Idemo ka proljeću, sezona radova u vinogradu se zahuktava, adrenalin raste kao pred najveći nogometni spektakl. Počinje rezidba. Istina, kod velikih vinogradara je davno započela, ali kod mene kreće tek sada. Razlog su mogući kasni proljetni mrazevi jer svaki trenutak kasnije rezidbe može biti presudan u izbjegavanju velikih šteta.
Postoji niz uzgojnih oblika ovisno o sorti, vinogorju, poziciji i mikrolokaciji, odnosno ekološkim uvjetima. Napisano je puno različitih radova o ovoj temi u raznim knjigama i svaku je vrijedno pročitati, a potom donijeti odluku koji oblik primijeniti pa u praksi mijenjati i uzgojne oblike i posljedično način rezidbe. Jer, ako neka sorta daje izvrsne rezultate primjenom jednog uzgojnog oblika na konkretnoj mikrolokaciji, to ne znači da će se to ponoviti i na drugoj poziciji.
Svakako preferiram učiti iz knjiga renomiranih autora radije nego iz nepouzdanih mišljenja u tisku ili na portalima. Jer ipak se knjiga temeljitije priprema, prolazi recenzije pa i lekture što nije nebitno, za razliku od nekih portala gdje često možeš pronaći i paušalne pa i nepismene tekstove. Jasno, čast iznimkama.
U miru Dikla
Ja osobno preferiram uzgojni oblik guyot ili guyot-poussardov način uzgoja jer sam procijenio da obzirom na širok sortiment koji imam u vinogradu najjednostavnije određujem opterećenja po trsu odnosno broj rodnih pupova. Na rezniku su to uvijek dva pupa, a na lucnju pet do čak četrnaest. Osnovno pravilo je što manji grozd, više pupova i obrnuto, ali postoje i iznimke koje, kažu, potvrđuju pravilo. Najbolji primjer je Malvasija Dubrovačka koja ima grozd dužine i do 40 centimetara, a donosi korektan prinos, što je za mene do dva kilograma, tek ako ju režem na četrnaest pupova na lucnju jer prvih pet, šest su gotovo uvijek nerodni. Ili Cabernet Sauvignon koji je u mojem, ali i u mnogim drugim vinogradima najpotentnija sorta, daje znatno slabije rezultate na uzgojnom sustavu guyot i tek kada sam prešao na dvokraki uzgojni oblik iskazuje svu svoju raskoš. To možda ne vrijedi za neku drugu mikrolokaciju.
Za sve ove nadolazeće radnje koje započinju upravo sada i traju konstantno do trganja se temeljito pripremam u totalnom miru moga Dikla. Tek ponekad mir poremeti neumorna vrla vrtlarica Drita i osebujni višestruko nagrađivani maslinar Marin svojim frezama. Pa onda i ja upalim traktor tek toliko da cijelo mjesto ne utone u zimski san jer nakon ovog mira treba se pripremati i za buku turističke sezone.
Stižu bageri
A kako se približava sezona, stižu na obalu i bageri. Kao tenkovi u Ukrajinu. Trenutno je u Diklu aktivno jedno gradilište na izradi odvodne mreže uz more i jedno na gornjem Diklu na zapadnom ulazu. Na gradilištu uz more je prisutno mehanizacije i djelatnika kao na jednoj osrednjoj obiteljskoj kući, a na onom gore na Rampadi radovi su sporadični tek toliko da se onemogući ulaz u mjesto. Nije mi namjera nikoga kritizirati jer to u demokraciji baš i nije preporučljivo pa zato radije iz svog dugogodišnjeg operativnog iskustva preporučam ili savjetujem onima koji su odgovorni za ovakvu dinamiku radova da se reorganiziraju jer ovaj tempo izvođenja radova ne garantira kupanje na ljeto na potezu od Taverne do svetog Petra. Niti sjeverozapadni ulaz u Diklo.
A prije petnaestak dana su nas posjetili odgovorni predstavnici investitora u Diklu i prezentirali vrlo ambiciozan plan izvođenja radova u turističkom dijelu mjesta po kojem bageri stižu 02.06.2023 i radove završavaju do 31.07.2023.g., a 31.07. napadaju jednu od glavnih ulica udaljenu 50-ak metara od mora i završavaju 15.09.2023. Dakle, ako turisti ne znaju kada počinje i završava turistička sezona u Diklu, najbolje im je da pogledaju operativnu kartu izvođenja radova na odvodnoj mreži. Za usporedbu, sličnu dionicu su prošle godine započeli u veljači i djelomično završili u srpnju, a kada će ju potpuno dovršiti, to nitko ne zna. A kako zapravo samo započnu radove i u nekoj fazi nedovršenosti idu na neku drugu lokaciju niti karte navigacije nisu točne jer su mnoge ulice neprohodne. Najbolje je u sezoni koristiti zvuk bagera. Gdje se čuje bager, tu je turistička zona.
Kada su mještani Dikla na sve ovo upozorili stručni tim investitora, dobili su vrlo konkretan odgovor da će oni biti odgovorni ukoliko se ne utroše sredstva EU u zadanom roku. Moram reći da je to vrlo konkretan i pametan odgovor. Da nam možda neće i poslati račun za razliku sredstava koja će uskratiti ta naša moćna zaštitnica Europska unija za svu ovu dezorganizaciju građenja.
Bez radova ljeti
Kao pasionirani vinar zaključujem da to nije mogao reći nitko tko pije vino. Možda nešto drugo. Iz vinskih čaša. Ne piju oni, ne pije niti onih nekoliko djelatnika s jugoistoka Europe jer naših djelatnika baš i nema, a očito da neće biti ni turista. Pa tko će piti naše vino. Ali takvi me ipak neće odvratiti od moje nakane da krenem žestoko u ovu vinogradarsku sezonu pa makar grožđe vozio iz vinograda do vinarije okolnim putem preko Borika ili Kožina ako i tamo ne postave znakove zabrane prometa. Zbog radova. Premda radova zapravo i nema. Baš kao što su otišli iz moje ulice Put špetica, prije osam mjeseci, a na početku ulice ostavili gore spomenuti znak, a savjesni vozači se okreću i vraćaju premda je ulica otvorena. Ali ja ipak nisam u pravu jer nakon nekoliko mjeseci su opet započeli radovi i znak je opet aktualan. Možda bi bilo najbolje trajno postaviti takve znakove u sve ulice pa ako se nešto događa sada dobro, ako ne, bit će nekada. Radove izvodi renomirana tvrtka iz EU i pokazuje nam primjerom kako se trebamo organizirati. A ja mislim da treba primijeniti sve odredbe ugovora za koje vjerujem da postoje i oštro sankcionirati ili smijeniti toga izvođača. Ako pak to ugovor ne predviđa, tada se ozbiljno treba upitati tko sastavlja i potpisuje takve ugovore i tko ih provodi.
Ali ovo je možda samo razmišljanje jednog ostarjelog inženjera koji ne razumije moderni način poslovanja i molim da to uzmete s rezervom. A ako baš hoćete jasno i konkretno mišljenje temeljeno na gotovo pedeset godina iskustva u operativi, investicijama i projektiranju ja odgovorno tvrdim da radove na odvodnoj mreži ljeti uopće se treba izvoditi. Pa i laiku je jasno da umjesto jednog ruzinavog bagera i dva djelatnika na dionici može raditi i deset bagera i pedeset djelatnika uz konstantnu stručnu koordinaciju koju baš i ne vidim, i da se može više uraditi za preostalih osam do devet mjeseci nego ovako jalovo u dvanaest.
Sretno sokole!
Ali što se ja sada upinjem promijeniti očito nešto nepromjenjivo. Radije idem u svoj vinograd. Tamo me čekaju moje loze. I europske i hrvatske. A posebna mi je ljubav Chardonnay za koji opet ponavljam da je Hrvat koliko i Francuz. I opet me nitko ne obadiva isto kao i kada govorim o neredu u prostoru koji sami proizvodimo, sanaciji škovace pa evo i o odvodnoj mreži. Očekujem da će me netko zbog toga slučaja Chardonnay još proglasiti ultranacionalistom. Pa zar mu nije jedan roditelj Belina starohrvatska iz Hrvatskog zagorja koja je dala niz velikana u našoj dalekoj i novijoj povijesti od kojih su neki nekome dragi, a nekome mrski. Ili su im dragi. ali zbog poželjnog političkog stava kažu da su im mrski. To je nebitno, bitan je Chardonnay. To je sorta bijelog grožđa koja je možda i najraširenija u svijetu. Ja sam ju imao u vinogradu u glini depresije Okoša i imam ju sada u crvenici miješanoj s kamenom na visoravni Cerodol. I iz jedne i druge lokacije, premda vrlo različite, sam osvajao pehare na raznim vinskim natjecanjima, a isto tako je i činjenica da na nekim pozicijama, možda i boljim od navedenih, ne daje tako dobre rezultate. To je taj izazov uzgoja loze. Nikada ne znaš što te čeka dok ne dođe na rod. A ja ću i ove godine mijenjati dio asortimana u korist Chardonnaya prenavrtanjem jer me interesira samo najbolje od najboljeg. Isto tako me veseli i ukupni rad za opće dobro vinogradarstva i vinarstva u našem kraju. Krajem veljače smo održali skupštinu vinara i vinogradara Nadin na kojoj smo dogovorili zajednički odlazak u rezidbu, nadam se, privremeno oboljelog člana u Zemuniku i to jedne subote u velikom broju izvršili. Isto tako smo održali redovnu izbornu skupštinu vinara Zadarske županije na kojoj smo se ponosno podsjetili na sve izvršeno u prethodnom periodu, zahvalili se neumornom Tomi Glaviću koji je svoju dionicu ponosno odradio i predao palicu našem sokolu Radi Bobanoviću. Sretno, sokole!
A sada i o građenju u našem prostoru da se ne bi krivo zaključilo da se gradi samo odvodna mreža. U ovom urbanističkom kaosu i pohlepi za kvadratima, gradi se u svakom kutku grada i županije. Ovaj puta neću o kaosu, ali ću o načinu gradnje.
Izmijeniti pravilnik o vođenju gradilišta
Svjedoci smo sve češćih potresa na svim stranama svijeta pa, nažalost i kod nas. Radove izvode razne tvrtke koje danas nastaju, sutra nestaju, ali loši radovi ostaju. Radna snaga je iz svih krajeva svijeta, uglavnom nestručna i nekvalitetna otprilike kao Hajdukova pojačanja iz rezervnih momčadi europskih drugoligaša kojima je jedina svrha da zatvore ulaz mladih i perspektivnih igrača iz škole Hajduka. K tome je ta radna snaga na gradilištima prepuštana sama sebi, kao emigranti na Kupi, stručne radne snage nigdje. Inženjera nigdje, tehničara nigdje premda zakon nalaže da svaka tvrtka mora imati zaposlenog inženjera sa određenim stručnim znanjem i ovlastima. U praksi se to pokazalo prilično neprovedivo jer postoji niz tvrtki s doslovno jednom zaposlenom osobom, nebitno, može i tri i pet i deset, ali što će tu raditi inženjer? I sada da se zakon ne mijenja, stiže tumačenje da se može zaposliti inženjera i doslovno na jedan sat što znači da jedan inženjer teoretski može raditi u osam tvrtki. I onda ne zadovoljava niti u jednoj. Za to vrijeme može tek napisati dnevnik. A na gradilištu ide kako ide. Mi koji smo u nadzoru nemamo sugovornika i vrlo je upitan kvalitet izvršenih radova. Upitno je provođenje tehničkog propisa za građevinske konstrukcije ukupno, a posebno u dijelu koji se odnosi na zaštitu od potresa.
Iz automobila u prolazu se uočava da minimalno jedna trećina novoizgrađenih kuća ne zadovoljava taj uvjet. A ni investitori tu nisu od neke naročite koristi jer ulaze sve dublje u realizaciju investicije. U fazi projektiranja nastoje unijeti što više svojih “ideja” koje uredno upijaju sa svih onih čudnih zgrada u prostoru kombinirano s informacijama iz tiska koji često promoviraju zgrade dvojbene kvalitete. Projektanti koji ne prihvaćaju te nakaradne ideje otpadaju, a prolaze samo oni koji slušaju upute nekompetentnih naručitelja. I tako tonemo sve dublje. Nakon ishođenja građevinske dozvole prvo je pitanje što se može izmijeniti u projektu u svrhu dodatnog “uljepšavanja” i dodavanja još kojeg kvadrata. Na odgovor da treba raditi po projektu naručitelj odustaje od nadzora i dogovorno s izvođačem pronalazi nekoga tko će mu potpisati dokumente i kreće “vesela” gradnja. U konačnici te kuće ne mogu dobiti uporabnu dozvolu i tada slijedi mukotrpno ishođenje izmjena dozvole uz nepotrebne troškove. I naš investitor može biti sretan ako je to uopće moguće. A ako nije, slijedi rekonstrukcija. Jednu zgradu građenu na opisani način, smo gotovo cijelu rušili da bi ju uskladili s građ. dozvolom i projektom. Na moje upozorenje da kuću treba barem zaštititi od potresa, naručitelj odgovara da će se on moliti Bogu da potresa ne bude. Mirno mu kažem neka uzme krunicu i na trg, a ja ću škare i u vinograd.
I zato mislim, odnosno predlažem pod hitno izmijeniti pravilnik o vođenju gradilišta na način da se osnuju ovlašteni uredi kao što je to u projektiranju i nadzoru koji će omogućiti profesionalni pristup organizaciji građenja. A mišljenja sam da bi bilo jako dobro da u budućoj vladi odvojimo prostorno uređenje od graditeljstva da bismo efikasnije zaštitili ovaj plemeniti prostor od neviđenog nasilja.
A sada u vinograd...
