Jeftini politički folklor sa svih strana i ulična revolucionarna groteska
ono je što je obilježilo nedjeljni dalmatinski marš na zadarskim ulicama. Antifašisti su u svojoj prosvjednoj šetnji od Branimira do Foruma, uz pratnju interventne policije, željeli još jednom ukazati na svoju ‘’moralnu superiornost’’ nad neistomišljenicima. S druge strane, na putu su im se našli navijači Tornada i pripadnice Udruge žena Domovinskog rata koji su željeli ukazati na antihrvatstvo prosvjednika. Cijeli prosvjedni marš bio je ispunjen nizom manjih i većih incidenata koji su još jednom pokazali u kolikoj mjeri živimo u društvu podjela.
Marševi su nasilni
Svoj osvrt na nedjeljni marš i druge događaje, koju su kroz zadnjih par mjeseci doprinijeli novom valu ideoloških sukoba u Hrvatskoj, dao nam je umirovljeni profesor i povjesničar Zlatko Begonja.
Koliko nas kao društvo izjedaju ideološki sukobi i povijesne traume?
- Valja istaknuti da je već sami naziv marš naznačio prema kojim ciljevima stvarno streme njegovi organizatori. Naime, marševi su ključna obilježja revolucionara, dakle zagovaratelja nasilnog mijenjanja društva prema zadanim ideološkim obrascima. Naravno, tu se ne mogu izdvajati, niti povijesno opravdavati bilo koji od ideoloških razloga za marširajuća postupanja. To su po mojem sudu glavne značajke ovoga revolucionarnog marša. S druge strane, upravo činjenica da su iza nas ostali još uvijek brojni neriješeni problemi, napose vezani uz razdoblje Drugoga svjetskog rata i poraća, ukazuje na postojeći društveni teret koji nam priječi zdravu sadašnjost i ugrožava stvaranje pretpostavki za kvalitetnu budućnost.
Je li nedjeljni marš bio pokušaj širenja moralne panike i lijeve manipulacije ili pak poziv na obranu humanosti, kako kažu organizatori?
- Od kada se to navodna humanost štiti krilaticama, simbolima, transparentima, neopravdanim i protuzakonitim pozivanjem na promjene ustavnih odredbi RH? I uza sve to zazivajući, odnosno pozivajući se na “vrijednosti” iz prošlosti koja je u svojoj totalitarnosti obilovala upravo najvišim razinama nehumanih postupanja. Tako su revolucionari svojim nedjeljnim maršem, ali i nastavkom medijskih istupanja, sami sebe zapravo umetnuli u zonu proturječja. Da bi očuvali svoja aktualna ideološko-svjetonazorska stajališta, ciljano stvaraju stanje postojane napetosti i pritom u osebujnosti tako nametnutoga ozračja, počinju doista i posve vjerovati u vlastita priviđenja.
Među prosvjednicima na dalmatinskom maršu bilo je najmanje Zadrana. Što mislite, zašto su organizatori odabrali baš naš grad za marš, iako gradovi kao Šibenik i Split imaju jaču takozvanu ‘’antifašističku’’ tradiciju?
- Mogu samo pretpostaviti da su na taj način pokušali poslati poruku javnosti i podsjetiti građane Zadra da je grad svojedobno tijekom 20. stoljeća bio pod talijanskom upravom, pa i fašističkom, te da se očekuje od njegovog građanstva da ima posebnu osjetljivost prema bilo kakvom i izričajnom obliku korištenja pojma fašizma. Očekivali su i nadali se da će drugarskim poticajem sa strane (dolaskom iz drugih mjesta) uspjeti u svojoj nakani privući veći broj građana koji će im se pridruži u revolucionarnom maršu. Međutim, smetnuli su s uma činjenicu da su naši sugrađani zbog svoje prošlosti i sudbine koja ih je zadesila, većinom ipak antitotalitaristi u pravome smislu te riječi. Dakle, da su onoliko antifašisti koliko su i antikomunisti, odnosno antijugoslaveni.
Mogući utjecaj stranih obavještajaca
Može li se u nedjeljnom maršu, kao i svim prethodnim incidentima i zabranama u Hrvatskoj, prepoznati rukopis stranih obavještajnih službi koje pokušavaju izazvati kaos? Mnogi govore o uplitanju srbijanske BIA-e.
- Može se podosta toga u revolucionarnom maršu prepoznati, pa i mogući utjecaj obavještajnih stranih službi. Međutim, to je zadatak za to zaduženih državnih tijela, da takve eventualnosti u začetcima razotkriju i onemoguće u svakom daljnjem djelovanju. Stoga je sada veoma teško i nezahvalno nagađati o tome, i to bez da se raspolaže s preciznim podatcima i pokazateljima koji mogu takve navode argumentirano potvrditi. Hoću kazati, neka o tome govore nadležni.
Jesu li prosvjednici ipak u nedjelju poslužili kao “korisni idioti” za destabilizaciju Hrvatske? Koliko je to povezano sa širim geopolitičkim okolnostima?
- Lakovjernost nije sjajna osobina čovjeka, ali to ne znači da među grupom sudionika u revolucionarnom maršu u Zadru nije bilo i takvih. Osobno držim da je ovdje posrijedi ipak prevladavalo nešto drugo, naime, da su sudionici iskazivali, što im je bio glavni cilj, svoja iskrena protuhrvatska stajališta. Nisu oni vidjeli niti vide najezdu fašizma u RH, već strah za svoje jugoslavensko ideološko-svjetonazorske povlaštene pozicije. Preko njih su, spletom različitih okolnosti, već dugo vremena bez zaprjeka, nametali hrvatskom društvu svoja stajališta i to kao temeljna načela po kojima se svi moraju neupitno ravnati i ponašati. Naravno da im je svaka promjena, pa i sama naznaka promjene u tom kontekstu, zvono na uzbunu koje s njihove strane zahtijeva neumoljivi izričajno revolucionarni angažman. Tome su svakako pripomagali i događaji koji traju u susjedstvu, što jugoslavenski revolucionari iz Hrvatske pokušavaju već duže vrijeme povezivati na različite načine s Hrvatskom. Sjetimo se samo nedavno organiziranih skupova potpore, medijske pozornost koja je tome svakodnevno pružana, ponašanju pojedinih medijskih djelatnika s javne pozornice i tome slično. Također, valja istaknuti da se spomenuti revolucionari kod nas naslanjaju i na šira geopolitička zbivanja, odnosno uglavnom kreirane događaje od strane ekstremno lijevih političkih grupacija u građanskim društvima, i oponašajući njihove metode pokušavaju se prikazati kao dio navodno globalnoga progresivnoga krila.
Važan je uzrok, a ne posljedica
Prosvjednicima su se na maršu u prvom redu suprostavili navijači. Može li se i za njih reći kako su politički zloupotrebljeni za izazivanje kaosa? Kolika je sprega navijačkih skupina i politike?
- Ne vidim neku povezanost politike s postupanjima navijača u ovim primjerima. Naime, društveno-političko ozračje već duže vremena omogućavalo je nesputano djelovanje agresivnim baštinicima jugoslavenstva i komunističkih “vrijednosti”, zaogrnutim posve neprimjereno pojmom antifašizma, da dominiraju hrvatskim društvom. K tome nedavni događaji nastali u studenome, u kojima se pod navodnim promicanjem jedne od nacionalne kulture u RH, ona na taj način svrstava u poziciju nadnacionalnosti, pojačali su stanje nesklada u društvu i potaknuli dodatna nezadovoljstva. Navijači su dio društva, pa i njihove reakcije ne treba i ne može se promatrati izvan toga. Zato držim da je potrebno nastale odnose sagledavati s drugačijega motrišta i postaviti pitanje što je doista uzrok, a ne što je posljedica. Nastavimo li sustavno zanemarivali uzroke, posljedice će nam postajati sve teže i veće.
Kako tumačite pretpostavke da su sve ideološke tenzije zadnjih mjeseci tek ‘’bačena kost’’ narodu čime se miče fokus s pravih problema poput korupcije, standarda građana i inflacije u Hrvatskoj?
- Možemo i na taj način pristupiti i promatrati nastale teškoće. Ali, opet time ne zadiremo u bit problema, ne rješavamo uzroke. Pa sve i da nemamo ozbiljnih teškoća s korupcijom, inflacijom i brojnim drugim problemima moralne, duhovne i ekonomske naravi, bi li nam stanje na ideološko-svjetonazorskoj razini bilo drugačije? Posve sam siguran da ne bi, posebice ne ako se ne bi bespogovorno prihvaćala ona revolucionarno-svjetonazorska komponenta koja je s njihove strane postavljena kao temeljna odrednica ispod koje se ne ide i ništa ne prihvaća. Na koncu da tome nije tako, zašto bi se o tim temama uvijek raspravljalo, zašto su stalno na društvenoj pozornici ako nisu toliko važne? Dakle, ne koriste se one prigodno, već na taj način mi sami sebe pokušavamo uvjeriti da su one manje bitne i da se njima pokušava manipulirati.
Koji je lijek za nasilne ideološke sukobe u društvu? Je li to tek stvar naše mlade demokracije koja tek treba sazrijeti ili se trebamo aktivno suočiti s prošlošću?
- Lijek je samopročišćenje. Društvo se mora suočiti s prošlošću, objektivizirati je i odreći se sintagme “opće je poznato” koja zapravo priječi temeljito i iskreno sagledavanje naše prošle zbilje. Krivotvoriti prošlost najgora je i dugoročno najtragičnija opcija, koja samo produžava rješavanje nesuglasja. Da smo se toga odrekli u ranijem razdoblju sada ne bismo imali ovakvo stanje; da smo pristupali istraživanju svoje prošlosti u dobroj vjeri, uvažavajući činjenice i vjerodostojne dokaze, odbacili besmislice o revizionizmu, posve sam siguran da bi razina zadovoljstva u društvu bila kudikamo veća. Istina, nismo toliko stara demokracija, ali to ne znači da ne trebamo prirodno odrastati i sazrijevati. Pa ne mislimo se valjda dovijeka nalaziti u formativnom razdoblju!
