Sandra Bagarić je žena koja živi život kroz pjesmu, nasmijana, u stalnoj potrazi za ljepotom, uživa u malim običnim stvarima, voli kroz igru učiti, vesele je transformacije, kopa po emocijama, uživa u trenucima samoće i čitanju, svojom lakoćom življenja uveseljava svoje ukućane, svjesna onoga što ima i zahvalna na svim talentima, rekla je za sebe, na početku ovog razgovora naša proslavljena operna pjevačica, glumica i voditeljica. Iako odavno živi u Zagrebu, Sandra Bagarić je rođena u Bosni i Hercegovini, djetinjstvo je provela u Zenici, a u Sarajevu je završila Gimnaziju i Srednju muzičku školu.
Zavičaj je nešto u što je zavita duša – napisah. Koliko je bosanske duše u Vama?
Divna je to zemlja, puna talentiranih ljudi, prekrasne pastoralne prirode, zemlja u kojoj stoluju tri Boga, bogata kulturom i tradicijom, obdarena nesalomljivim duhom, zemlja mojih djedova u kojoj žive moji roditelji i sestra sa svojom obitelji, zemlja u kojoj sam provela divno i bezbrižno djetinjstvo čiji duh pronosim gdje god da svijetom koračam i citirati ću našeg velikog pjesnika Enesa Kiševića – “Zemlja je svuda zemlja, a ako se po zemlji sudi, možda će i ljudi svuda biti ljudi.”
Što Vas je privuklo operi?
- Igra, gluma, kostimi, prekrasne melodije… divno je biti svako malo, netko drugi, a opet biti svoj… Svi mi u sebi nosimo puno likova... ja sam operetni tip, ali moj alter ego je sakralna glazba. U opereti izravno komuniciram s publikom živim tekstom glazbe i ritmom govora tijela, sve izbacujem “na van”, dok u crkvi imam intimnu ispovijed, pobožno sam skrušena, uživam u prirodnoj akustici crkvenih prostora ta sam u promišljanjima sakralnih tekstova i propitkivanja naše prolaznosti. Da se ponovo rodim, izabrala bih isti životni poziv.
Srednje muzičko obrazovanje stekli ste u Zenici i Sarajevu, a potom se zaputili u Zagreb gdje završavate Muzičku akademiju Sveučilišta u klasi sopranistice prof. Ljiljane Molnar-Talajić. Što iz tog vremena nosite u sebi kao uspomenu koja se ne da zaboraviti?
Moja profesorica na akademiji Ljiljana Molnar – Talajić odškrinula mi je vrata sobe br. 13 u kojoj sam provela najljepše trenutke svoje mladosti, učenja, umjetničkih potraga u društvu velikog pedagoga, svjetske primadone, naše druženje je preraslo u veliko prijateljstvo, obostrano povjerenje, i danas se sjetim svih njenih savjeta i nesebično mi je otkrila mnoge pjevačke tajne.
Bili ste glumica u sljedećim operama: Madame Troubadur, Grofica Marica, Šišmiš, Boccaccio, Noć u Veneciji, Kneginja čardaša, Mala Floramye, Tko pjeva zlo ne misli (ZGK Komedija), Kod bijelog konja (Narodno gledališče Maribor), Ljubavni napitak (HNK Split), s kojim bi novim ulogama mogli nadopuniti ovaj impresivni niz?
Danas sam se okušala u svim scenskim formama, koketirala s mnogim žanrovima, pomicala svoje granice, od opere, operete, mjuzikla, dramskih uloga, žirija do TV sapunica, voditeljstva, zaštitnih lica raznih brendova, sve sam to radila s velikim veseljem i odgovornošću te me sve to izgradilo u svestranu umjetnicu koja je imala hrabrosti odškrinuti mnoga vrata te doći do simpatija publike, gledatelja, slušatelja. Imala sam ogromnu sreću, startala sam s glavnom ulogom u opereti “Madam Troubadour” te već 30 godina igram glavne uloge. Moja intuicija je znala prepoznati medijski atraktivne angažmane, ali velikim svojim uspjehom smatram i angažmane koje sam odbila... Ja sam Sylva, kneginja čardaša! Kalman mi je oduvijek bio omiljen skladatelj, uloge strastvene, temperamentne, ranjive, melodramatične, koketne i kapriciozne, hrabre, žene koje su u ono doba pomjerale granice, zanosnim melodijama dolazile do srca slušatelja, pomalo kitnjaste, ali nikada banalne, moćne i bogate partiture, dramaturške dubine, unatoč šlagerskoj dopadljivosti to je briljantan duboko emotivan notni zapis, paleta likova sjajnih kontrapunkta, čardaši, valceri i naravno Happy End. Igrala sam Anu Šafranek u mjuziklu “Tko pjeva, zlo ne misli”, preko stotinjak predstava... Petrunjelu u “Dundo Maroje, Brigitte u mjuziklu “Byron”... Primarno sam u mom matičnom Kazalištu “Komedija” držala operetni repertoar. Vlado Štefančić pomno je razmišljao o mom scenskom odrastanju. Ponudivši mi ulogu Nine Filipovne u mjuziklu Jalta, Jalta, moj prvi odgovor je bio negativan jer sam tu ulogu uvijek vezivala uz karizmatičnu interpretaciju Sande Langerholz i iskreno, prepala sam se usporedbi... nakon par razgovora s Vladom, ohrabrio me, danas sam mu beskrajno zahvalna jer sam na toj ulozi jako glumački profitirala te otkrila u sebi još dosta slojevitosti i imala hrabrosti razbiti stereotipe. Mjuzikl je puno prihvatljivija i modernija muzička forma od opere i operete te mu danas rado pristupaju i izvođači i autori, i upravo zbog svoje “pitkosti” ima mnogobrojnu publiku. Darko je napisao mjuzikl “Byron” na libreto Mire Gavrana koji je izveden u Komediji i dobio nagradu Hrvatskog glumišta, a trenutno igram u mjuziklu “Ljepotica i zvijer” i “Jalti”. Koncertom 21. prosinca u mom matičnom Kazalištu Komedija proslaviti ću 30 godina umjetničkog rada.
U Zagrebu ste upisali Muzičku akademiju i prvi dan tamo upoznali sadašnjeg supruga, pijanista Darka Domitrovića, koji je radio kao viši korepetitor na Odjelu solo pjevanja. Vaša veza bila je tajna s obzirom na to da je Darko ipak bio Vaš profesor. A na prvom zajedničkom ljetovanju, nakon čašice vina vi ste kleknuli i zaprosili Darka koji je pristao voljeti vas do kraja života. Recite mi nešto o tome.
U sobi br. 13 na Muzičkoj akademiji ugledasmo se, on pomisli - “uf, nevolja”, ja - “evo oca moje djece”…, ostalo je povijest… Mi smo u brak ušli zaista iz ogromne obostrane ljubavi, povremeni potresi nas nisu uspjeli poljuljati, dapače, možda su nas i zbližili još više, odlučili smo ulagati i rasti zajedno, pratiti se i pokušati ići istim smjerovima, biti podrška u životu jedno drugome, imamo uspomene i povijest, ponosni smo na naše zajedništvo, imamo još jako puno planova koje bismo voljeli ostvariti, uživamo u sličnim, ako ne već i istim stvarima, nasmijavamo jedno drugo i smijemo se skupa. Naša glazbena pratnja je jedna bogata partitura sa svim krešendima i dekrešendima, ad libitumima, koronama, pianima i fortima, povremenim modulacijama u puno boja i još uvijek ispisujemo našu Sonatu od sna...
Zagreb je, priznali ste, u vama prepoznao vedrinu, spontanost i osmijeh koji otvara sva vrata. Vi ste pak demistificirali operu, operetu, uopće tu klasičnu glazbu koja je, kao, bila nedodirljiva. U srca Zagrepčana ušli ste preko televizije, koketirajući s lakim žanrovima, ali došli ste i do one kumice na placu?
Dobila sam jako puno talenata... na meni je da radim na njima i da ih dijelim, dopadljiva ambalaža je uvelike olakšala moj probitak na scenu, ali u mom slučaju puno više igram na kartu vedrog karaktera, otvorenosti, temperamenta, iskrenosti, ne kopiram, svoja sam, volim sa igrati, obožavam transformacije, odabirom repertoara i uloga šaljem poruku svog životnog mota, kao npr. “Ja ljubim”, “Život je lijep”..
