Urar Ivica Čulina, 72-ogodišnjak, među satovima je od 1965. godine. Međutim, novo vrijeme obilježeno suvremenom tehnologijom donijelo je elektroniku, mobitele i pametne satove koji su uzrokovali gašenje ili makar smanjenje obujma posla urarima, čuvarima starih zanata.
- Prije je bilo puno bolje nego sada, bilo je dosta posla, nije bilo baterijskih ni digitalnih satova, ni pametnih satova, ni mobitela... A danas, evo, od 10 sati nitko nije ušao, a sad je podne, to se prije nikad nije događalo. Imam troje unučadi, neće preuzeti moj posao, nema smisla, iako je ovo posao koji se prenosi s koljena na koljeno, priča Čulina čiji je otac otvorio radnju 1953. godine.
Troje urara na Poluotoku
I njegov je sin urar, nastavlja Čulina, ima položen majstorski ispit, ali nažalost, nema potrebe da to radi, sve je manje i manje posla. S druge strane, unuci, kao i većina danas, koriste mobitele koji su potisnuli satove.
U skladu s tim, na Poluotoku je ostalo samo troje urara, a bilo ih je desetak, ako ne i više. Kako saznajemo od Čuline, primjerice, i u Zagrebu je tek petero urara.
- Prije 15-ak godina objavljeno je u jednim novinama da Švicarska traži urare. Eto, vidite kakva je situacija kad oni traže taj zanat. Da sam bio mlađi, možda bih i išao, sad sam ipak star iako se ne osjećam tako, kaže Čulina sa smješkom.
A nekad je, prisjeća se, s pokojnim ocem radio do kasno u noć, potaknut ljubavlju prema satovima još od malih nogu.
- Ja sam u osnovnoj školi bio odličan, upisivalo se tada u gimnazije i tehničke škole. Rekao sam pokojnom ocu da bih želio biti urar. Poljubio me, bio je jako sretan, nije me htio prisiljavati, ali bilo mu je jako drago što sam to odlučio. U tehničku školu su išli malo lošiji đaci. I tako, predao ja papire u tehničku školu i onda su me zvali da nisam možda pogriješio. Vidjeli su odlične ocjene i mislili da sam se zabunio. Objasnio sam im tada svoj san i svoju ljubav, prepričava Čulina koji je i sve razrede srednje škole završio s odličnim ocjenama.
Samo da zdravlje posluži
Ujutro bi išao u školu, kazuje Čulina, došao zatim kući na ručak i onda bi do 22 sata radio.
- Eto, toliko je posla bilo, do kasno navečer smo radili. A ja sam tada imao 15 godina. Prije su slali satove na popravak i iz drugih gradova, a naši povratnici iz inozemstva dolazili su s vrećicama satova jer je popravak vani bio iznimno skup, samim tim i neisplativ. Odavno nema ni toga, kazuje Čulina koji sumnja da bi svoj zanat mogao pretvoriti u svojevrsnu turističku atrakciju jer misli da turiste to ne bi zanimalo.
Bilo kako bilo, riječ je o poslu koji zahtijeva potpunu predanost, strpljenje, dobar vid, preciznost, motoriku ruku i najvažnije - veliku ljubav.
- Ne bih ništa mijenjao, izgurat ću ja još koju godinu, samo da me zdravlje posluži, zaključuje Čulina koji je ujedno i najstariji plivač u Zadarskoj županiji.
