Šime Eškinja, majstor modne fotografije, pričao nam je o svojoj obitelji, divnom djetinjstvu u Sv. Filip i Jakovu, hrabrom odlasku na školovanje u Zagreb sa samo 14 godina, razvijanju ljubavi prema umjetnosti i ljudima koji su značajno utjecali na njegov i životni i umjetnički put.
Malo misto velikih radosti
Djetinjstvo i prve životne lekcije započeo je u Sv. Filip i Jakovu, kako kaže, malom mistu velikih radosti.
- Rodio sam se u velikoj familiji i, kako je bilo u to doba, dida je podijelio zemlju sinovima i kćerima, tako da smo zapravo živjeli u zajednici, jedni do drugih kao da smo imali svoj kvart - Banovi, a tako nas i dan-danas zovu. U školu se išlo pješice, a sjećam se da dio puta tada nije bio ni osvijetljen i nas je petero prijatelja svaki dan kupilo jedan drugog. Zmije i graničar su bile najpopularnije igre vani, a moja zabava u kući crtanje. Mater Kata bi uvijek govorila da je kod mene sve naopako, počeo sam crtati prije nego pisati i isto tako roniti prije nego plivati, prisjeća se Šime i zaključuje da je imao sretno i zdravo odrastanje u maloj sredini gdje svatko svakoga zna i skoro svi su rod.
- Ako se prezivaš Eškinja, dolaziš iz Sv. Filip i Jakova, nema druge, dodaje kroz smijeh.
Međutim, u to vrijeme nije bilo Škole za primijenjenu umjetnost u Zadru pa su opcije bile školovati se u Splitu ili Zagrebu.
- Moja odluka je bila Zagreb, ali tata se malo nećkao zbog udaljenosti i negativnih stvari velikog grada, ali je ipak popustio, kako i danas kaže, zbog moje tvrdoglavosti. S 14 godina otišao sam u Zagreb u učenički dom i pohađao školu Primijenjene umjetnosti. Bilo je zanimljivo iz malog sela preseliti se u veliki grad, istražiti novu školu, steći nova prijateljstva i otvoriti nove vidike. ŠPUD je fenomenalna škola koju sam, nakon što sam završio, htio upisati još barem jednom. Bilo je fenomenalno jer je već onda škola imala vibru studija, više nego škole. Imali smo regularnu nastavu možda tri dana u tjednu, a ostalo smo radili u grupama te smo znali ostajati u školi čak i izvan nastave koliko nam je dobro bilo. Punkeri, darkeri, šminkeri, regularni..., svi smo bili u dvorištu za vrijeme velikog odmora, govori Šime sretno o školovanju i zajedništvu.
Čokolada - prvi honorar
Upisao je Slikarstvo što i ne iznenađuje s obzirom na to da je od malena volio crtati i zarađivao bi čokolade još kao osnovnoškolac kod tete u dućanu crtavši papa Štrumfa ili Štrumfetu.
- U ŠPUD-u smo prolazili sve odjele i imali više predmeta vezanih uz skoro sve smjerove koje škola ima; slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu, fotografiju itd. Slikarstvo mi je onda bio prvi izbor, a na foto odjelu sam provodio sate s prijateljicom Mašom u crnoj komori razvijajući filmove. Povijest umjetnosti mi je bio najdraži predmet od regularnih predmeta, a tehnike zidnog slikarstva od praktičnih. Dobiješ zadani format zida i na njemu radiš dok ne završiš, a znalo je trajati mjesecima, s walkmanom na ušima i ponekom pauzom za kavu i cigaru u dvorištu, kazuje Šime koji se na koncu ipak najviše posvetio fotografiji.
- Nakon fenomenalne srednje škole teško je bilo pronaći odgovarajući fakultet tako da je odluka pala za studij Dizajna pri Arhitekturi. Studij je interfakultativni, imali smo predavanja po cijelom gradu i po raznim fakultetima. Bio je mali broj studenata i svi smo pomagali jedni drugima kao ekipa neprilagođenih, simpatično prepričava Šime i dodaje da je na drugoj godini dobio predmet Fotografija i Film kod prof. Stanka Hercega i da je upravo njegov angažman i genijalnost zaslužna za to da zavoli fotografiju vise od dizajna.
Najvažnije je biti autentičan
Šime se prisjetio i kako je nastala njegova prva modna fotografija.
- Moje prvo modno snimanje odradila je moja sestra Silvija u mesnici u Sv. Filipu i Jakovu kod mesara Tome. Bila je to vježba za fakultet pod nazivom Mrtva priroda koju sam doslovno shvatio i čemu se i danas rado smijemo, priča veselo Šime.
A prva komercijalna fotografija nastala je na fakultetu s Mijom Kovačić koje je tek bila na početku modnih angažmana.
- Snimili smo portret koji je završio na naslovnici magazina i tako je započela moja karijera modnog fotografa. Nisam ni pokušao graditi karijeru, ona se sama po sebi dogodila, skromno će Šime.
Imao je faze u kojima je proučavao kako slikare, tako i fotografe.
- Cecil Beaton, Francesco Scavullo, Helmut Newton, Dorothea Lang, Peter Lindberg neki su od fotografa koji su imali utjecaj na mene i moj rad. Teško je danas ne biti pod utjecajem s obzirom na društvene mreže, oglašavanje i medije koji su sveprisutni, lako je izgubiti fokus. Mislim da je najvažnije ostati autentičan bez obzira na promjenu trendova i ovu brzinu protoka informacija, zato često isključim mobitel i ne uključujem televiziju po par dana, otkriva nam Šime koji je posebno poznat po vrhunskim portretima.
Oči pričaju priču
Portret kao forma mu je jako inspirativan jer je, kako kaže, fokus na očima i licu bez previše elemenata koji odvraćaju pažnju, čak i kad su na fotografiji modni dodatci kao šešir, nakit ili nešto treće, oči ipak pričaju najveću priču.
- Subjekt je tu u najčišćem obliku jer su oči najistaknutije bez obzira na okolne utjecaje. Silno volim dokumentarne portrete koji nisu izrežirani ni fabricirani što u mom načinu rada nije slučaj i nikad se nisam odvažio na takav izričaj u fotografiji. Moji portreti izlaze iz sinergije sa subjektom, ali ipak imam osjećaj da ja reflektiram neku priču kroz subjekt, objašnjava Šime kojeg smo pitali formulu za dobru modnu fotografiju.
- Mislim da ne postoji formula ni za što, pa tako ni za fotografiju. Fotografija može biti tehnički besprijekorna, ali nezamjetljiva, isto kao što može biti van fokusa, a opet Vas očarati na sve moguće načine. O kompoziciji, svjetlu i tehničkom dijelu možemo razglabati danima, ali ipak mislim da je najbitnije koju priču neka forma ima, a to uvelike ovisi o samom promatraču jer ljepota je istinski u oku promatrača, ističe.
Ne postoji savršenstvo - samo dobar balans
Šime već dugi niz godina radi na relaciji Pariz-Amsterdam-Zagreb pa je usporedio mogućnosti za fotografa u inozemstvu i Lijepoj Našoj.
- Zapravo, živim i radim vani jednako koliko živim i radim u Hrvatskoj. Nikad se ne zna gdje i kada radiš sljedeće i na koliko dugo se negdje putuje što je meni prirodno stanje duha i zato volim ovaj, kako kažu, posao koji ustvari živim. Naravno, sve ima svoje prednosti i mane jer ne postoji savršenstvo - samo dobar balans. Mislim da su kod nas ljudi silno talentirani i stvarno mogu izvući maksimum iz bilo koje situacije jer sama produkcija ili budžeti produkcije skoro pa ne postoje. Vani su ljudi navikli da im je sve servirano i ne snalaze se apsolutno nikako u slučaju neke potrebe za improvizacijom. Hrvatska je jako malo modno trzište i teško je uspoređivati s modnim prijestolnicama vani, ali smatram da smo ipak u prednosti upravo zbog uvjeta u kojima se snalazimo. Mogućnosti su veće možda u broju klijenata i količini snimanja, ali isto tako je i konkurencija uvijek veća, svodi se na koncu sve na isto, govori Šime koji, kada je riječ o zadarskoj fotografskoj sceni, ističe Maru Milin budući da voli njen izričaj.
- Dijametralno smo suprotni i volim njene eterično bajkovite, a opet iskrene fotografije, dodaje Šime.
Trenutačno, osim klijenata i dogovorenih snimanja, radi na tri velika projekta u Hrvatskoj i Francuskoj.
- Jedan od skorih projekata uključuje i moj Zadar, kao i ostatak Hrvatske, tako da se možda ubrzo i družimo u Zadru na Forumu, kaže Šime.
Na koncu, provjerili smo što radi u slobodno vrijeme.
- Kada posao ne smatrate poslom, onda je sve vrijeme slobodno vrijeme, uživam u putovanjima, čitam, radim, živim i opet sve u krug, ali najbitnije - uživam, zaključuje inspirativni Šime.
