Aleksandar Bonačić, dobitnik nagrade “Tošo Dabac” za 2022. godinu, tijekom godina fotografske aktivnosti istaknuo se kao tragač za ljepotom u svakodnevnici, onaj koji vidi i bilježi posebnost u naizgled običnim prizorima.
No, fotografija nije jedina njegova strast, posvećen je i glazbi, planinarenju, djelovanju u društvenoj zajednici...
A valja naglasiti da je njegova umjetnost protkana ljubavlju prema rodnom gradu.
Nogomet u Stomorici
Prisjetio se djetinjstva na Kalelargi, kod hotela Zagreb, prvih susreta s fotografijom...
- Bilo nas je puno dvorište, baš smo bili ekipa, bilo je zabavnije nego danas. Igrali smo se kukala po Rivi, “neka puca, neka puca”. Imali smo i svoju verziju nogometa u Stomorici, u ostacima crkve, u njenih pet brodova imali smo pet golova, dakle svatko bi imao svoj gol i tko dobije pet golova, taj ispada. Onda ostanu dva koja se pripetavaju, ma super je bilo, trebali smo to patentirati, započinje Bonačić kroz smijeh.
Prvi dodir s fotografijom dogodio se u sedmom, osmom razredu osnovne škole kad je njegov prijatelj nabavio fotoaparat Zenit.
- Taj je fotoaparat još kod mene, s filmom. Zatim je kupio Yashicu pa smo se počeli baviti tim. Kemijali smo u stanu, razvijali filmove, nismo imali aparat za povećavanje, radili smo to na dijaprojektoru, mjerili, osvjetljavali... Super su fotke ispale, prisjeća se Bonačić igre koja se tek godinama kasnije razvila u najveći hobi.
Zbog glazbe fotografija pala u drugi plan
U srednjoj školi počeo je svirati gitaru, uključivao se u bendove i fotografija je pala u drugi plan.
- Bilo je bendova i prije, ali kao bitan izdvojio bih Speedy Gonzales. Osnivač je bio Momo Buterin, tu smo se našli s njim, vrhunskim glazbenikom, tada svjetskog kalibra. Ekipa se mijenjala, znalo nas je biti i po desetak u bendu. Bilo je svirki, imali smo autorske stvari, kaže Bonačić i dodaje kako je sve to za 16-godišnjaka velika stvar, toliko velika da mu nije bilo žao svirati u sobičku dok se svi kupaju i dok se prsti grče od sviranja.
Danas svira u bendu, njegove gitarske teme uobličuju njegovi prijatelji i vrhunski glazbenici braća Supičić, a pjeva Mia Burčul.
- Imamo pripremljen album s 12 pjesama koji je zanimljiv jer su svi tekstovi hrvatskih pjesnika. Dakle, tu su naši antologijski pjesnici i pjesnikinje. Teško je uklopiti tu poeziju u jedan prog rock format, ali trudimo se, kaže Bonačić.
Od obiteljskih uspomena do vrhunske nagrade
No, vratimo se na fotografiju, onu začahurenu ljubav iz osnovne škole.
- Godinama poslije, kad mi se rodila prva kćer, pomislio sam da bi bilo dobro da imamo uspomene, sjetio se tog aparata i tako je to ponovno počelo, postalo ozbiljnije, otkriva Bonačić koji kao najveći uspjeh ističe svoju obitelj - dvije kćeri i suprugu.
Dakle, želja za bilježenjem obiteljskih trenutaka malo po malo dovela ga je do nagrade “Tošo Dabac”.
- Lijepo je dobiti takvo priznanje, to je priznanje struke, nije neki natječaj na kojem se ocjenjuje jedna fotografija. Pratio se moj rad i dobio sam vrhunsku nagradu, za cjelokupni rad, radi unaprjeđenja umjetničke fotografije u Hrvatskoj, govori Bonačić.
Svojim vrhunskim umjetničkim fotografijama redovno dodjeljuje naslove kojima zapravo bilježi ono što je vidio u tom trenutku i tako naslovi postaju neodvojivim dijelom umjetničkog djela.
- Naslov nastane prije fotografije, scena mi izazove asocijaciju i to je to, dodaje Bonačić.
Velebit - posebna ljubav
Premda, kako kaže u šali, voli komfor, spreman je visiti na stijeni na Velebitu radi dobre fotografije.
- Imam jako velik fundus planinskih fotografija, njih bih možda trebalo napraviti u obliku digitalnog vodiča, to su fotografirane ture od početka do kraja. Svatko bi onda mogao vidjeti sve segmente staze, kazuje planinar koji je upoznao Velebit kad je imao osam godina i tamo, na Paklenici, dočekao novu godinu.
Danas ide na Velebit kad god mu to obveze dopuste, uživa u tome, poznaje Velebit kao svoj džep i naravno, ima priliku za vrhunske kadrove.
A neke fotografije, vjerovali ili ne, nastale su na njegovom radnom mjestu - na carini.
- Pa nije carina baš toliko dosadna, ha-ha, ima tu svega, i tu je bilo dobrih fotki, na primjer kada bismo išli na brodove koji dolaze po tunu, hranjenje tune je vrlo atraktivno, ponio bih aparat i zabilježio što vidim, odgovara Bonačić.
