Nikica Simić je profesor koji je prosvjeti posvetio čitav život, više od četiri desetljeća promišlja strategije unapređenja hrvatskog školstva - kao profesor, kao mentor, kao ravnatelj, pisac udžbenika, i možda najvažnije - kao roditelj.
Nikica Simić pokrenuo je među prvima dvije privatne škole, Osnovnu škola nova, i Zadarsku privatnu gimnaziju, i toliko toga drugoga, pa i priručnik iz fizike koji je i povod ovom razgovoru, Lekcije iz fizike.
Djela imenuju čovjeka
Za one koji Vas ne poznaju, što biste u par riječi rekli o sebi?
- U potragu za traženjem odgovora na pitanje “tko sam ja” krenuo sam prije tri godine. Potraga još traje. Najbliže odgovoru došao sam propitujući “nomen est omen” (ime je znamen). Nije mi se dopala, pa sam je obrnuo u “omen est nomen” (djela imenuju čovjeka). Toj sam temi posvetio par rečenica u uvodu knjige.
Što ste ovom knjigom željeli reći i rekli?
- Kad sam sina upitao što on “želi reći” u svojim knjigama, nije dvojio rekavši: “Ja pišem o onome kako ja vidim i osjećam svijet… I ništa nikome ne želim reći.” Prisjetio sam se Van Gogha i zapravo naslutio i definicije umjetnika i umjetnosti.
Budući da nisam ni pisac niti umjetnik, morao sam se što je jasnije moguće očitovati o tome. Želio sam u knjizi ispisati kanon (stroga pravila) na kojima se temelji učenje fizike. To sam i ispisao.
Potpisali ste ponešto knjiga, što sada mislite o tom pitanju?
- Pisanje knjige ne znači i da ste postali pisac. U prvom razdoblju sam potpisao šest udžbenika fizike. Da bih to mogao, morao sam imati skromnu vještinu pisanja i malo poveće znanje o fizici. Autorski izričaj bio je jedino u pokušajima da učenicima pomognem da lakše razumijevaju pročitano.
U drugom razdoblju (Heraklit i Reformske priče) još uvijek se nisam doživljavao piscem. Pisao sam o hrvatskom školstvu. Ni tu nisam imao tzv. autorsku slobodu jer sve oko mene bilo je vidljivo i drugima, rekao bih i očito! Samo sam bio “general poslije bitke” i pokušavao otkrivati i upućivati na uzroke neproduktivnosti našeg školskog sustava. Tu i tamo bih bivao Nostradamus. Pokazalo se da sam u toj ulozi često bio uspješan, ali još više kao Don Quijote.
Pisca u sebi sam prepoznao na neobičan način. Naime, često sam se pitao zašto pisci uopće pišu, jer jasno je da se u Hrvatskoj od toga ne može živjeti. Tada sam pisanje prepoznao kao svojevrsnu trudnoću, a poznato je da dijete nakon trudničkog razdoblja mora van.
O (bes)potrebnosti udžbenika
Povod za ovaj razgovor su “Lekcije iz fizike”, s podnaslovom, “iliti putokazi prema razumijevanju fizike”. Možete li nam još nešto reći o knjizi?
- Svoju trudnoću sam osvijestio nakon čitanja postojećih udžbenika iz fizike ispisanim prema smjernicama tzv. kurikuluma iz fizike. Drugo stanje je potrajalo više od dvije godine. I objavilo se dijete. Spartanci su nekada, nakon kupanja novorođenčadi u vinu, “prepoznavali lošu djecu” i bacali ih u provaliju s obronaka gore Tajget. Svoje novorođenče sam na pregled slao vrhunskim profesorima, ali i učenicima orijentiranim prema fizici. Zadnji pokušaj da ga spasim od spartanske budućnosti, bio je dr. sc. Dalibor Paar. On je Lekcijama udahnuo novi život, a Ivo Elezović, direktor izdavačke kuće Element d.o.o., mu osigurao odrastanje.
Koji su Vas razlozi naveli da uložite toliki trud neophodan za kreiranje prijedloga novoga udžbenika?
- U prethodnim sam pitanjima naslutio Vašu želju da ovu knjgu imenujete udžbenikom. On to nije, knjiga je moj pokušaj da se postave temelji na kojima će se kreirati budući udžbenici. Riječ udžbenik je danas svima u području gadljivosti. U pravilu se povezuje sa školom. Roditelji svake godine “troše silne novce” za kupovinu novih udžbenika i popratnih materijala. Zabavno je ponajviše to, da učenici nakon kupnje udžbenika (koje im je preporučio njihov učitelj) brzo otkrivaju da im je udžbenik nepotreban, jer učitelj im priča neki svoj doživljaj fizike.
Ovom zgodom koristim priliku da Ministarstvu poručim: hitno ukinite odredbu o obveznoj kupovini udžbenika!
U našim školama se danas navodno događaju procesi odgoja i obrazovanja. To je, u mojem razumijevanju hrvatskog školstva, potpuna besmislica.
Odgoj i obrazovanje - sijamski blizanci
Ups, opaka tvrdnja. Molim Vas da je pojasnite.
- Odgajanje je trajan proces koji se temelji, prije svega, na svakodnevnoj i neposrednoj komunikaciji. U obiteljima je taj proces potpuno kompromitiran, a u školama također.
Proces obrazovanja naizgled nema preklapanja s odgojem. Rekoh, naizgled, jer je to uobičajeno u obrazovnim institucijama, pa nam je to postala normalnost.
Oni koji ne razumiju da su odgoj i obrazovanje sijamski blizanci, ne razumijevaju baš ništa.
Riječ djeca također ima svoje značenje, prije svega u tome da još nisu spremni da sami donose odluke koje bi im omogućile bezbrižno odrastanje.
