Stariji ljudi često izražavaju nostalgične osjećaje prema davnim vremenima kada je grad bio dinamičan, dok mlađe generacije nisu u potpunosti svjesne kako su se nekada svi okupljali u gradu koji je bio centar svih zbivanja. Rezultati naše nedavno provedene ankete pokazuju da građanima nedostaje puls grada, s posebnim naglaskom na tradicionalnim zanatima poput posjeta postolarima, krojačima, urarima i bricama.
50-godišnja tradicija
Svratili smo kod gospodina Senada u Krojački obrt Smailagić kako bismo razgovarali o njihovim početcima, o tome kako je opstala 50-godišnja tradicija, o promjenama u zanatu danas u usporedbi s prošlošću te o najljepšim aspektima zanatskog posla.
- Ovakva situacija nije specifična samo za Zadar, u svim većim gradovima događa se isto, čak i stanari odlaze iz centra gradova zbog iznajmljivanja svojih stanova turistima. Ujutro ima malo ljudi, a popodne nigdje nikoga. To je šteta, grad mora imati neki svoj đir. Ljudi čine grad, a ne luksuzne vile ni zgrade. Grad može biti i bolji i lošiji, ali bitni su ljudi koji imaju volju, započinje Senad.
Nakon zatvaranja tvrtke Revija, Senadov otac Ahmet prepoznao je priliku i odlučio krenuti u poduzetničke vode otvaranjem svoje privatne prakse.
- Otvorio je svoju radnju 1972. godine u Ulici Kraljskog Dalmatina pa se nakon otprilike godinu dana prebacio na kantun te ulice, a ja se sad nalazim nasuprot suda. Kao mlađi uvijek sam sudjelovao u tom kreativnom procesu s ocem, bilo mi je zanimljivo, intrigantno i drago srcu, prisjeća se Senad.
Prekvalifikacija nakon fakulteta
Unatoč tomu što je studirao građevinu, nije osjećao potpunu povezanost s tom strukom.
- Uvijek sam se nekako vraćao kod staroga, bez obzira na životnu situaciju. I tako sam otprilike 1995. godine u potpunosti se odlučio posvetiti isključivo krojenju. Nakon fakulteta, u Šibeniku sam se prekvalificirao za krojača, tko bi reći, ha-ha. Htio sam da ipak imam diplomu i za krojača, kaže Senad.
Starije generacije posvećivale su se radu s velikom ozbiljnošću, obavljajući svoje zadatke s izuzetnom predanošću.
- Šivali su vjenčanice, odijela, razne ručne radove što je danas zasigurno pravo umijeće. Radili su puno, ali su i dobro zarađivali, a danas je i teško odrediti cijenu za takav ručni rad. Već na zalasku toga sam i ja šivao, većinom muške odjevne predmete - hlače i odijela. Znali smo raditi rekonstrukcije stare odjeće za muzeje što mi je bilo posebno interesantno, navodi Senad.
Nekoć krojenje, danas popravci
S obzirom na brz razvoj industrije, većina krojačkih aktivnosti danas usmjerena je prema popravcima odjeće, što je trenutačno najzastupljenija potreba.
- Danas se u principu najviše radi bilo što što se može odraditi s krojačkom mašinom. Ja sam svoju naslijedio od oca i stara je preko 50 godina. S njom se mogu raditi patenti, tende, tvrdi materijali, ali i neke lagane stvari. Svi bismo najviše voljeli raditi upravo taj dio s krojenjem, jer je zanimljiv, kreativan i lijepo je nešto stvoriti svojim rukama bez obzira na novac. Ovaj posao djeluje vrlo umirujuće na čovjeka, zato i mnoge žene iz hobija kući šiju i prekrojavaju odjeću, objašnjava Senad.
Današnja izazovna situacija u pronalaženju kvalitetnog materijala potpuno kontrastira s nekadašnjom lakoćom nabave.
- Materijali su većinom plastični, to Vam ne mora nitko ni govoriti, osjeti se već na dodir. Velika je razlika i u kvaliteti odjeće nekoć i danas, ne samo što se tiče materijala, nego generalno. A to naravno nije ni ekološki dobro ni prihvatljivo, da ljudi u tolikoj mjeri kupuju i bacaju velike količine odjeće, naglašava Senad.
Ljubav prema zanatu
Posjeduje izuzetnu ljubav i strast prema svom zanimanju i ne može ni zamisliti da bi se odvojio od svojeg posla.
- Nikada nisam pomislio ono “Ajme meni, ‘ko će danas raditi, ne da mi se”. Ali, zato kada sam obavljao građevinski posao situacija je bila drugačija, ha-ha. Ne kaže se uzalud da kada voliš ono što radiš da nemaš osjećaj da ti je to posao. Stvarno volim ovaj krojački posao, nikad mi nije bio teret i mislim da kada i jednog dana odem u mirovinu da ću i dalje raditi. Mi ionako malo radimo, malo popijemo kavu, ha-ha, lijepo nam je u ovom našem zanatskom krugu, ističe Senad.
Rad s ljudima za njega nije napor, naprotiv, s oduševljenjem dočekuje svakog tko svrati u njegovu malu radnju, voli malo popričati, ali i spremno obaviti svoje zadatke.
- Bitno je realno ljudima objasniti kako će nešto izgledati tako da znaju što mogu očekivati, a ne da se razočaraju kako im određeni kroj stoji, kaže Senad.
Vjeruje da će obiteljska tradicija prestati s njime jer sumnja da će njegova kćerka nastaviti istim putem.
- Doduše, nisam ni ja mislio da ću naslijediti oca, to je baš bila igra slučaja, ali tu smo gdje jesmo i dobro nam je, a to je najbitnije, zaključuje Senad.
