Naslov zvuči kao predizborni slogan, obećavajuće i poticajno. Naime, ta ideja povezivanja i razmjena proizvoda između zelene i plave Hrvatske u turizmu se desetljećima provlači kroz usta raznih stručnjaka, turističkih djelatnika, gospodarstvenika, političara i mnogih drugih. Održani su razni paneli, prezentirani i elaborirani projekti i ispisano je niz novinarskih i stručnih članaka na tu temu. Unatoč svim uloženim sredstvima EU fondova i izdvajanja značajnih sredstava iz državnog proračuna, programe i poticaje, to generalno nikad nije zaživjelo. Dovoljno je proći pojedinim predjelima Zadarske županije gdje su vidljive neobrađene i zapuštene poljoprivredna površine. A ne tako davno je područje Ravnih kotara opskrbljivalo veliki dio zemlje voćem, povrćem i ostalim proizvodima. Isto to vrijedi i za ostale predjele Hrvatske, poglavito Slavoniju. Treba naglasiti da je nekad gastronomska ponuda bila perjanica poljoprivredne proizvodnje, a turistički sektor njen potrošač.
Neiskorišteni potencijali
U međuvremenu su se trendovi promijenili i sekundarna djelatnost poput turizma, postaje primarna pa u zaleđu Zadra imamo izgrađene vile s bazenima koje se iznajmljuju u turističke svrhe, a poljoprivredna proizvodnja je mala i nedovoljna.
Iako postoje pozitivni primjeri različitih OPG-ova koji proizvode autohtone proizvode vrhunske kvalitete poput sira, pršuta, kulena, maslinovog ulja i vina s oznakom izvornosti to nisu zadovoljavajuće količine za turističku promociju naše zemlje u gastronomiji i enologiji. Također se često naglašava da smo zemlja s ogromnim potencijalom za ekološku proizvodnju zbog dobro očuvanog okoliša i plodne, nezagađene zemlje jer očigledno nismo i ne možemo biti konkurentni u klasičnoj proizvodnji hrane s ostalim zemljama u EU pa se zauzima taj smjer preokreta u proizvodnji. Međutim taj potencijal koji imamo i o kojem se godinama lamentira možemo zamisliti ako se usporedimo s primjerice Eskimima koji žive na ogromnim prostranstvima ledenih površina i hipotetski proizvode oko 50% leda za svoje potrebe, a ostatak uvoze i godinama rade studije o potencijalu i neiskorištenosti bogom danih resursa.
Tako to otprilike nažalost izgleda kod nas jer Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane niti za svoje potrebe, ovisimo o uvozu usprkos svim obradivim poljoprivrednim površinama koja, nažalost, i dalje zjape prazna.
Povodom Dana kulena i prezentacije te delicije zadarskim ugostiteljima u suradnji HGK-Hrvatske gospodarske komore Zadar i HGK-Hrvatske gospodarske komore Osijek, razgovarali smo o projektu povezivanja kontinentalne i morske Hrvatske u razmjeni prehrambenih proizvoda, velikom uvozu hrane, promociji turizma kroz gastronomsku i enološku ponudu... s potpredsjednikom HGK-a za poljoprivredu i turizam prof.dr.sc. Draganom Kovačevićem.
Osjete se pomaci na bolje
Godinama se govori o povezivanju zelene i plave Hrvatske, ima li određenih pomaka u realizaciji tog projekta?
- Povezivanje zelene i plave Hrvatske se segmentarno događa, ali problem je što Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane. Lani smo imali rekordni vanjski trgovinski deficit u uvozu hrane koji je iznosio više od milijardu i 400 milijuna eura. To znači da još uvijek jako puno hrane uvozimo, a najviše mesa, mlijeka, voća i povrća. Hrvatska mora mijenjati strukturu proizvodnje i povećati kapacitete, a mali proizvođači OPG-ova se trebaju udruživati, pregovarati te imati zajednički marketinški nastup prema hotelskim lancima i restoranima. Također se treba doseći određeni kontinuirani standard kvalitete tokom čitave godine.
Turistički se promoviramo kroz raznovrsnu i bogatu gastronomiju, a istovremeno poljoprivredna i stočarska proizvodnja nije dovoljna za naše potrebe i ovisni smo o uvozu. Kako vi to tumačite?
- Osjete se ozbiljnji pomaci na bolje, pojedini hoteli ostvaruju suradnju s OPG-ovima. U turizmu je jako važno da imate kratke lance dobave i svježu robu jer je ona uvijek sinonim za zdravo i domaće, posebno kod onih turista koji sve više gledaju na to. Ali za to treba malo vremena i treba mijenjati strukturu poljoprivrede, drugačije fokusirati potpore, više se okrenuti proizvodnji u visoko dohodovnim kulturama, voću i povrću i proizvodnji s većom dodanom vrijednosti poput stočarstva i vezati za finalizaciju u turizmu u kojoj dobivamo još jednu dodanu vrijednost.
Treba zadovoljiti kriterije
Koje karakteristike mora imati autohtoni proizvod npr. kulen ili pršut?
-To obuhvaća cijeli spektar nekog proizvoda, a ono što je ključno da bi proizvod bio autohton, tradicionalan mora imati svoju povijest. Da bi dobili oznaku izvornosti za zaštitu zemljopisnog podrijetla EU, morate imati dokumente i dokaze da se taj proizvod na tom nekom području proizvodio desetljećima pa i stoljećima i to su prvi kriteriji koji morate zadovoljiti. A ostalo su specifične tehnologije kao na primjer proizvodnja pršuta, kulena, sireva koje smo zaštitili. Inače, Hrvatska je zaštitila 48 tradicionalnih proizvoda što je sjajan rezultat jedne male zemlje. Nalazimo se na osmom li devetom mjestu na razini EU, a nabrojati ću samo neke zaštićene proizvode od baranjskog i slavonskog kulena, češnjovki, kobasica, četiri poznata pršuta, maslinova ulja, sirevi. Svakako trebamo poraditi na promociji jer nismo prepoznati kao eno-gastronomska destinacija, a naročito u promidžbi vina i jela koje se mogu podvesti kao autohtona i tradicionalna sa snažnijim marketingom i povećanjem kapaciteta ponude.
Krovna organizacija za promociju vina
Jesu li hrvatska vina postala prepoznatljiva u svijetu?
-Na međunarodnoj razini treba još puno promotivnih aktivnosti da bi se to postiglo. Zemlje koje se bave vinarstvom brendiraju i pozicioniraju sa sortama vina ili određenim područjem na mapu svjetske vinske karte. Hrvatska je u suradnji HGK- a prije nekoliko godina s jednim uglednim somelijerom i stručnjakom iz Velike Britanije napravila studiju i stvorili smo brend Vina Croatia- Vina Mosaica. To najbolje opisuje bogatsvo četiri vinske regije sa svim njihovim sortnim i položajnim specifičnostima. Osnovni cilj je promocija Hrvatske kao vinske zemlje, pozicioniranje na vinskoj karti svijeta i promocija pod tim zajedničkim brendom. Ogromne su razlike između vinarske proizvodnje vinskih sorti u Dalmaciji, Istri, brdovitim predjelima i Slavoniji. Sve povezati u jednu cjelinu i brendirati kao jedinstveni hrvatski vinski brend nije jednostavno. Trebamo više ulagati u promociju i uložiti više novaca u marketinške aktivnosti. Očekujemo da i država snažnije sudjeluje u tome i izdvoji znatnija sredstva iz proračuna. Također se zalažemo da se osnuje jedna krovna organizacija u državi koja bi se bavila promocijom vina.
