Kada smo svestranu Maximiljanu Barančić, koju prijatelji od milja zovu Šana, pozvali da nam bude sugovornica, rekla nam je da upravo rješava jednu od križaljki Zadarskog tjednika. Ispričala nam je da voli uživati u kvalitetnoj kavi čak i kod kuće, ali ima svoj ritual koji ne mijenja - svako jutro odlazi u obližnji kafić kako bi razgovarala s ljudima i u miru čitala novine.
Rođena je Karuc, a jednom prilikom s prijateljima i suprugom posjetila je idilično ribarsko mjesto Karuc na obali Skadarskoga jezera. Njezina majka bila je Krstić, baka s očeve strane zvala joj se Petanija, a baka s majčine strane bila je Vukić, odnosno Pervuka, pa za sebe kaže da je “prava Arbanaška” budući da su joj s četiri strane apsolutno svi Arbanasi.
Položila tri godine engleskog u jednom danu
Govori šest jezika uz hrvatski: engleski, ruski, arbanaški, albanski, francuski i talijanski. Bila je čak 15 godina sudski tumač za talijanski jezik, a danas se još uvijek bavi sudskim tumačenjem i prevođenjem engleskoga i ruskog jezika. Od 2015. godine predsjednica je Kulturno-umjetničke udruge Vicko Zmajević Zadar - Arbanasi, a nedavno joj je produžen mandat na još četiri godine. Tečaj arbanaškoga jezika, namijenjen kako djeci, tako i odraslima, održava tijekom cijele godine, osim tijekom ljetne stanke.
Iako nije živjela u Arbanasima od svoje 35. godine, Maximiljana ih redovito obilazi, a tijekom ljetnih mjeseci jedna od njezinih omiljenih aktivnosti je upravo odlazak na kupanje u Arbanase.
Osnovnu školu završila je u Arbanasima, a nakon toga upisala je jezičnu gimnaziju. Iako je željela otići na studij u drugi grad, životne okolnosti nametnule su joj drugačiji put. Bez obzira na to, odlučila je upisati studij engleskog i ruskog jezika u rodnom Zadru.
- U osnovnoj školi sam učila francuski jer nije bilo engleskog u ponudi. Stoga sam engleski učila privatno pa sam u osmom razredu polagala tri godine engleskog u jednom danu. To mi je bio najbolji životni potez jer mi je omogućio da mogu učiti engleski jezik u srednjoj školi, ispričala je Maximiljana.
Radila i kao portir
Nakon završetka fakulteta, Maximiljani je bilo izuzetno teško pronaći posao u svojoj struci. Dodatni izazov bio je taj što je u to vrijeme ostala trudna sa svojim prvorođenim sinom. Jedno je vrijeme čak radila i kao portir u hotelu Barbara. Unatoč preprekama, nije odustajala, i konačno je uspjela dobiti posao u Pomorskoj školi Zadar kao profesorica engleskoga jezika, gdje je tek nakon treće godine rada uspjela dobiti punu satnicu.
- Bila sam stroga, ali nisam dozvoljavala da lošiji učenici padnu isključivo engleski jezik. Čak sam i metodiku predavala tako da su studenti dolazili kod mene u Pomorsku školu, naglasila je Maximiljana.
Tada se suočila s težom zdravstvenom situacijom koja ju je prisilila da odustane od doktorskoga studija. Ta odluka bila joj je posebno teška jer je i danas prisutan nedostatak doktora znanosti iz metodike na katedri za engleski jezik.
Sudjelovala u akademskoj zajednici kao član Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku, pri kojemu je održavala predavanja o arbanaškom jeziku i code switchingu, područjima koja su je posebno interesirala.
- Mi govorimo kombinaciju četiri jezika - hrvatski, arbanaški, talijanski, engleski - ma sve živo !, istaknula je Maximiljana.
Ispričala nam je kako je krajem 19. i početkom 20. stoljeća, za vrijeme Austro-Ugarske vlasti, postojala dozvola da učitelji iz Albanije dolaze i podučavaju albanski jezik. Međutim, kada je došlo do razdoblja vladavine Italije, situacija se znatno promijenila. Tijekom toga vremena, bilo je zabranjeno govoriti i hrvatski i arbanaški jezik, a ova stroga politika jezika ograničila je slobodu izražavanja i kulturnu raznolikost na našem području.
- Ljudi su zbog toga mijenjali svoja imena, a neki su i bježali iz Zadra. Moja se mama zvala Emilija, a kada je došlo vrijeme Jugoslavije promijenila je ime u Milka, dok mi se tata zvao Florijan, a promijenio je ime u Cvjetko, kazala je Maximiljana.
Čuvanje arbanaškog - iz dišpeta
Već je tri puta posjetila Prištinu, gdje je uvijek srdačno dočekana i lijepo ugošćena. Tamošnji ljudi smatraju da je pravi fenomen to što smo uspjeli sačuvati arbanaški jezik usprkos mnogim nedaćama i okolnostima koje smo imali.
- Ja njima kažem da je to naš dišpet. Nije nam nitko mogao zabraniti da govorimo arbanaški u kući, i tako se to i održalo, dok se u Zemuniku nažalost izgubilo. Mi smo kući uvijek pričali arbanaški i hrvatski, nikada talijanski, iako su moji roditelji završili talijanske škole. U Prištini uvijek naglašavam da ja nisam Albanka, nego Hrvatica. Mi nismo nacionalna manjina, ali ja sam iznimno ponosna na svoje podrijetlo i želim da se naš jezik sačuva i održi, naglasila je Maximiljana te nadodala:
- Jednom prilikom Aleksandar Stipčević rekao mi je da napravim gramatiku arbanaškoga jezika - ali malenu, da se Arbanasi ne prestraše ha-ha. Arbanaški jezik ima jako tešku gramatiku. Koristimo samo tri glagolska vremena i pet padeža. Zato Albanci često griješe s padežima, a mi Arbanasi griješimo s prijedlozima “u” i “na”.
Postdiplomski studij upisala je 1999. godine, a sve ispite uspješno je položila 2001. godine. Nakon toga, odlučila se posvetiti usavršavanju u području prevođenja. Radila je na Odjelu za engleski jezik te je imala priliku boraviti u gradovima poput Bruxellesa, Zagreba i Beča. Tijekom svojega rada na fakultetu, organizirala je razne predstave i vodila studente na putovanja u Irsku i Englesku, gdje su posjetili čak i prestižna sveučilišta poput Oxforda i Cambridgea.
Lirske pjesme Šime Dešpalja
Unatoč prethodnomu odustajanju, na kraju se ipak odlučila završiti doktorski studij, kako je rekla - za svoj gušt. Doktorirala je 2014. godine, i to u mirovini. Naglasila je kako joj je komentor, Nikola Vuletić, pružio iznimnu pomoć, budući da se do tada nije bavila etimologijom.
- Od korpusa kojega sam ja analizirala u svom udžbeniku i doktorskom radu, u arbanaškom jeziku ima 33 % riječi albanskoga podrijetla, a sve ostalo su posuđenice - od talijanskog pa preko čakavskoga. Također imamo i jako puno sinonima, za riječ puž u arbanaškome jeziku postoji čak osam riječi, objasnila je Maximiljana.
Prevela je poeziju Šime Dešpalja, a trenutno je posvećena prevođenju njegovih priča, čemu smo i svjedočili kada smo je posjetili. U svojim osnovnoškolskim danima pisala je vlastitu poeziju, no nažalost je prestala s time. Ipak, šaljivo je napomenula da bi mogla početi pisati pjesme na arbanaškom jeziku. Imali smo i iznimnu čast poslušati recitaciju lirskih pjesama “Kolijevka” i “Na arbanaškome polju” Šime Dešpalja u njezinome prijevodu, a koje govore o teškom siromaštvu s kojim su se Arbanasi suočavali.
Pisanju knjiga posvetila se otkad je u profesorskoj mirovini. Osjetila je potrebu za stvaranjem Udžbenika Arbanaškog govora, a kasnije je, uz pomoć suradnika, stvorila je i CD koji prati udžbenik. Na poticaj svojega pokojnog supruga, odlučila je napraviti i Hrvatsko-arbanaški rječnik s gramatikom, a u vrijeme pandemije odlučila je stvoriti i Arbanaško-hrvatski rječnik s gramatikom.
Dječje slikovnice u suradnji s bratom
Ispričala nam je kako često surađuje sa svojim bratom, akademskim slikarom Nilom Karucem. Njihova suradnja rezultirala je stvaranjem dječjih slikovnica na hrvatskom i arbanaškom jeziku, kao i trojezičnoga kalendara. Ono što čini ove projekte posebnima jest činjenica da su djeca aktivno sudjelovala u njihovom stvaranju svojim crtežima, doprinoseći kreativnosti i jedinstvenom doživljaju ovih umjetničkih djela.
Maximiljanina priča o ponekad i trnovitom akademskom putovanju, ljubavi prema brojnim jezicima i upornosti predstavlja inspiraciju za sve one koji teže ostvariti svoje ciljeve, slijediti svoje strasti usprkos preprekama te doprinijeti širenju jezične raznolikosti i očuvanju kulturne baštine.
