Iako su se vinom gostili još i stari Egipćani, ipak je ovo, po mnogima plemenito piće, svoj najveći procvat doživjelo u antičkom svijetu Grka, a potom i Rimljana. Na pivu se gledalo kao napitak prostaka i barbara. Herodot je međutim navodi kao sredstvo za ublažavanje zdravstvenih tegoba i hvali njenu ugodnu vlažnost koja gasi žeđ i pomaže izlučivanju, a da pritom ne opterećuje probavu i ne uzrokuje vjetrove.
Velike pivovare
Na sjeveru Rimskog carstva, ipak se razvijao unosan posao s tamošnjim pivopijama pa su u današnjim gradovima Regensburgu i Kulmbachu postojale prve velike pivovare s razgranatom mrežom trgovaca koji su distribuirali proizvod.
No glavno piće u rimskoj državi bilo je vino koje je imalo status važne i svakodnevne namirnice. Rimljani su i o vinu, kao i mnogo čemu drugom morali učiti od starijih i tehnološki naprednijih naroda, Etrušćana i Grka. Svakako je znakovito da se prigodom uništenja Kartage u Trećem punskom ratu, pazilo da se sačuva djelo agronoma Maga u 26 svezaka koje je izbjeglo zlu sudbinu spaljene središnje punske biblioteke. Magovo djelo o vinogradarstvu i vinarstvu predstavlja jednu od rijetkih sačuvanih kartaških knjiga koje su prevedene na grčki i latinski i često je bilo citirano.
Rimljani su u početku također bili pretežito uvoznici vina, a pojačana sadnja vinograda započela je u drugom stoljeću prije Krista. Ostala je kao dobra godina zapamćena 121. kad je grožđe obilno i kvalitetno rodilo i po konzulu Luciju Opimiju, nazvano opimijskom berbom. Uzorci vina te berbe su sačuvani i kao arhivska vina su se javljali kroz idućih čitavih stotinu godina.
Zakoni o vinu
Važnost proizvodnje vina u rimskome društvu vidi se i iz događaja koji su uslijedili nakon propasti Pompeja i Herculanuma, dva važna vinogradarsko-vinarska središta, u vulkanskoj erupciji, pri čemu su uništeni mnogi vinogradi i podrumi. Došlo je do velikih potresa na tržištu i panike u samome Rimu. Zabrinutost zbog nestašice vina je išla dotle da su se površine pod žitom počele pretvarati u vinograde, što je kroz nekoliko godina dovelo do problema u opskrbi hranom grada čije je stanovništvo stalno raslo. Na kraju je car Domicijan donio uredbu kojom je takva praksa zabranjena i naređeno smanjenje površine pod vinogradima. Oko učinaka i same provedbe ove uredbe koju je opozvao tek car Prob 280., povjesničari nisu potpuno suglasni, ali nema nikakve dvojbe da su vinogradarstvo, vinarstvo i trgovina vinom, bili jedan od glavnih pokretača rimske ekonomije.
Svakako je znakovito i da je najstarije sačuvano prozno djelo na latinskom “De Agri Cultura”, Marka Porcija Katona, u kome značajan dio čini upravo vinogradarstvo i vinarstvo. Katon je čak pokušao izračunati koliko rada u vinogradu rob može izdržati prije nego pogine od umora i malaksalosti, no neki njegovi savjeti pokazuju da se dobro razumio u proces proizvodnje te je prvi pisao o tome da loza mora imati što više sunčanih sati i da o tome ovisi kvaliteta vina. Veliku pozornost je nadalje stavio i na održavanje čistoće vinskog posuđa. Preporučao je da se primjerice, vinski vrčevi čiste dvaput dnevno, svaki put s novom četkom.
Vino i žene
O vinogradarstvu je pisao i Plinije Stariji koji se zalagao za visoko postavljene nasade loze. Da ne bi vlasnik imao prevelike štete pri berbi, preporuča Plinije da za tu svrhu umjesto kupovine skupih robova, unajmi radnike kojima će u ugovoru predvidjeti troškove odštete za nesreću na radu ili čak i sprovoda.
Ni u Grčkoj, ni u ranijoj povijesti Rima se nije baš blagonaklono gledalo na žene koje uživaju u vinu. Smatralo se da vino na žene ima poguban učinak te se je u ranim fazama rimskog zakonodavstva muž mogao ne samo razvesti od žene koja pije, nego je i ubiti. U prvim danima države je neki Mecenije zbog pijanstva prebio ženu štapom na smrt, a Romul ga je za to pohvalio. Ipak, zadnji zabilježeni razvod zbog ženskog pijanstva zabilježen je 194. godine stare ere, dok je u idućim stoljećima uživanje vina prodrlo u sve slojeve društva bez zakonskih sankcija. Na vrhuncu rimske moći, Carstvo je proizvodilo oko 2 milijuna hl vina godišnje.
