Miljenko Dujela jedan je od onih naših sugrađana o čijem bi se životu mogla napisati odlična knjiga. Riječ je o humanitarcu i autoru mnogih dokumentarnih filmova koji je svoj radni vijek proveo u Rimu radeći na talijanskoj televiziji RAI, kao novinar, snimatelj, redatelj i putopisac i pomažući svojoj domovini i svom gradu kad je bilo najpotrebnije, tijekom Domovinskog rata.
- Puno njih u Zadru ne zna što sam radio u Italiji, kad me pitaju, kažem da sam prodavao brukve, započinje Dujela kroz smijeh.
Svijet filma i zabavne glazbe
Da ispravimo tu nepravdicu, predstavljamo Vam gospodina, i to počevši od djetinjstva na Stanovima. Djetinjstvo mu, kako kaže, nije bilo baš bajno jer je izgubio majku kad je imao osam, devet godina.
- Tetka Jelica bila mi je poput majke. Rado se prisjetim anegdote upravo o televiziji. Naime, prvi televizor došao je na Stanove 1963. godine, i to je bio baš kod moje tetke. I gledali smo samo talijansku televiziju, preko Učke je signal bio jako loš. I tako, gledali smo vijesti o atentatu na Johna F. Kennedyja, bilo je puno snijega, smetnji na televiziji. Šest godina nakon toga, kad sam ja već bio u Rimu, javio sam tetki Jelici da će biti prikazana dokumentarna emisija čiji sam montažer o drugom Kennedyju, Robertu koji je također doživio atantat. Ona je to pogledala i rekla drugima: “Vidite li, kad moj Milenko radi na televiziji, nema više snijega”, prepričava nam Dujela.
Nakon vojske je, vidjevši priliku da ostvari svoj san, otišao u Rim, htio je upoznati svijet filma i zabavne glazbe, obožavao je talijanske kancone.
- I mali iz provincije otišao u Rim i nije se izgubio, šaljivo dodaje.
Radio je s brojnim velikim imenima, a ispričao nam je zanimljivost s poznatim talijanskim redateljem Alessandrom Blasettijem s kojim je 1970. radio dokumentarnu emisiju o ulasku Italije u Drugi svjetski rat.
- Deset godina prije, 1960., on je snimio film Europa noću, a ja sam taj film gledao tri puta, dvaput sam se švercao na projekciju, a jednom platio ulaznicu. Ispričao sam mu to, govori Dujela o prepletenosti životnih i umjetničkih puteva.
Doprinos Domovinskom ratu kamerom i perom
S filma je prešao na televiziju budući da je televizija pružala više mogućnosti i jer je u tome pronašao sebe.
- Radio sam kao montažer emisije Posljednji planet koja je govorila prvi put o ekološkim katastrofama i koja je bila prva dokumentarna emisija u boji. Proglašena je najboljom emisijom godine u toj kategoriji. Ja sam dobio nagradu za najboljeg televizijskog montažera. I tako je sve krenulo..., kazuje Dujela koji se istaknuo kao snimatelj na zadarskom, dubrovačkom i vukovarskom ratištu.
- Kada je počeo obrambeni Domovinski rat, imao sam 44, 45 godina, nosio sam naočale, nisam bio vičan oružju. Netko mi je rekao da uzmem kameru i pero i bilježim što se događa. Na ljeto 1991. već je mirisalo na rat, ali nisam vjerovao da će se to stvarno dogoditi. Predložio sam direktoru RAI-ja da snimim “Zadah rata u Zadru”, odlazio sam u Kruševo i okolna mjesta gdje se već pomalo zakuhalo. Uglavnom, prevario sam se, nije to bio zadah rata, nego rat, govori Dujela koji je polovinom rujna ‘91. odnio prve snimke napada na Zadar i prikazao to na talijanskoj televiziji.
Krajem ‘91. godine napravio je dokumentarni film “Zadre, moj galebe - moja slobodo” koji je promoviran 5. travnja 1992.
- Promocija filma za uzvanike bila je u 10 sati ujutro u OŠ Stanovi, prenosio je Radio Zadar, a neprijatelj je bio na Crnom. Isti dan u 13 sati bila je promocija za građanstvo i počele su padati granate. U dvorani nitko nije primijetio da padaju granate jer su to gledali na ekranu. Na kraju tog dana pročitao sam da je to bio kulturni događaj dana i da je prikazan prvi dokumentarni film o obrambenom Domovinskom ratu u Hrvatskoj, priča nam Dujela.
Humanitarni rad
Nakon toga je napravio dokumentarac “Zašto Dubrovnik?”, a sva dobit od prodaje dokumentarca na VHS kaseti bila je namijenjena obnovi krovova u Dubrovniku i zahvaljujući tome obnovljeno je 45 % krovova za što je Dujela dobio plaketu zahvale.
- U tom dokumentarnom filmu nema ni riječi komentara, samo slike i glazba, smatrao sam da su komentari suvišni, tumači Dujela i dodaje da su jednu kazetu darovali Tuđmanu i rekao je da je to jedan od najboljih dokumentarnih filmova.
Posvetio se i dokumentarnom filmu o vukovarskim majkama koje traže svoju djecu.
- Majke i očevi iz Vukovara su ‘96., na obljetnicu izgona iz Vukovara, 18. studenog, došle kod sv. Oca, kod pape. Snimili smo emisiju za koju sam htio da se emitira između Božića i Nove godine. Glavni urednik bio je malo skeptičan, ali htio sam pokazati kako u to potrošačko vrijeme moj narod još pati i još je na Križnom putu, ističe Dujela i dodaje da je emisija ostvarila odličnu recepciju i da su svi suosjećali.
Kad je riječ o humanitarnom radu, Dujela skromno kaže da su svi radili, on je samo osmišljavao kako i poticao.
- Na derbiju Roma-Lazio ‘93. proveo sam akciju Kilo solidarnosti - kilo šećera, brašna... Oglasili smo tu akciju i taj smo dan skupili 45 tona najkvalitetnije hrane. To smo namijenili zadarskom i šibenskom Caritasu, govori Dujela.
Kad je završio rat, radio je na promociji hrvatske kulture i turizma.
Obožavatelj nogometa
Osnovali su pri Hrvatsko-talijanskoj udruzi nogometni klub Croatia, Dujela je bio trener i selektor.
- Jedina smo amaterska reprezentacija stranaca registrirana pri Nogometnom savezu Italije. Igrali smo prvenstvo i pred ljeto se organiziralo natjecanje, dvaput smo bili u finalu, izgubili smo finale jer sam ostao bez kostura kluba, bez studenata koji su na ljeto odlazili kući. U produžetku smo, s rezervama, izgubili od Brazila. U polufinalu smo tukli Italiju, ponosan je Dujela.
Dujela zaključuje da nije interesantno što je npr. napravio emisiju s Ginom Lollobrigidom za njen 75. rođendan, nije ni važno koje je sve intervjue s važnim ljudima objavio...
- Meni je bilo važno jedino kako u emisijama socijalnog karaktera pomoći onima kojima je pomoć potrebna - od Černobila, Afrike u kojoj se danas vodi desetak ratova o čemu mi nemamo pojma, u Južnom Sudanu tada je bilo rata, bolesti i gladi. Bio sam među gubavcima, priča Dujela i pokazuje nam fotografije.
Emisijama je uspio potaknuti narod da shvati da treba pomagati zbog čega ga je i Papa pozvao da bude svjedokom vremena.
Postigao je puno, a upitali smo ga na koncu postoji li nešto što bi promijenio.
- Pa žao mi je jedino što nisam igrao za reprezentaciju svoje države, zaključuje Dujela.
TRADICIJA SE NASTAVLJA Svečano obilježen Dan Općine Povljana