Kada se o širem zadarskom području progovara u kontekstu materijalne ostavštine i kulturno - povijesnog bogatstva, prvo što pada na pamet nedvojbeno su velebni antički spomenici, rimski i staroslavenski artes minores, monumentalne, do danas sačuvane sakralne građevine iz srednjovjekovnog doba te tisućljetne staroslavenske nekropole, poput one na Ždrijacu.
Tradicija velebitskog čovjeka
Međutim, uz ove znamenite tragove prošlosti, na kršu zadarskog zaleđa krije se još jedno, manje poznato svjedočanstvo minulih vremena – mirila. Ovi enigmatični kameni spomenici, razasuti duž nekadašnjih pastirskih i pogrebnih staza Starigrada, Selina, Tribnja i Modriča, predstavljaju unikatan oblik kulturne baštine, duboko ukorijenjen u tradiciji velebitskog čovjeka.
Mirila su kameni spomenici podizani duž puteva kojima su tijela preminulih nošena do mjesta ukopa. Prema drevnim običajima, tijelo nije smjelo dotaknuti tlo sve dok nije stiglo do groblja. Na jednoj točki puta povorka bi stala, tijelo bi bilo spušteno na tlo, a na tom mjestu označavala se duljina pokojnikova tijela – mirilo. Nakon ukopa, na tom mjestu postavljali su se kameni spomenici, često ukrašeni jednostavnim simbolima vjerskog i astrološkog značenja.
Otkriće planinara
Prvi pisani podaci o ovom fenomenu iznjedrili su u prvoj polovici prošlog stoljeća kada su mirila otkrili planinari. Istaknuti geolog i planinar Josip Poljak (1882. - 1962.) u svojoj publikaciji Planinarski vodič po Velebitu prvi progovara o mirilima 1929. godine dok sustavna istraživanja započinju tek 70-ih godina. Iako relativno nepoznata široj javnosti, mirila su sve do danas ostala zastupljena tema unutar lokalne znanstvene zajednice. Ovi unikatni spomenici često se pogrešno tumače kao stećci, nadgrobni spomenici karakteristični za Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju. Mirila, naime, nisu nadgrobni spomenici, već sveta mjesta na kojima prema predaji ostaje pokojnikova duša dok tijelo odlazi u grob. Njihovi ornamenti često uključuju križeve, zvijezde, polumjesece i geometrijske oblike, odražavajući simbiozu kršćanskih i poganskih vjerovanja. Ljudi su ih pohodili, donosili darove i molili, smatrajući ih poveznicom između živih i mrtvih.
Mirila su hrvatsko kulturno dobro
-Prema mišljenju naših stručnjaka za nematerijalnu kulturnu baštinu, mirila ili počivala svjedoci su starog tradicijskog posmrtnog običaja, pretežito stočarskog stanovništva planinskog zaleđa. Nekad raširen i uobičajen običaj gradnje i korištenja mirila danas više nije moguć unutar standardiziranog zakonodavnog okvira i odnosa prema pokojnicima, ali poštivanje vlastite tradicije i prošlosti i dalje je prisutno unutar današnjih zajednica i baštinika. Suvremeni način života i sve manja naseljenost tog planinskog područja uvjetovali su zamiranje tog običaja, no mirila, kao fizički spomenici jedne tradicije i dalje postoje, baštinici ih održavaju i koriste kao mjesta duhovnog obraćanja prema svojim pokojnicima, što je važna vrsta garancije njihova očuvanja, kazala je glasnogovornica ministarstva kulture i medija Renata Margaretić Urlić.
Posljednjih desetak godina provodili su se programi zaštite i očuvanja tog nematerijalnog kulturnog dobra financirani putem Javnog poziva Ministarstva kulture i medija, preko prijavitelja Turističke zajednice Općine Strarigrad-Paklenica kao i Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru. Rezultat tih programa bila je sanacija i propisno označavanje velikog dijela mirila, koji su bili prezentirani na izložbama s popratnim katalozima i publikacijama.
Nekad most između dva svijeta, ovi kameni spomenici danas premošćuju jaz između sadašnjosti i prošlosti, dajući nam bolji uvid u duhovnost i pogrebne prakse ovog područja. S obzirom na njihovu povijesnu i kulturnu vrijednost, mirila su uvrštena u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Održavanjem mirila čuvamo ne samo materijalnu baštinu, već i povezanost s tradicijom i duhovnim naslijeđem koje nas oblikuje kao društvo.
