Zadar se umio normama i micelarnom vodicom turbofolka i pizza cuta

Teatro VeRRdi poznato je utočište zadarske nezavisne scene od 1999. godine. Umjetnička je organizacija koja se bavi promicanjem i produkcijom alternativne kulture te kazališnom edukacijom mladih, a utemeljitelj je glumac, producent i kulturni aktivist Juraj Aras.

Karijeru je Juraj započeo kao glumac u Kazalištu lutaka Zadar, čiji je stalni član od 1995., a nastavio je kao producent umjetničke organizacije Teatro VeRRdi. Za svoj rad do sada je ovjenčan s nekoliko nagrada, a najdraža mu je, ističe, antifašistička nagrada ‘En Face – Anfas’ za izvaninstitucionalni rad.

S Jurjem smo razgovarali o njegovoj umjetnosti, zadarskoj publici te reviji “Nosi se” koja se od 31. do 25. lipnja u organizaciji Teatra VeRRdi, održava u Zadru.

Snalaženje je modus operandi nezavisne scene

Poznato ste lice na zadarskoj nezavisnoj sceni, stvarate i djelujete već dugi niz godina, koliko je teško biti aktivan sudionik zadarske nezavisne scene? S kakvim se sve izazovima susrećete u svom radu i kako ih rješavate?

- Zadarska nezavisna scena u proteklih skoro trideset godina imala je svoje uspone i padove, s tim da usponi nikada nisu bili tako stabilno dovršeni da se padovi ne bi sunovraćivali na početke. Kontinuitet koji pojedine grupe i pojedinci uspijevaju ostvariti proporcionalan je kontinuitetu tek minimalne podrške lokalnih kulturnih politika koje, osim u financijskoj potkapacitirajućoj podršci, problem infrastrukture nikad nisu ozbiljno uzeli u razmatranje. Govorim o prostornim i tehničkim kapacitetima djelovanja scene. Novi Centar za mlade je tek nedavna inicijativa od strane kulturne politike, inicijativa koja je zapravo vraćanje duga društvu nakon gubitka DHM-a. Ideja smještanja nezavisne scene u Centar za mlade, osim što infrastrukturno ne odgovara produkcijskim profesionalnim potrebama scene pitanje je kad će i profunkcionirati u kakvom takvom punom tehničkom kapacitetu. Tu možemo govoriti o godinama procesa. Evo i najavljeno otvorenje same zgrade odužilo se dvije, tri godine... Naslanjanje na infrastrukturu HNK Zadar, Kazališta lutaka Zadar ili Dvije palače problematično je po pitanju usklađivanja termina i cijene najmova koji postaju sve veći i oduzimaju velik dio sredstava koje organizacije osiguravaju da bi realizirale programe u interesu građana željnih kulture.

Dok sretnici na upravljačkim pozicijama, institucionalno zbrinuti pristojnim i redovitim plaćama, arbitriraju i tržišnim principima upravljaju društvenim dobrima, kolege s nezavisne scene rade isti posao za istu lokalnu zajednicu s puno manje sredstava i, uglavnom, bez redovite plaće za svoj rad. Uz to im je otežan i skup pristup istim ti društvenim dobrima, dok se sredstva javnih natječaja namijenjenih produkciji, ne samo s lokalne, nego i s nacionalne i međunarodne razine utapaju u ukupne mase gradskih i županijskih proračuna putem skupih najmova. To je samo dio problema s kojima se nezavisna scena susreće. Drugi dio problema je jedno generalno nepoznavanje i nepovjerenje u kapacitete scene, nerazumijevanje njenog funkcioniranja i važnosti u društvu te prenormiranost pri realizaciji programa koji opterećuju ionako krhku strukturu djelovanja scene.

A kako se snalazimo? Osim ako imamo sreće da se naslonimo na neku od ustanova u kulturi, izlazimo na ulicu, koja je s druge strane, opet prebukirana sadržajima za turiste u interesu privatnog kapitala. Javne prostore je više teško do nikako osvojiti za djelovanje. Teatro VeRRdi je jedan od rijetkih primjera koji financijski ima ekonomičnu i održivu financijsku konstrukciju koja je financirana u prosjeku i otprilike 30 % od lokalne zajednice, 30 % nacionalne i međunarodne zajednice i 30 % vlastitim sredstvima. To bi, po formalno postavljenim kriterijima, trebao biti ključ uvažavanja, ali kriteriji su samo mrtvo slovo na papiru. Tako da je snalaženje modus operandi svih na nezavisnoj sceni. Ne samo u Zadru.

Publika prepoznaje rad Teatra VeRRdi

U svom radu se ne libite iskazati društvenu kritiku i biti glasom otpora, a dobili ste i antifašističku nagradu ‘En Face – Anfas’ za izvaninstitucionalni rad, koliko Vam je aktivizam važan u umjetničkom radu? Kako publika reagira na poruke koje šaljete?

- Dobio sam tu nagradu kao, recimo, normalan i radišan čovjek, nervozan, a smiren, buntovan, a pažljiv i kao jedinka koju su prepoznali meni nepoznati ljudi, jedinka koja se svojim radom trudi učiniti svijet boljim mjestom za sve građane dobre volje. Ta mi je nagrada od svih nagrada za rad u životu najdraža i zahvalan sam inicijativi koja mi ju je dala. Moj aktivizam je samo izraz potrebe da onaj dio svijeta koji osjećam svojim učinim prisutnim i javnim u društvu, da istinom pročistim javni diskurs od nereda, nerada, samovolje i ostalih dominantnih štetnih društvenih praksi. Na moju žalost, moja se istina uglavnom ne sviđa većini ljudi u poziciji moći nad društvenim dobrima pa sam zbog nje ponekad samo umjereno neuvažen ili neshvaćen, a ponekad brutalno onemogućen u djelovanju. Srećom, pojedinci unutar sustava često znaju biti srčano podržavajući i kooperativni, a publika je, uglavnom, na mojoj strani i nije je malo. Podržavamo se zajedničkom katarzom umjetničke produkcije koju nudim. Da nema produkcije Teatra VeRRdi, građani Zadra i zadarska scena bili bi zakinuti za dobar dio umjetničke estetike i s tim u vezi društvenog sadržaja. Publika to prepoznaje. Za arbitre u poziciji moći ne bih bio siguran, sigurno bar ne u dovoljnoj mjeri.

Vidite li promjene u lokalnoj zajednici u odnosu prema nezavisnoj umjetničkoj sceni? Kolike su razlike u usporedbi s vremenom kada ste krenuli s djelovanjem?

- Zadar doživljava proces tranzicije i naravno da je vidljiva promjena. U smislu nezavisne scene sveo bih ju na misao da je nekad bilo više prostora ljudske, pa iako i napete, komunikacije i djelovanja između scene i institucija, a javni prostori su bili dostupniji. Danas je prostor djelovanja sužen do minimuma, dok su kriteriji i norme zamijenili razgovore, uvjeravanja i verbalnu borbu. Razgovara se, uglavnom, kroz radioničarske formate u izoliranom prostoru i vremenu, sufinanciranim nekim fondovima EU da bi se okrenuo novac i punile liste mikropodataka, što je meni osobno izuzetno iritantno jer ne donosi proklamirane rezultate. Novca za produkciju je, u prosjeku, otprilike jednako, nedovoljno isto, samo su neki akteri napredovali, a neki nazadovali. Ako pratimo scenu od početka, možemo primijetiti da se većina aktera ugasila od nemoći. Vidljivo je i konceptualno institucionalno odricanje od Poluotoka primjerom pokušaja izmještanja scene u Centar za mlade kod Gradske knjižnice i projektima poput KvartArta koji nisu kao realizacija širenja aktivnosti kroz grad loši. Samo te inicijative ne idu iz srca društvenosti Zadra - Poluotoka nego ga izoliraju za elitnu i često falšu umjetnost te društvenost bez građana kao teren za turiste i zgrtanje novaca za pojedinačne džepove. Ja, kao onaj koji je rođen i odrastao na Poluotoku tu zadarsku tranziciju doživljavam nerazumnom i tužnom.

Rokenrol je potreban društvu

Za festival ‘Nosi se’ napisali ste zanimljivo najavu u kojoj navodite da Vam je nit vodilja ‘čisto srce i ničeg se ne boj’, a pripremili ste i zanimljiva gostovanja. Što publika može očekivati na festivalu? Otkud ime festivala ‘Nosi se’? i zbog čega ste za ovogodišnju temu odabrali Rokenrol?

- “Čisto srce i ničeg se ne boj” je citat pjesme TBF-a, kao što citiram Alergiju, Postolar tripera i SexyMotherFuckers. Ti su mi se citati spontano nametnuli pri pisanju fiktivne zakletve kao uvodne riječi Festivala. Kod TBF-a je to jasna poetska parola, a kod zadarskih rokenrol protagonista, njihovi refreni ironično opisuju stanje zadarske rokenrol scene. Jedna od najkrhkijih i infrastrukturno najpotkapacitiranijih umjetničkih scena u Zadru je rokenrol scena. Nema klubova, nema bunkera, nema više svirki na otvorenom, nema više ni prostora za vježbanje u Callegru, nema mjesta ni snage za izraz. A ljudi se trude, sviraju, vježbaju i potencijal postoji. Ali Zadar se umio normama i micelarnom vodicom turbofolka i pizza cuta, isprazne alkoholizirane zabave i zgrtanja kapitala. On konformirano srlja u besadržajnost. Rokenrol je živa snaga promjene i društvenosti, umjetničke probitačnosti koju, kako vidimo, možemo naći unutar svih umjetničkih formi. Upravo kroz razne forme ovim izdanjem revije Nosi se želimo svrnuti pozornost da je rokenrol potreban društvu, da je on izraz jedne široke progresivne kulture, emocionalnog umjetničkog garda koji teži slobodi i pacifizmu, koji propituje norme, formate i društvenu stvarnost. Tu vrstu živosti želimo bar ova četiri dana proživjeti kroz predstave, izložbe, promocije, razgovore i naravno koncerte, “Tako nam Bog pomogao”.

Ime Nosi se je nastavak atributa Revija, kao revija radova koja se nosi unutar jednog prostora i vremena. A nosi se i na plećima, potkapacitirano i teško. I, naravno, ne možemo i ne želimo pobjeći ni od naboja interpretacije da svoj toj bezidejnoj uravnilovki, svima onima koji su zadovoljni stanjem stvari i nemaju potrebu za promjenom kažemo da se nose u… gdje već izaberete. I to je rokenrol.