana. Tu su njezine kolonade, lukovi koji povezuju te kolonade, bifore koje smo rekonstruirali na osnovu fizički sačuvanih dijelova, pri čemu smo ustanovili točan broj tih bifora, dvojnih prozora, da bi u konačnici s konzervatorskim radovima vratili toj građevini njezino utemeljenje, u nekoj mjeri i taj neki lijepi ranokršćanski oblik. To je ostalo kao značajno iskustvo i meni i mojim kolegama jer smo spoznali da je uz Eufrazijevu baziliku u Poreču ova naša u Zadru sačuvana u prostoru, ali ne samo u prostoru, nego i u liturgijskim funkcijama, pojašnjava nam ovaj sjajni konzervator te kazuje kako su usklađene sve njezine prošle i nadošle vrijednosti pa sada u Zadru imamo vrijedan spomenik.

Od velikog su značenja za gospodina Vežića i iskustva vezana uz zadarsku katedralu.

- U njezinim smo temeljima ustanovili da i ona ima ranokršćansko podrijetlo, da je dugo živjela kao ranokršćanska bazilika, praktički sve do 12. st., kada je na njezinom mjestu izrasla ova do danas sačuvana romanička katedrala, i to kao uzoran primjer romaničke arhitekture. U 13. st. produžena je na pročelnoj strani tako da je postala ujedno, za to doba, i najveća crkva u povijesnoj Dalmaciji. Jedan engleski arhitekt i povjesničar arhitekture Thomas Graham Jackson kazao je da je to najljepša romanička crkva uopće u Dalmaciji onoga vremena. On je živio u 19. stoljeću, tumači nam.

Bose po kamenu

To su samo neka od dragih mu konzervatorskih iskustva, a takvih je još nebrojeno mnogo.

- A što da tek kažemo za sv. Donata, kao opet jednu izuzetno vrijednu i važnu spomeničku građevinu, ona je spomenik europskog formata, jedinstvena za ranosrednjovjekovno doba kada je nastala. Također, radili smo i na stambenoj i na fortifikacijskoj arhitekturi, svojevremeno smo istraživali i sklop citadele. Što se tiče konzervatorske pripreme, istraživanja, prezentacije, jednako je zahtjevno. I danas kada ovim našim gradom šetam kao penzioner, šetam s osjećajem ponosa jer su to jako vrijedne građevine na kojima su bili potrebni promišljeni i jako vrijedni konzervatorski radovi, a jedan dio tog posla eto obavio sam ja, priznaje Vežić.

Zadru se ne prestaje diviti ni na kavi.

- Ja kad kažem grad mislim na grad unutar gradskih zidina, tako i ljudi našega kraja uokolo zovu Zadar, grad kao vlastito ime, riječ koja se piše velikim slovom i izgovara s poštovanjem. I sada kada ovdje sjedimo, s jedne strane nam je pogled na zgradu Arheološkog muzeja koja je vrlo dobar primjer moderne suvremene arhitekture profesora i arhitekta Kauzlarića, a s druge strane nam je Donat, episkopalni kompleks koji počiva na pločniku rimskoga foruma. To je tako jedno veliko bogatstvo, to primijete i ljudi kao gosti našega grada. Često znam vidjeti one, osobito ženske osobe, koji su svoje cipelice uzeli u ruke i bosim nogama gaze po rimskome kamenu pa je to na zgodan način izražena radost tog nekog gosta u našem gradu koji spoznaje vrijednost i ljepote našeg grada, govori nam ovaj simpatični gospodin pun znanja, a još više ljubavi prema Zadru.

Nagrada Grada Zadra

Nije mala stvar dobiti nagradu za životno djelo, najprije od Županije, a sada i od Grada. Važno je to za svakog čovjeka, naglašava Vežić, i za svaku djelatnost.

- Građani jako puno privređuju životu grada u svim domenama, od građevinskih radnika i poduzetnika do pekara i slastičara, novinara, mi imamo dosta veliki broj škola u Zadru, tu je jako velik broj učitelja, profesora u srednjim školama, na fakultetu, i svi oni predano rade svoj posao. Nadam se da će i mnogi od njih biti zapaženi u budućnosti kao vrijedni i marljivi pojedinci koji svojim radom doprinose životu našega grada. Tako da ne bih sada sebe isticao. Zašao sam u neke godine, imam iza sebe neki opus i to je netko primijetio, dakako hvala tom nekome, ali hoću reći da ima mnogo zaslužnih ljudi i zbog toga postoje nagrade kojima se vrijednim ljudima na neki način ukazuje povjerenje i zahvalnost za ono što su učinili, kazuje te napominje kako mu je od nagrada puno draže kada sugrađani priđu i kažu kako je nešto krasno napravio, to je za njega prava rezonanca.

Grad bez građana, ističe, nije grad.

- Grad i građani su dvojina jedne tvorevine. Grad bez građana nije grad, jednostavno kao što ni građani bez grada nisu građani. Oni zajedno grade našu kulturu, našu civilizaciju, oni je podižu, ako tog suživota nema, to onda znači da nema ni emocija, da kultura svojom razinom pada, poručuje.

Pitali smo ga i ima li poruku za one koji žele njegovim stopama. Recept za uspjeh jest doza obrazovanja uz začin emocija.

- To je posao koji traži dobro obrazovanje, koji traži umjerenost, ali koji neće i ne može biti dobar bez emotivnog u sebi. Ako se ne zaljubite u posao koga radite, onda ćete ga odraditi, ali nećete u njega ugraditi svoju emociju. Ako uz profesionalni odnos koji mora biti na razini struke, profesije, nije ugrađena emocija onda je to nešto manje, ako je na to nadograđena emocija onda se postižu zaista vrijedni rezultati. U prvom redu treba dobiti pravu kvalifikaciju, biti kvalificiran, ali i čuvati graditeljsko nasljeđe, čuvati povijesne gradove, to zahtijeva dobro obrazovanje, visoku razinu same struke. S druge strane, tu je i predanost poslu, u jednoj mjeri i malo više nego što to posao sam po sebi zahtjeva, vodeći se vlastitim iskustvom savjetuje Pavuša Vežić.

Problem smanjivanja broja stanovnika

Gospodin se Vežić za kraj osvrnuo i na ono što ga žulja, što vidi kao problem nastao uslijed masovnog turizma. To je smanjivanje broja stalnog stanovništva u povijesnim jezgrama gradova.

- To je nešto što nije problem samog Zadra nego svih naših gradova od Istre do juga Dalmacije, ali nije problem ni samog Jadrana, to je jedan globalni problem, od recimo Barcelone, Soluna, cijele te mediteranske obale. Povijesna je jezgra ugrožena pretjeranim turizmom. Za ilustraciju imamo Dubrovnik. Unutar njegovih gradskih zidina živjelo je više od 5000 stanovnika, danas ih živi manje od 1000. Nešto slično se događa i u našem Zadru. Veliki broj ljudi napustio je svoje stanove u gradu koji su sada pretvoreni u apartmane za turističke prolaznike kojih ljeti ima jako puno, ali kad se okrenemo u kasnu jesen i zimu, grad je poprilično pust. Ljudi su, napuštajući svoje stanove, grad malo po malo izložili karcinomu koji se širi, a to je zapravo pretvaranje grada u apartmansko naselje. Time se ujedno smanjuje i broj trgovina i ekonomskog života. Nekad smo imali tri željezarije, danas je nekome tko ima problema sa slavinom ili nekim radovima na hidroizolacijama u svojoj kući problem gdje će kupiti dijelove koji mu trebaju. Mora izlaziti iz povijesne jezgre gdje živi. Problem je dapače i obična žarulja, kad trebate žarulju, morate ići preko mosta ili sjesti u kola i ići negdje dalje. Da ne spominjem cijeli niz ostalih potreba građana koji ovdje žive, eksplicira Pavuša te za kraj nadodaje:

- To nije dobro i ne vodi u život i pravu revitalizaciju povijesnih središta o kojima govorim, nego vodi u njihovu stagnaciju. Svojim sam studentima volio reći da je grad u smislu građevina tijelo grada, ali da je grad u smislu građana duh grada. Grad bez građana nije pravi grad, grad bez svih funkcija koje domicilno stanovništvo čini u gradu nije na pravi način živ i postaje na neki način jedna vrsta kulisa.

24.11.2023., 11:32h
LARISA KRIZMANIĆ
23. svibanj 2024 23:01