Frane Brajković je, kako kaže u šali, u svijetu glazbe, birokracije, politike, medija, ulice i Crkve. Prisjetio se djetinjstva, pričao nam o ljubavi prema glazbi, podijelio zanimljive dogodovštine, a nismo propustili ni prokomentirati aktualne teme zabavno-glazbenog svijeta.
Djetinjstvo je proveo na trokutu Kalelarga - Crkva Gospe od Zdravlja - caffee bar Riva, igrali su se, sami uređivali igrališta, koševe...
- Bilo nas je 50, 60 u generaciji, uvijek smo imali neke ideje i zamisli. Poluotok je bio naše kraljevstvo, naglašava Frane.
S tri i pol godine pjevao Cesaricu
U kraljevstvu njegovog djetinjstva posebno je mjesto uvijek zauzimala glazba.
- Stari je bio glazbenik, bubnjar koji je svirao s velikim imenima, stariji Zadrani znat će za Ditiramb, Siluete, Forum, Jet set, a mlađi za Mišu Kovača, Dina Dvornika. Otac je radio program u Saturnusa, od ‘88. do ‘98. godine, rutina mi je bila ići s njim na tonsku probu, onda bismo ih prije koncerta vodili po svim radijskim postajama, tada je to bio đir, priča Frane koji danas radi na radiju.
Prisjetio se i karnevala na Trgu pet bunara u ratno doba.
- Na onih pet skala je bila pozornica, ja sam tada imao tri i pol godine i potezao sam nekog lika za rukav i govorio mu da bih sutra pjevao Cesaricu, rekao mi je da dođem. Kasnije je ispalo da je taj lik bio Darko Smrkinić koji mi je danas šef, govori Frane.
Pobijedio je na tom karnevalu, onda su ga vozili na šoferšajbi od Pet bunara do sadašnjeg kafića Kalelarga.
- Tu je bio Kraš, prodavali su slatkiše na kile, mogao sam uzeti što god hoću, a ja sam uzeo pola kile Griotta i Coca-Colu i zvao sestru da mi pomogne odabrati nešto za nju, kazuje Frane.
Na Festivalu na Donatu bilo je, prisjeća se, 10 000 ljudi, pjevao je “Samo za nju” Deana Dvornika, a divna sjećanja su i na karnevale u kazalištu...
- Pjevao sam s Jelenkovićem “Tu je moj dom”, svi su pjevali neku tuđu pjesmu, dodaje Frane.
Ti festivali su njima, djeci, puno značili, bilo je i projekata kada bi djeca išla pjevati po županiji.
- Pokojni Vedran Ivčić vodio nas je od Božave do Draga kad sam imao šest godina. Sudjelovale su i Natali Dizdar, Ivana Radovniković, zatim Ivan Šarić, Šime Sekula koji je načelnik Općine Bibinje, onda Lucija Buškulić... Iz te ekipe izašli su uspješni glazbenici. Radimo na tome da djeca i danas imaju priliku, priča Frane koji je potom išao u Glazbenu školu i učio svirati klavir.
Postolar Tripper
Kao glazbene uzore ističe Raya Charlesa, Steviea Wondera... Uvijek je imao potrebu i želje za autorskim stvaranjem.
- Sa 16 godina imao sam sreće, svirao sam prvu sezonicu i tamo su me valjda zapazili. Zvali su me Davor Valčić i Darko Predragović da dođem na probu benda Postolar Tripper, tada je već “Janjetina” bila vanka. Bila je audicija i svi su pokazivali nekakvu virtuoznost u pjesmama koje su bazične i reggae, ja sam bio jednostavan, tako upao unutra i zadržao se u bendu otprilike sedam godina, priča Frane i dodaje da su u bendu svi na svoj način bili genijalci - gitarist Renato Babić, basist Pave Ruić, bubnjari...
Valja podsjetiti da je Frane ušao u deset najboljih u showu Hrvatska traži zvijezdu, tada je živio u Zagrebu, studirao.
- Nije tu bilo nekih iznenađenja, odrastao sam uz glazbenike, bilo mi je normalno da stari bane u dva sata ujutro s Gobcem i Dinom Dvornikom na sarme jer idu sa svirke u Rijeci prema Dubrovniku, tada nije bilo mobitela i tih fora. Uglavnom, glazbeni svijet bio mi je dosta rano demistificiran, govori Frane.
Kako napominje, to je show i to treba tako doživljavati, može biti dobra prilika za predstaviti svoj rad široj publici i ima smisla ako glazbenik ima spreman materijal, ali ako misli da će sve napraviti nešto drugi, ništa od toga.
- Bilo mi je super živjeti u nekoj kući dva mjeseca i ne misliti ni o čemu, napraviš popis hrane, sutradan dobiješ, baviš se samo glazbom. Shvatio sam zašto glazbene zvijezde zvuče tako dobro, govori Frane i dodaje da glazba uvijek mora biti ljubav, a ne obveza.
Flux Benders
Poželio je u par navrata, kad je bio zatrpan obvezama, kako bi bilo divno da se može baviti samo autorskim radom. I, znate kako se kaže: “Pazi što želiš jer bi ti se moglo ostvariti”...
- Dođe korona, svijet stane i želja mi se ostvari. Tada sam dosta volontirao, nosio okolo ljudima potrepštine. Igrom slučaja, susjed Predrag Ćosić imao je tada operaciju noge i nije se mogao micati, pa sam nosio i njemu. I tako, malo po malo, počne mi on svirati neke akorde, predložio sam da napravimo pjesmu... I probali smo, pridružio se Andrija Finka koji je imao ideje za tekstove. U prvih godinu dana sastavili smo 15-ak stvari. Prva stvar je bila “Znam da te ni”, priča Frane o nastajanju benda Flux Benders.
Za tu prvu stvar okupljali smo ljude s područja ne bivše Jugoslavije, već i šire.
- Bubanj je svirao Mihail Parušev iz Leb i sol, bas smo snimali ovdje, uletio je Ante Jeličić s trubama... Sve u svemu, snimala se na na masu lokacija i što bi se reklo na traku. A htjeli smo snimati baš kao bend, skupa, radi kohezije, glazba je zajednička energija. Kad se nadosnimava, nije autentično. Skupljali smo ekipu po gradu, stali na tom prvom singlu i sve ispočetka. No, bolje ljude i glazbenike nismo mogli naći - Vice Šindija na bubnju, naš Bibinjac koji je odrastao u Australiji, na bas gitari je Mario Salopek, Predrag Ćosić na gitari, ja sam na klavijaturama i pjevam..., nabraja Frane i ističe da su se njihovi pojedinačni stilovi izvrsno isprepleli u kombinaciju rocka, funka i jazzy popa s daškom Mediterana.
Oduševljena publika
No, ne vole pjesme čiji su stihovi đira “ja nju volim, ona mene ne voli, ajoj, ajoj”...
- A kao da nema ničeg drugog na svijetu! Pjevamo o stvarima koje nas okružuju, pjesma “Gusti sa šlagom” je ogledan primjer, naizgled banalno, ali ako shvatimo da je to oda uživanju u malim stvarima i da svi imamo svoju uživanciju, to je druga priča, govori Frane.
Publika je oduševljena, ipak dolaze na koncert i čuju 25 novih pjesama punih dobre energije.
Na kraju, Frane ističe da se nada da će Citadela, gdje su kao djeca provodili dosta vremena, postati prostor za svirke budući da toga u gradu zaista nedostaje.
- Ima prostora za snimanje, ali su dostupni samo nekima, talentirani i vrijedni najčešće nisu dovoljno upućeni. Uglavnom, kultura nam treba sekularizaciju, komentira Frane i ističe da bez kreativne slobode društvo ne može rasti.
- Sad vodimo rasprave o narodnjacima. Ja sam kontra svake zabrane, ali sve ovo posljedica je ubijanja nezavisne kulture. Djeci mobitel pušta glazbu, algoritam im slaže playlistu, nemaju live svirku, imaju mogućnost samo tih mobitela... I onda imamo situaciju da Prijovićka pet puta rasproda Arenu, zaključuje Frane.
