Malo spava, često samo tri sata u jednome danu, zbog čega joj je pokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa rekao da joj zavidi jer “duže živi.” Cijeli život odlikuje je, kako kaže, manijakalna kreativnost, pa uvijek smišlja što će novoga raditi, izrađivati, pisati, oslikavati.
Bila odlična matematičarka
Iako je u školi bila odlična matematičarka, Elvira Katić okrenula se humanističkom studiju, postala profesorica hrvatskog jezika i književnosti i diplomirana knjižničarka, te je radila u zadarskoj Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. kao stručna suradnica savjetnica. Toj je zadarskoj gimnaziji, kako kaže, dala najbolje od sebe u profesionalnom smislu. Sve do nedavno, kada je otišla u mirovinu, ali daleko od toga da miruje...
- U školi sam bila jako dobra iz matematike, pohađala sam gimnaziju pedagoškog smjera i na natjecanjima osvajala uvijek prvo ili drugo mjesto, kaže ova rođena Dikljanka, djevojačkog prezimena Milin, kojoj je matematiku predavala poznata gimnazijska profesorica Marija Matić, poslije udana Gracin koja ju je radi loših autobusnih linija do Dikla osobno vozila na pripreme i natjecanja.
Elvira je bila toliko dobra iz ovog predmeta da je držala repeticije drugim učenicima, uvjerena da će upisati Prirodoslovno-matematički fakultet u Splitu. No, jednom je šetala zadarskom rivom, popela se, kaže, na Filozofski fakultet i – upisala hrvatski i pedagogiju u Zadru.
Oduvijek voljela crtati
Elvira Katić oduvijek je voljela crtati i još kao mala rado je “šarala” po dikljanskom pijesku. Oduvijek je i pisala, pa ju je jednom u Zadru srela bivša školska kolegica, koja je otišla u Ameriku, i koja je bila uvjerena da je Elvira postala novinarka. Okušala se, istina, i u novinarstvu, radom na Radio Zadru i zadarskom dopisništvu Slobodne Dalmacije, a pisanje ju je oduvijek pratilo, bilo kroz vlastite tekstove, ili pak kroz recenzije tuđih književnih djela. Objavila je niz autorskih knjiga, autorica je i urednica predgovora/pogovora mnogih knjiga, ali i brojnih recitala i igrokaza, izložbi, književnih kritika, recenzija…
- Ja ne tražim riječi, one nađu mene, kaže o svojim spisateljskim inspiracijama, dodajući da riječi iz nje “same isplivaju, izrone.”
U Klasičnoj gimnaziji, Elvira Katić petnaest je godina vodila kreativne radionice, na kojima je s polaznicima izrađivala makrame tapiserije, oblikovala papirokaze japanskom origami tehnikom savijanja papira, oslikavala na staklu, svili, izrađivala maske, lutkarske predmete i sl.
Obišla “pola svijeta”
Ime Elvira dobila je po jednoj nepoznatoj Španjolki o čemu kaže:
- Tata je bio lučki radnik, i kad su u Zadru pristajali brodovi s rasutim teretom, upoznao je jednog mornara koji je jako patio za svojom suprugom u Španjolskoj koja se zvala Elvira. I tako sam po njoj dobila ime, sjeća se Elvira koju je majka rodila sa samo sedamnaest godina.
Njeni su interesi jako široki, pa je tako veliki filmofil, a posebno voli francusku kinematografiju novog vala čiji su predstavnici Renoir, Godard, Chabrol i dr., a voli i filmove Romana Polanskog. Od glazbe, danas obožava Damira Urbana i Josipu Lisac, a sluša i klapsku glazbu.
Voli putovati, te je vidjela, kako u šali kaže, “pola svijeta”, a najviše je se dojmila Sveta zemlja, ali i Rim u kojem je bila čak devet puta. S mirovinom vraća se i zemlji, pa se polako počela baviti vrtlarstvom u svom vrtu na Bokanjcu.
Elviri Katić, što je mnogima poznato, život je obilježila i osobna tragedija, kada je u Domovinskom ratu 1991. godine u neprijateljskom napadu kod Masleničkog mosta poginuo njen suprug i hrvatski redarstvenik Mladen Katić. Danas je, kaže, ponosna majka dvoje odrasle djece, a svaki slobodan trenutak posvećuje šestogodišnjem unuku Karlu s kojim se igra, šeta, pliva, pjeva… i naravno – izrađuje raznovrsne kreativne predmete.
Ipak, dan joj počinje i završava s dvogodišnjim Otom, a on je shi-tzu kojeg je kao štenca dobila na dar.
