Kazališna udruga “Igrajmo se” četvrtom je izvedbom, u prepunom HNK Zadar, ukazala na važnost igre, prostora za igru, ali i strašne posljedice vršnjačkog nasilja.
Njihov mikrokozmos sastoji se od paleta, cigla, drvenog konjića, metle, frenja, karijole i velikih snova, snova o prostoru za igru kakav imaju djeca u drugim gradovima, dok se oni igraju na gradilištu, kako kaže jedan lik, kao prasci u blatu.
- S lijeve strane zgrada, s desne strane zgrada, iza zgrada, nigdje mjesta za nas djecu, zavapi jedan od dječaka.
Bezvremenske teme
Upozorila je tako ova vrijedna glumačka skupina da stariji zaboravljaju da su i oni nekoć bili djeca i da je sve što su trebali - upravo prostor za igru. Jure tako za novcem, uspjesima što djeca nipošto ne razumiju: “Jedino o čemu oni odrasli razmišljaju su puni džepovi”.
A dječačku zaigranost oslikale su lepršave haljinice, ili pak dječja odjelca, tregeri, šeširići, dok je starija skupina imala “frajerski đir”, prsluke, lance, kao u popularnoj seriji Peaky Blinders. Uplovili smo tako u neko davnije doba osvjestivši da su dječje, kao i ljudske, težnje ostale iste, shvativši da su i problemi ostali isti i zaključivši da je borba protiv nasilja dužnost svih nas.
A u ovoj predstavi pratili smo gradaciju nasilja - od podsmjehivanja i šala na račun prijatelja do jakog udarca koji rezultira potresom mozga. Zaista, autorica Matija Šango Šimurina postavivši ovo djelo na scenu pokazala je da nema malog i velikog nasilja, da je nasilje uvijek nasilje i da stvari treba nazvati pravim imenom.
Oslikao se kontrast između želje za slatkišima, vrpcama za kosu, haljinama, igranja ringe-ringe-jaja i sličnog te grube borbe za opstanak, posebno onih mlađih u odnosu na starije, posebno onih “totalno drukčijih od drugih” u društvu gdje se smatra da npr. nitko normalan ne čita pjesme.
Nije lako biti drukčiji, glavni lik želi biti pjesnik, slijedi snove i brani svoje prijatelje. On je poput albatrosa, visokog jablana koji je pomalo neshvaćen, ali vjeran sebi i svojim ciljevima.
Igra - nit vodilja
Brojne su masovne dinamične scene, u ovoj je predstavi sudjelovalo preko 80 djece i mladih, potpuno uvježbanih glumaca koji su sjajno oslikali tipične likove - od onih nježnih do onih koji slabost i nesreću prekrivaju nasiljem ili pak podržavajući nasilje.
Posebno valja istaknuti scenu u kojoj se događa nasilje, a nitko ne reagira - zbog straha ili silne želje da se uklope.
No, zanimljivo je da likovi ulaze u analizu profila nasilnika i shvaćaju da su to gotovo uvijek nesretna djeca koja ne dobivaju dovoljno ljubavi, podrške i pažnje...
Glazba je također doprinijela atmosferi, napetosti i uzbudljivosti, baš kao i izvrsno uvježbane tzv. slow motion scene.
Gledajući ovu izvrsnu predstavu, plovili smo djetinjstvom, suosjećali sa slatkim dječjim brigama, prisjećali se svojih sretnih trenutaka koje je, priznajmo, ipak malo zatrpala prašina jurnjave za uspjesima, shvatili da je društvo, bez obzira na dob, nerijetko igra prijestolja i da smo, htjeli ili ne htjeli, uvijek u nadmetanju tko je bolji, sposobniji...
Međutim, zapitali smo kad se i zašto rađa nasilje, i najvažnije - kako ga spriječiti.
Na mladima svijet ostaje, kazalište može i mora odgajati, igra je sve, kako i lik kaže: Dan bez igre je loš dan, kao da se nije dogodio. U igri djeca izražavaju svoje strahove, frustracije, radost, ljutnju i tugu, što odrasloj osobi pruža dobar uvid u djetetov svijet. Poteškoće proizlaze iz uvjerenja odraslih da je igra samo za djecu, da je odraslo, roditeljsko igranje zapravo “glupiranje”, a da će se djetetova potreba za igrom zadovoljiti u igri s vršnjacima. Nedostatak igre i prostora za igru prepreka je emotivnog, psihološkog i fizičkog razvoja djeteta i osnovna ideja predstave iz koje proizlazi problematika vršnjačkog nasilja.
I zato, neka nam igra, ona igra čistog srca i bez fige u džepu, svima bude nit vodilja.
