K vragu, što je sad ovo?! Kakav to direktor osam godina prije mirovine, baš u vrijeme kada je trebao “uživati plodove prethodnog rada”, iznenada odlazi s funkcije?
A direktor je u Zadru, član je HDZ-a i nitko ga ne tjera.
Ajde da su mu našli neku namještenu javnu nabavu u kojoj je profitirala njegova svastika ili neki rođak u trećem koljenu, da su mu mediji otkrili predebelu imovinsku karticu s milijun kvadrata viška stambenog i poslovnog prostora. Ili troškove reprezentacije od kojih boli i glava i želudac, a na službenoj kartici je ostavio trag troškova ljubavnice u Zagrebu, pa se oko njega digla nekakva javna dreka, ajde da u tom slučaju i odeš s mjesta direktora i prebaciš se lijepo u zaklon, na mirno mjesto savjetnika s minimalno manjom plaćom, a s maksimalno uvećanim zapećkom i onda do kraja “bezbrižno dijeliš savjete” i čekaš otpremninu.
Vrlo niska razina povjerenja u lokalne “javne službenike”
Čak ni iz amorfne političke mase koja se naziva zadarskom opozicijom nije se čuo nikakav zahtjev za smjenu, s govornice Gradskog vijeća i Županijske skupštine nitko nije tražio njegov odlazak, čak ni iz Medulićeve, gdje ponekad unutar frakcijskih obračuna strada neki HDZ-ovac, nije bilo nikakve najave da bi moglo doći do promjene na čelu važnog županijsko-(pri)gradskog komunalnog poduzeća.
Zašto je onda Dino Perović iznenada otišao s mjesta direktora tvrtke “EKO”? I to baš u vrijeme kada je konačno dovršen Centar za gospodarenje otpadom u Biljanima Donjim, jedan od milenijskih projekata ne samo Zadra, nego i cijele regije? Što se dogodilo?
Količina tih i sličnih pitanja svjedoči o vrlo niskoj razini povjerenja u lokalne “javne službenike”, što je poražavajući plod 30-godišnje političke prakse jedne te iste stranke i uvjerenja svih ostalih stranaka da HDZ-ovac odlazi samo kad je USKOK pred vratima. Nije, naravno, moguće izbjeći utjecaj stranke na rad komunalnih direktora, ali kad on postane presudan, kad je temeljno i jedino pravilo “veži konja gdje ti gazda kaže”, “ne bleji kad te nitko ne striže” i “zaposli svakoga kad ti se naredi”, rejting “političkih direktora” prelazi u slobodan pad. Dino Perović je nekim čudom izbjegao takav epilog iako nije djelovao kao “ludi usamljeni jahač” koji se pod svaku cijenu suprotstavlja baš svakom zahtjevu vlasnika.
Ispred svog vremena
Rođen je 1967. godine i po struci je diplomirani inženjer kemijske tehnologije, a prvo radno iskustvo, od 1993. do 1995. godine, stekao je u Plivi, potom je dvije godine proveo u Polikemu, da bi do 2002. godine radio kao savjetnik za zaštitu okoliša u Zavodu za prostorno uređenje. Odatle je prešao u zadarsku “Čistoću” gdje je od 2002. do 2004. bio najprije tehnički, a onda od 2004. do 2008. i “generalni” direktor.
Tu je dočekao posao koji će mu obilježiti cijelu karijeru: kad se konačno shvatilo da je strateško zbrinjavanje otpada jednostavno neizbježno i kad je za to osnovana tvrtka “EKO” u suvlasništvu Zadarske županije i gradova Zadar i Benkovac, Perović je bio već čovjek s dovoljnim iskustvom za mjesto direktora kojemu je taj veliki, preko pola milijarde vrijedan projekt financiran sredstvima Europske unije, gurnut u ruke.
Iz današnje perspektive, u Zadru je zbrinjavanje otpada nekom vrstom moderne tehnologije tada još bilo u kamenom dobu, a odmah na startu Perović se suočio i s nepovjerenjem javnosti da je takvo što ovdje uopće moguće jer je i u gradu i pogotovo u njegovoj okolici buktala epidemija “divljih deponija”. Ni lokalna politika nije baš bila do kraja uvjerena da je u takvim okolnostima izgradnja Centra za gospodarenje otpadom uopće moguća, pa su cijeli projekt prepustili Peroviću i povremeno se raspitivali što se događa u Biljanima Donjim.
Kritike kao politički folklor
Pritom, Perović je iz opozicije trpio čak i kritike zbog izbora tehnologije iako je tehnologiju izabrala država, a ne direktori centara, ali te napade je doživljavao više kao politički folklor nego kao žestoku osobno intoniranu destrukciju. Ljudima koji su ga dobro upoznali, ionako nije bilo jasno što s takvim profilom i karakterom uopće radi u HDZ-u, a napadi iz opozicije su bili odrađivanje šablonskog “domaćeg rada” jer je doživljavan kao jedan iz bulumente HDZ-ovih direktora. S druge strane, ni dijelu HDZ-a nije bilo lako objašnjivo što takav “ljevičar radi u HDZ-u” iako je u HDZ ušao tek 2006., dvije godine nakon što je kao nestranački čovjek već postao direktor Čistoće - presudan je bio nagovor tadašnjeg gradonačelnika Živka Kolege s kojim je Perović imao odličnu suradnju.
Kad je 2008. “zajahao na zbrinjavanje otpada”, tri i pol godine stajao je na mrtvoj točki, poslije se godinama kasnilo, mijenjali su se zakoni i pravilnici, odlazili jedni, a dolazili drugi ministri s nekim novim idejama ili bez ikakvih saznanja o tome što bi trebalo raditi. Za razliku od stranačkih kolega, Perović se nikada nije požalio na nekakav bojkot SDP-ovih ministara Mirele Holy i Mihaela Zmajlovića uspijevajući pomicati projekt naprijed čak i onda kada je izgledalo da mu malo tko pomaže. Stotine milijuna kuna teške javne nabave su upadale u žestoke, međunarodne interesne borbe, žalbeni postupci su trajali i trajali, pa je Perović brzo shvatio da će izgradnja Centra za gospodarenje otpadom od početka do kraja biti obilježena raznovrsnim problemima. U jednom je trenutku, 2020. godine, razmišljao o povlačenju s mjesta direktora, ali mu se učinilo da vrijeme pandemije nije vrijeme za rastanak.
Zasićenje i zamor materijala
A možda se prisjetio i onih godinu i pol dana na čelu Košarkaškog kluba Zadar kada mu se činilo da je osuđen na 15 godina robije, pa su mu se muke s izgradnjom Centra za gospodarenje otpadom učinile kao piknik u odnosu na košarkaški pakao kroz koji je prošao pod žestokom vatrom sa svih strana potpaljenom od navijača, politike, igrača, trenera, menadžera, sponzora, medija... Ma koliko bio zahtjevan i kompliciran projekt, Centar za gospodarenje otpadom nije bio ni približan sumporu i temperaturi koja je vladala oko KK Zadra.
Na kraju te priče, ove godine će Zadarska županija i dio Like, konačno dobiti CGO u punoj funkciji, bit će drugi u Dalmaciji i četvrti takav Centar u Hrvatskoj, a tek će neki drugi ministri i direktori morati naći način da se do kraja zatvori proces zbrinjavanja otpada na čijem kraju bismo trebali dobiti i energetski učinak cijele strategije. Ako moraju izabrati najbolju Perovićevu osobinu, njegovi suradnici mahom ističu jako kvalitetnu pripremu projekta. On je svoj “projekt života” priveo kraju, “posljednja direktorska želja” mu je bila da se novog direktora nađe među njegovim suradnicima iz tvrtke “EKO”, a kocka je pala na Tonija Kozinu.
Dino Perović je otišao jer je “osjetio zasićenje i zamor materijala”.
