Vinko Radovčić, zadarski kazališni redatelj, svojim radom nastoji povezati umjetnost i stvarnost, tražeći načine kako kazalište može biti platforma za promišljanje i kritiku društvenih pojava. Njegove predstave često se bave važnim društvenim pitanjima, a nerijetko obrađuje kontroverzne teme s kojima nastoji angažirati publiku na dublje razmišljanje o svijetu u kojem živimo. No, za njega kazalište nije samo mjesto za ozbiljna pitanja, to je također prostor za igru i kreativnost.
Program kazališta odražava život grada
Kakva je danas uloga kazališta u društvu?
- Kad dođeš kao turist u neki grad, barem ja, onda ideš tražiti katedralu, gradsku knjižnicu i kazalište i tamo vidiš kulturu tog grada, ogledalo tog grada, tog društva. Kad vidiš program nekog kazališta, onda vidiš kako živi grad, kako razmišljaju ti ljudi. Mene to uvijek zanima u svakom gradu. Za mene kazalište ima jednu veliku ulogu u društvu.
Privlači li danas kazalište mlađe generacije?
- Smatram da kazalište danas ne privlači dovoljno mladih. Mislim da je premalo programa za njih. Korona im je pomela koncentraciju, digitalizacija je napravila svoje, a kazalište kao da im ne daje odgovore. Nama koji organiziramo "izlete" u kazalište sve teže dobivamo pristanak profesora jer nije cilj da se izostaje sa nastave, cijene su porasle i još puno toga i eto posla za sociologe.
Iz svih tema se može učiti
Kojim se temama i društvenim pitanjima najviše bavite u radu?
- Ne volim se ponavljati, uvijek pokušavam iznenaditi sebe, ali mi se ipak čini da se često vrtim oko sličnih tema, nikako da naučim lekciju. To su teme koje su oko nas, o kojima se ne govori previše, zanimaju me one neizgovorene riječi, one krajnje misli. Ali često radim i neke naizgled lakše teme. U zadnjoj predstavi koju sam radio za Kazalište lutaka Zadar, bavio sam se problemom plastike. To je jedna tema koja je jako bitna, jer je plastika nažalost svuda oko nas, mladi trebaju biti svjesni ekoloških problema novog vremena. Prije toga sam radio Bolnu djecu u cvijeću, pa ako bi se zadržali samo na jednoj temi koju taj dramski tekst Antonele Tošić ima, onda je to uloga mobitela u društvu i koliko je preuzeo vlast nad našim društvenim životom, mozgom, tijelom, emocijama…Imao sam značajan zadatak s kojim se prije nisam susreo, a to je da napravim odnos dvoje ljudi, koji su u potpunosti na mobitelima i pri tome nisu ni u jednoj sceni u istom prostoru. To je jedan antiteatarski tekst koji će možda u bližoj budućnosti postati nešto najnormalnije, jer sve ide u smjeru da je mobitel naš partner i na sceni, naš najbolji prijatelj, preko njega naručujemo jesti, volimo, učimo, živimo. Tako da su sve to teme iz kojih ja mogu nešto naučiti, a onda i netko drugi, siguran sam.
Kako vas izazov s digitalizacijom potiče na istraživanje i prilagođavanje kazališta suvremenim trendovima i tehnologijama?
- Tu smo da se prilagodimo i nađemo benefite u novom vremenu. Siguran sam da će generacija ispred nas o nama pričati kao mi o srednjem vijeku. Ne trebamo gledati vrijeme kao da je neprijatelj kazališta. Na primjer, u Bolnoj djeci u cvijeću, napravio sam jednu igru u kojoj se glumci ne smiju pogledati u oči i tako razbio taj virtualni svijet. Potrebna su nova rješenja, mislim da tako nešto kaže Čehov u Galebu.
Bitno je poznavati publiku
Koliko je važna interakcija s publikom, osluškivanje njezinih potreba?
- Naravno da osluškujem publiku. To je bitno i bitno je približiti se publici, ali i prenositi neke kvalitetne stavove vrhunskih književnika. Stvari koje oni možda ne bi htjeli slušati i gledati, jer je za dio publike kazalište prvenstveno izbor pružanja zabave. Nemam ništa protiv, ali kroz tu zabavu mogu im se otvoriti neka pitanja, neke vrijedne teme i odgovori. Bitan je pristup i bitno je poznavati publiku. Prije nego sam počeo raditi predstavu u HNK Split, pogledao sam pojedine predstave tamo da vidim na koji način funkcionira repertoar tog kazališta i kakva je splitska publika. Iznenadio sam se koliko je drugačija od zadarske publike. Zadru fali više suvremenog, nekomercijalnog kazališta i na tome se treba raditi kako bi se privukla publika koja je željna nekih složenijih tema, potrebni su mladi redatelji koju su se voljni izboriti za svoju viziju.
Najveća nagrada su sretna lica
O čemu vi želite da publika razmišlja nakon pogledane predstave?
- Ajme kako je super ovo izrežirano. To bi rekao moj ego. (smijeh)... Kroz svoje režije, doista nastojim izazvati reakcije koje nadmašuju samo površinske dojmove i zato mi je najvažnija povratna informacija koju publika nosi sa sobom nakon predstave. Lijepo je vidjeti sretna lica, kad se ljudi pronađu u temi. Meni je prošlo ljeto bila najljepša poruka Biljane Čakić, filmske redateljice koja je rekla da je izašla kao bolji čovjek s predstave ‘Kamo idemo, tata?‘. I ne treba mi ništa više, jer od toga nema veće nagrade. Uvijek mi je drago čuti što publika misli nakon odgledane predstave i zanimljivo mi je čuti i one kojima se predstava nije svidjela, zašto im se nije svidjela, to je osluškivanje publike o kojem smo prije pričali. Nadam se da ćemo biti u mogućnosti održavati okrugle stolove nakon odgledanih predstava.
Dramske radionice kao životna perspektiva
Kako biste ocijenili rad s polaznicima i glumcima Drame plus?
- Oslanjam se na individualni pristup, jer svaka osoba ima svoje specifičnosti i potrebe. Ključno je prilagoditi se svakom polazniku i njegovim sposobnostima, bilo da je riječ o govoru, pokretu ili emocionalnoj izraženosti. Svakom budućem mladom glumcu je potreban individualan pristup, svakoj dramskoj skupini također. Ona diše na svoj način, u njoj postoje neki koji mogu lakše ili teže raditi određene vježbe. Nekome je potrebno da više radi na govoru, nekome na pokretu, ali jako je malo vremena kojeg imamo. Mi bismo trebali četiri ili pet sati dnevno da bismo mogli slijediti program sličan onome na akademiji. Tako da radim po tom svom pristupu i drago mi je da su ga neki stručnjaci vidjeli i prepoznali i da mogu reći, evo ovo je njegov pristup, njegov način, koji, naravno, netko prihvati, a netko ne. Moje iskustvo govori da mladi ljudi nakon takvog procesa unutar radionica lakše upišu akademije, prilagode se novim sredinama, novim životnim zadatcima i ono što je najbitnije, ako i ne postanu glumci, oni su slobodniji i u izražavanju i u pokretu i naprosto bolje i opuštenije funkcioniraju u društvu.
Kazalište je igra
Koji su vam bili najveći izazovi u karijeri?
- Kazalište, kao i život, uvijek donosi nove probleme i drame, koji na prvi pogled djeluju nepremostivo. Međutim, s vremenom, mnoge prepreke postanu manje značajne nego što su se činile u trenutku. Problemi su uvijek oko nas, sastavni su dio života. Na prvu se čini da je nešto najteže, nikad se nije dogodilo i iz ovog se neću nikako izvući, pa kad prođe vrijeme vidiš da to uopće i nije bio neki problem. Uvijek pamtim ono svježe, pa na primjer, za tekst u Splitu, u kratkom vremenskom razdoblju od 13 radih dana, trebalo je napraviti predstavu. Onda sam se pitao hoću li ja to uspjeti, hoće li to biti nešto na pola? Danas je nažalost sve manje vremena u profesionalnom kazališnom svijetu. Došli smo do toga da se rad na predstavi sveo na maksimalno mjesec dana, predstave se vježbaju u malim prostorima, a onda prenose u velike dvorane, rekvizita kasni, scenografija, sve to glumci dobivaju u zadnji čas. Ja bih volio to promijeniti, jer to da ti rekviziti dolaze tek pred premijeru nabija veliki stres. A što se tiče smiješnih stvari, njih je uvijek puno. Kazalište mora biti igra, mora biti zadovoljstvo, jer se radna energija vrlo lako prenese i na samu predstavu, a to itekako primijeti publika.
Planovi za 2025. godinu
Koji su vam planovi i ciljevi u 2025.?
-Ova godina je specifična jer prelazimo u Centar za mlade. Imamo puno više prostora. Naš stari prostor u Molatskoj postaje povijest Drame plus, ali ova promjena odiše nekim novim počecima i to je stvarno bilo potrebno. Pozivam sve mlade da se priključe velikoj i maloj drami. Uskoro se kreće i s programom za odrasle, tako da ćemo u Centru za mlade imati jedan termin utorkom i četvrtkom. Ti polaznici bit će odabrani audicijom, a radit ćemo neke suvremene tekstove, provokativne. Ideja mi je da sad radim tekst jedne srpske književnice koji se zove Simptomi, ali to su tek planovi.
