Dr. Damir Biloglav, liječnik i političar, svoj je život ispunio raznolikim iskustvima, počevši od djetinjstva u Zemuniku gdje je stekao temeljne vrijednosti provodeći vrijeme s djedom do obrazovanja u Zadru, s neizvjesnom vizijom budućnosti, ali s jakom sklonosti prema biologiji i matematici.
Njegova karijera nije bila obilježena samo medicinskim radom, već je bio dragovoljac u Domovinskom ratu, gdje je služio kao liječnik u sanitetskoj službi, bio je zapovjednik Sanitetskog voda 112. brigade Hrvatske vojske ‘91/’92., a dao je nemjerljiv doprinos u vojnim operacijama i nakon rata, pružajući medicinsku pomoć na oslobođenim područjima.
Nakon ratnih godina, suočen s izazovima zdravstvenog sustava, Biloglav je postao aktivni sudionik u političkom životu. Kroz svoje iskustvo u političkim strankama i udrugama, ističe važnost služenja ideji i narodu te se angažira u Domovinskom pokretu kao gradski vijećnik i član Predsjedništva stranke. Njegov životni put odražava duboku povezanost s vrijednostima rada, služenja zajednici i kontinuiranog napretka, bilo da je to kroz medicinsku skrb ili pak političko djelovanje.
Prvi unuk
Biloglav je prvih 12 godina života proveo je u Zemuniku što je silno utjecalo na njega. Bio je, kaže, prvi unuk i puno je vremena provodio sa svojim djedom.
- Djed mi je usadio radne navike, kao i interes prema mnogim stvarima. Prenio je na mene vrijednosti rada i ljudi koji rade. Uvijek je oko sebe imao nekoliko težaka, vidio sam njegov odnos prema tim ljudima, dao bi sve za njih, govori Biloglav.
Kasnije, 1970. godine, s roditeljima se preselio u Zadar, završio osnovnu školu u Arbanasima te upisao Gimnaziju Vladimira Nazora u kojoj su tada bili izvanredni profesori među kojima ističe svoju razrednicu, pokojnu profesoricu Milevu Žmikić i profesoricu umjetnosti, Živku Radas.
Zanimljivo je da, kada bi netko, sve do trećeg razreda gimnazije, pitao Biloglava što će studirati, odgovorio bi da ne zna, ali da zna što sigurno neće - medicinu.
- Ne znam kako, ali okrenulo mi se nešto u glavi i u obzir je dolazila samo medicina. Volio sam uvijek biologiju, ali i matematiku, posebno astronomiju. Imali smo čak mali astronomski klub, okupili bismo se i gledali zvijezde nekakvim teleskopićima, prisjeća se Biloglav koji bi, da nije studirao medicinu, odabrao arhitekturu što je kasnije završila njegova kći.
Na studiju, kao ni u gimnaziji, kako kaže, nije bio “štreber”, prolazio je s četvorkom, no ipak, bio je u prvih deset po uspješnosti rješavanja prijemnog ispita na Medicinskom fakultetu u Zagrebu što potvrđuje tadašnju kvalitetu škole.
Prošao sve ambulante
Na studiju mu je bilo lijepo, imao je dobru ekipu, išli su na koncerte, vlakom u Veneciju na kavu, pa do Trsta kupiti gramofonske ploče... Međutim, nakon diplome ipak se vratio u rodni Zadar.
- U Zadru sam stažirao, već nakon dva, tri mjeseca išao sam na zamjenu u Ražanac. Prošao sam sve ambulante koje su pripadale tadašnjem medicinskom centru, zatim sve udaljene otočne ambulante, najdulje sam bio na Molatu. Bilo je to posebno iskustvo, malo mi je žao današnjih mladih liječnika koji završe fakultete i odmah se zaposle u bolnici, bilo bi dobro da vide kako je na terenu, naučili bi se snalaziti i rješavati razne probleme, priča Biloglav koji je nakon Molata dvije godine bio u Bibinjama.
I onda je počeo Domovinski rat.
- Od smrti Franka Lisice, 2. svibnja 1991. godine, nisam bio na poslu, oformili smo sanitetsku grupu, bili smo liječnici dragovoljci, najprije u bolnici, a to je bilo i vrijeme priprema za osnivanje 112. brigade. Pripao sam četvrtom bataljunu kao liječnik koji je vodio sanitet. Moj prvi odlazak na teren bio je početkom rujna 1991. i od tada sam gotovo stalno bio u vojsci do srpnja 1992. kada je bila velika demobilizacija. Svi mi koji smo imali svoja radna mjesta vratili smo se tada u svoje ambulante, a sanitet ostavili mlađim kolegama. Kada je bila akcija, opet bismo se svi okupili. Tako je bilo do kraja rata, a za vrijeme Oluje, 1995. godine, opet sam se javio u brigadu, za mene su imali novi zadatak - odlazak u Liku, u Korenicu, kao civilni liječnik. Kako je tekla Oluja, kako je vojska napredovala, išli smo za njima i uspostavljali civilnu vlast. Moj zadatak bio je obići oslobođeno područje, a to je bio ogroman teritorij - od Srba na jugu do Ličkog Petrovog Sela, iza Plitvičkih jezera, do mjesta Podlapača blizu Udbine, i pronaći sve zaostale civile i osigurati im primarnu zdravstvenu zaštitu, prisjeća se emotivno Biloglav koji je i nakon toga, po potrebi, odlazio raditi u Udbinu i ostala mjesta gdje je nedostajalo liječnika.
Sve je počelo Udrugom liječnika
Zatim, u rujnu 1997. godine krenula je tzv. privatizacija u zdravstvu, liječnici su bili zakupci što znači da su ordinacije u kojima su radili ostale vlasništvo Doma zdravlja, a oni su imali ugovor s HZZO-om. Tada je, pun ambicije, upisao postdiplomski studij za područje ultrazvuka u gastroenterologiji u Zagrebu te kupio aparat i bavio se tim desetak godina u svojoj ordinaciji.
- Nažalost, sustav nije znao pratiti ljude koji su željeli raditi više i napredovati. Sve vrijeme rada bilo je dosta komplicirano, bilo je stotinu pitanja - kada radimo, smijemo li naplatiti... Kada mi se pokvarila sonda, to mi je bio izgovor da prestanem. Dok sam to radio, uvjerio sam se kako je korisno i koliko bi to bio kvalitetan doprinos. Sve što napravimo na primarnoj razini, uštedimo bolnicama i skraćujemo liste čekanja, tumači Biloglav.
S obzirom na tadašnju situaciju u zdravstvu, s nekoliko kolega liječnika, osnovao je Udrugu primarnih liječnika u ugovornom odnosu s HZZO-om koja je bila jedna od sekcija unutar puno veće udruge, Udruge poslodavaca u zdravstvu koja funkcionira i dan-danas.
- Ja sam bio predsjednik sekcije u tri mandata. Mogao sam dobiti puno bolji uvid u funkcioniranje sustava, bilo je predstavnika svih djelatnosti što mi je zaista pomoglo u daljnjem radu. Kako bismo postali čimbenik u dogovorima s Ministarstvom zdravstva, odlučili smo izaći iz te udruge i napraviti posebnu pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca koja je osnovana prema Zakonu o radu, govori Biloglav i dodaje da su dogovori i dalje išli prilično teško.
Nakon tih iskustava shvatio je da je najbolje ipak aktivno se baviti politikom. Bio je član Hrvatske stranke prava i za sebe uvijek kaže da je pravaš budući da smatra da je to izvorna hrvatska politička doktrina.
- Sve je bilo dobro dok Đapić nije upropastio stranku svojim muljanjem sa Sanaderom. Formirao se nakon toga čitav niz pravaških strančica. Pokušali smo se održati kroz Hrvatsku stranku prava dr. Ante Starčević, ali to nije dugo potrajalo. U to se vrijeme ovdje pojavio pokojni Zvonko Bušić, poznati hrvatski emigrant i zatvorenik koji je proveo 32 godine u američkim zatvorima. To je čovjek o kojem hrvatska javnost, i ako išta zna, to malo zna potpuno naopako. On je obilježen kao nekakav terorist, a bio je sve, samo ne to. On i njegova grupa odabrali su način na koji su željeli skrenuti pozornost, oteli su jedan američki zrakoplov, taj je njihov pokušaj završio nesretno jer je stradao jedan američki policajac zbog čega je bio u zatvoru. Priča o Zvonku jedna je tragična hrvatska priča. Ostavio je snažan dojam, ne samo na mene, nego na sve koji su se s njim družili. Ostalo mi je urezano u pamćenje kada je rekao da je najveću uslugu sebi napravio onda kada se obračunao s vlastitim egom. Toga se često sjetim, samo su oni ljudi koji uspiju obuzdati svoj ego u stanju služiti ideji, cilju, drugima, govori Biloglav i dodaje da bi to trebalo biti pravilo za dobrog političara.
Pauzu prekinuo Domovinski pokret
Zvonko se, nastavlja Biloglav, razočaran vidjevši stanje u Lijepoj Našoj, odlučio za drastičan čin samoubojstva.
- Čitav je svoj život dao za ideju slobodne Hrvatske, to je jedino što mu je preostalo, tim je činom htio probuditi hrvatski narod. Barem ja to tako tumačim, naglašava Biloglav kojem je taj događaj bio strašan udarac i nakon toga je sam sebi rekao da se više nikada neće baviti politikom.
- Ako takvi ljudi, kao što je Zvonko, ne mogu opstati u politici, što ja, običan mali čovjek, imam tražiti u politici. Tada sam se povukao iz svega, priča Biloglav koji je sedam, osam godina, kako kaže, samo promatrao politiku sa strane.
- Onda se pojavio Domovinski pokret i učinilo mi se da je to jedna dobra, zdrava ideja i da su se možda uvjeti u društvu i državi ipak malo promijenili. Odlučio sam dati onoliko koliko mogu, stalno me mučio čudan osjećaj, predbacivao sam sebi neaktivnost i prepuštanje konformizmu. Kao ratni liječnik vidio sam puno ranjenih i mrtvih, znam koliko je mladih ljudi dalo život za domovinu i jednostavno nisam mogao sjediti prekriženih ruku, morao sam dati dodatni doprinos zajednici, kaže Biloglav koji je u stranci od osnivanja, gradski je vijećnik, zadnjih godinu dana član je Predsjedništva stranke, na zadnjim izborima je, kako stvari stoje, postao saborski zastupnik zbog čega svoju liječničku karijeru privodi kraju.
