Posjetili smo one, kako nam je barba Pavo rekao kroz smijeh, koji rade najprljaviji posao. U uskom prolazu, na Trgu kneza Višeslava, smjestila se postolarska radnja naziva “Expres postolar” koja posluje još od 1997. Vode ju otac i sin, Pavo i Mario Pejazić. Izuzev usluga koje su inače u oblasti postolara, u ovoj radnji možete i kopirati ključeve. Kada su počeli s poslom, u Zadru je bilo osam postolarskih obrta, a sada ih je, govore nam, samo četiri.
(Ne) isplati se popravljati
- Posla je sve manje. Dosta je jeftinih cipela koje ljudi kupuju pa im se iste ne isplati ni popravljati, započinje vlasnik Mario Pejazić.
Ipak, sudeći po broju mušterija, njihove su usluge i dalje tražene. Ljudi dolaze mijenjati potplate, pete, restaurirati neke stare cipele, pa čak i promijeniti remen na torbi. Gospodin Mario Pejazić pokazao nam je nekolicinu cipela kojima je podario potpuno novi sjaj, a i skupocjenu torbu staru 30 godina koja, nakon što je došla u njegove ruke, izgleda kao jučer kupljena.
Na ovoj ćete adresi također naći izbor kvalitenih i lijepih remena.
- Ovo su isto naši proizvodi, naručimo materijal pa ih izrađujemo, Mario nam pokazuje remene koje su izradili on i otac mu.
I ovdje je “brza moda” problem, ljudi kupe jeftine i brzo potrošne proizvode, a materijali koji se u ovoj radnji koriste kvalitetni su, stoga se, Mario nam ponovo ističe, većini i ne isplati popravljati cipele, već radije kupe nove.
Jutro provedeno u ovoj radnji uistinu je bilo živopisno. Haustor koji svira u pozadini, okruženi cipelama kojima je udahnut novi život ili to tek treba biti, zvuk aparata i veseli vlasnik koji samo za naše kamere demonstrira sve ono što je dio njegova zanata. U ovoj radnji ne vrijedi ona da su u “postolara najgore cipele”, dapače odmah su pogledali i naše te ponudili da se izujemo kako bi odmah na licu mjesta popravili sve što treba.
Vjerne mušterije
Dok smo ćakulali s ovim veselim dvojcem, kroz radnju je prošlo nekoliko vjernih mušterija. Jedan je gospodin došao kopirati ključeve, druga je pak gospođa došla po nekoliko pari cipela, a odmah je ostavila i druge. Već smo u tih nekoliko trenutaka mogli zaključiti koliko su ovaj otac i sin cijenjeni i koliko im ljudi vjeruju, ali isto tako koliko su dobri u onome što rade.
Lovačke gojzerice, crvene štikle od brušene kože, vojničke čizme, tenisice ili pak neka druga vrsta obuće – sve to prolazi kroz ruke gospode Pejazić. Od sitnih popravaka, čišćenja flekavih bež gležnjači do potpune restauracije cipela, nema u čemu oni nisu majstori svog zanata.
Rekli bismo da je postolarstvu najveća prijetnja nedostatak mogućnosti obrazovanja. Ukoliko se netko želi obrazovati za postolara, jedini mu je izbor Gospodarska škola Čakovec. Šegrte bi na obuku u ovu radnju možda i primili, no Pavo nam govori kako se oni koji to žele raditi nemaju gdje obrazovati, stoga se dade zaključiti kako, ukoliko se nešto ne poduzme, budućnost ovog zanata ovisi o prenošenju znanja s koljena na koljeno ili o tome da oni koji žele ući u ove vode sami pronađu majstora koji će ih naučiti poslu.
