Ništa fileti, samo bokuni

Evo nas na kraju još jedne godine. Čini mi se da godine i idu sve brže i brže. U ovo predblagdansko vrijeme kao da radimo nekakve rekapitulacije pa se malo sjetimo svih događaja i dragih ljudi na koje u toj žurbi i kolopletu događanja nismo stigli dovoljno misliti ili im se posvetiti.

Vina u podrumima se polako bistre baš kao i misli u glavi. Sada je slika već puno jasnija i čini mi se, odnosno sve sam sigurniji da će biti dobrih, i više od toga, vina bez obzira na vrlo turbulentnu godinu koja je iza nas i koja sigurno neće ući u red godina najboljih berbi. Ali i mi vinari smo žilavi i ne damo se. Uostalom bilo je i gorih godina, odnosno svaka je drugačija i izazovna na svoj način pa i ta neizvjesnost kakva će biti slijedeća nosi nekakvu draž.

A sada je vrijeme čestitki i želja za Novu godinu pa zaželimo svaku sreću, uvijek prvo zdravlja, a dalje što komu treba, vinogradarima i vinarima neka to bude godina za pamćenje. Sretna i berićetna.

Vinogradi su u fazi mirovanja, lišće je uglavnom otpalo što je vrlo bitno jer su počeli prvi ranojutarnji minusi i u slučaju da su mladice ostale zelene i pune soka, može doći do smrzavanja i stradanja dijelova ili cijelog trsa. Dozrijavanje trsa ovisi uglavnom o pravilnoj gnojidbi. U slučajevima kasne gnojidbe dušičnim gnojivima dolazi do nepotrebnog rasta mladica i to može biti kobno za trs. Uvijek tu vrijede ona prastara pravila, umjerena ranojesenska gnojidba sa što manje dušika u mineralnim gnojivima i svakako što više organskih gnojiva. Ostalo se korigira kroz proljeće do početka ljeta. Danas se javljaju neki novi proizvođači, rekao bih više trgovci koji se zalažu za gnojidbu isključivo folijarnim gnojivima sa nekim čudotvornim učincima. Meni to osobno nije prihvatljivo jer upravo to može izazvati spomenute negativne posljedice obzirom da do svibnja niti nemamo dovoljno lisne mase preko koje možemo hranjiva unijeti u biljku, a kako su potrebe trsa dosta velike, trebalo bi intenzivno prihranjivati u jednom kratkom periodu što nije prihvatljivo ili produžiti kroz duži vegetacijski ciklus, a tada je problem da na vrijeme ne prestanu kolati sokovi i da niske temperature nanesu velike štete trsu, kao što sam već opisao.

Žiri publike

U ovo vrijeme obično nosimo svoja vina na provjere na razna ocjenjivanja pred stručne komisije. Bez obzira što smatram da je ovo prerano za konkretne ocjene i sam predajem svoja vina da vidim njihov potencijal i otklonim eventualne greške i zablude, ako ih imam. Početkom mjeseca smo održali ocjenjivanje u Nadinu koji standardno drži visoku klasu zahvaljujući vrijednim članovima Udruge vinara i vinogradara kao i podršci grada Benkovca i Zadarske županije. Ovaj puta je skup održan u novom prostoru društvenog doma, ali je zadržao stari sjaj. Ozarena lica pobjednika i nešto ozbiljnija onih koji su mislili da to trebaju biti. U crnim vinima standardno smo na vrhu, a u bijelima, kao i dosta puta do sada, naši dragi gosti iz Ludbrega. Maraština samo jedna zlatna, što dokazuje da sa ovom sortom velikog potencijala treba oprezno i temeljito postupati, a posebno u ovim turbulentnim godinama. Interesantno je bilo slušati komentare gostiju, uljara i vinara, koji su kušali sva vina pa i nagrađena. Uglavnom se ne slažu s ocjenama stručnog žirija, baš kao na festivalima zabavne glazbe. Možda bi trebalo organizirati i žiri publike. Uostalom, i na spomenutim festivalima su uvijek bili različiti odabiri publike i stručnog žirija. A dobre pjesme su se pjevale bez obzira na rezultate raznih žirija kao što će se i dobra vina piti. Ali o jednom vinu su stavovi identični. Riječ je o pobjedniku u kategoriji Plavina. I doista, ovo vino koje je često podcjenjivano, ovaj puta je zaista oduševilo.

Dolazi i naš najveći blagdan i uvijek se veselimo blagdanskom stolu punom najbolje hrane i pića. Uvijek to izgleda svečano obzirom da se oko stola okupljaju dragi ljudi, prijatelji, djeca i unuci. A kao vinar uvijek se pitam kako postaviti stol, posebno u onom vinskom segmentu. I u tim svečanim trenucima okupljanja mislim da nije potrebno robovati shemama postave čaša i bocuna jer to i nije presudno za iskazivanje emocija kojima je ispunjen prostor. Ali ipak bi na stolu trebalo biti minimum jedna univerzalna čaša za vino i jedna za vodu i prikladni bocuni za crno i bijelo vino uz sav ostali pribor. Ali jako sam nesretan kada na događanjima vinskih znalaca, ili barem onih koji misle da to jesu, se ne zna postaviti stol da bi uživali u vinu jer su to prilike u kojima upravo to želimo. U ovim slučajevima ne bi trebalo biti puno tolerancije jer nećemo doživjeti sve čari kušanja vina. Uzalud dobra vina ako vinotoča ili domaćin nije izvršio kvalitetnu pripremu stola. Zatim, vrlo je bitan redoslijed točenja vina, temperature vina, godišta suhih i slatkih vina, i još puno toga što se uči na raznim predavanjima i tečajevima. Ali bez nekih velikih rezultata. Baš kao da je bitno dobiti samo neki certifikat koji se danas dijele gotovo na benzinskim postajama za sve vrste zanimanja. Baš kao diplome u susjednoj državi. Pa i u najboljim ili najskupljim restoranima ćemo vrlo rijetko vidjeti korektno postavljen stol. A u raznim TV prilozima koje organiziraju nekakvi stručnjaci, možemo vidjeti svašta na stolu osim korektno postavljenih čaša za vino. Ima tu bršljana, kopriva, raznih kičastih skulptura ili podmetača i još puno toga što tu ne treba biti. Ma ja bih organizatoru dao jednu koprivu jer ipak te emisije gleda veći broj ljudi i krivo se educira. A zapravo nije to kod nas ništa slabije nego u svijetu. Gledam neki dan fotografije stola iz centra svijeta New Yorka gdje su naši najbolji predstavljali turizam pa neizbježno i vina. Na onako složen stol s onakvim čašama ne bih rado dao svoja vina. A možda se i nisu pila vina.

Stol i podrum

Pa i mi vinari bismo trebali još puno toga učiti oko postave stola i posebno prezentacije vina u svojim podrumima. Često obilazim vinske podrume i svašta doživljavam od korektne prezentacije vrlo obučenih vinara ili osoba koje predstavljaju vinariju do totalnih neznalica od kojih mnogi imaju vrhunska vina, ali ih ne znaju prezentirati i sav ugođaj uživanja u tim vinima pa i njihov ugled ode k vragu.

Uđemo u podrum pa odmah nam se nudi neko slatko vino dvojbene kvalitete, pa neko vrhunsko staro pet godina, pa neko mlado tek završene fermentacije i još puno toga da pokvari trenutak uživanja. I to daje potpuno krivu sliku o možda dobrom vinskom podrumu.

Često u ovoj kolumni pišem o prostoru u kojem živim uspoređujući ga s prostorima u kojima boravim na svojim vinskim putovanjima. I gotovo uvijek sam nezadovoljan jer želim živjeti u boljem okruženju koje povijest i prirodne ljepote ovog prostora zaslužuju.

Upravo ovih dana vrijedni ljudi gradske uprave pokušavaju spasiti što se spasiti dade jer ovo bildanje prostora je izmaklo kontroli. A sve u skladu sa zakonima, podzakonskim aktima i prostornim planovima koji su legalno usvojeni na najvišim predstavničkim tijelima. Sve demokratski, sve legalno, a sve izgleda kao u vrijeme najvećeg procvata ilegalne gradnje koja je naknadno legalizirana. Razlika je samo u tome što sada sve unaprijed legaliziramo. I dalje rastu sve te čudne zgrade u prostoru kao da su ih pobacali saveznički bombarderi na kraju II. svjetskog rata kada su odlučili sravniti grad sa zemljom. Ima tu vrlo slabih građevina koje oblikuju neki stručnjaci koji su dobili prava projektiranja na ne znam kakav način, kažu legalan. Ima tu korektnih i izuzetnih vrhunskih zgrada, ali sve nabacano u nekakvom prostornom “kupusu” da će se budući naraštaji samo krstiti i pitati tko je tu živio, koji su to vandali vladali ovim prekrasnim, ali izgubljenim prostorima, baš kao što se mi divimo prethodnim generacijama koje su udarili temelje ovog predivnog grada. Jedina korist će valjda biti što će porasti broj vjernika koji je prema nekakvim statistikama u opadanju.

Prostorni plan

Na redu su V. Izmjene Prostornog plana grada Zadra za koje se uvijek nadam da će biti posljednje jer se pokušava popraviti nešto što je nepopravljivo. Osobno sam za izradu potpuno novog plana na zdravim temeljima, a ovaj osim arhivskih primjeraka simbolički zapaliti ma na što to koga asociralo. Nejasno je da grad prepun vrhunskih arhitekata, a do nedavno i vrsnih urbanista, doživljava ovakvu legalnu i nelegalnu devastaciju. Imali smo i imamo još nekoliko vrsnih urbanista koji su mogli obučiti nove generacije mladih stručnjaka za budućnost kakvu zaslužujemo. Imali smo izvrsne timove, ali vjerojatno sa slabim trenerom i slabi rezultati su neminovni. Oduvijek je pravilo bilo-ako nema rezultata, mijenja se trener. Ai isto tako su pravila postavljena da se krše. I sada imamo kadrovsku pustoš, a problemi su ogromni. Spomenuti timovi su stvarali naselja koja su širila grad Voštarnicu, Put Petrića, Bili brig, TIZ i još mnoga i tada baš i nismo mislili da je to tako dobro ne znajući što nas čeka u demokraciji. Ovo današnje silovanje prostora sigurno se ne može nazvati širenje grada obzirom da se gradi prema istim parametrima kao u najzabitijim mjestima u županiji. A svi stanovi unaprijed rasprodani. Baš kao karte za koncert Aleksandre P. Možda ova paralela najbolje oslikava i nas koji to gradimo i one koji to kupuju. Zapravo je devastacija prostora započela popuštanjem stega onoga doba krajem osamdesetih kada smo imali idealnu priliku na ledini Novog Bokanjca postaviti nove standarde uređenja prostora. Osnovna matrica je odlično postavljena, ali sve je palo na odabiru projekata. Važnije je bilo imati projekte sa pečatom bratstva i jedinstva ma koje kvalitete oni bili nego imati ogledno naselje, za život ugodno. Baš kao što i danas se dodvoravajući novoj bratskoj zajednici uvozimo svako smeće u svakom smislu, od hrane i vina do tehnike i raznih zakona. A nama koji smo se protivili čak i nisu spominjali njihov osobni motiv, a to je bratska ljubav, već rad u fatureti na projektima da bi nas ušutkali i sada imamo to što imamo. A kada smo se nas nekoliko uspjeli dogovoriti s tim nasilnicima, od kojih su neki bili i pravi domoljubi (po povijesnom običaju preobučeni u nove šinjele) još iz onog rata da idemo na konačni sud u vrh struke i kada smo očekivali podršku, dobili smo odgovor važnoga druga da je i “Šolajina ulica” slabo izgledala pa je poslije malo zelenilo to zatvorilo, a i oko se na to navikne i opet dobro. Da je njemu ponuđena izrada projekata, vjerojatno bi bio drugačiji odgovor.

Problem javnog parkiranja

Vratimo se Izmjenama Prostornog plana grada Zadra. Već sam konstantirao da postoje dobre namjere, ali tu postoji niz problema zbog kojih se teško može nešto značajnije promijeniti u ovim okolnostima pa mislim da bi trebalo biti vrlo oprezan sa novim restriktivnim mjerama koje se predlažu. Svi znamo da ovo što imamo sada ne valja, ali ovi novi parametri koji se predlažu ne rješavaju problem javnog parkiranja i zelenila, volumene i smještaj u prostoru, a mogu ugroziti ionako grogiranu građevinsku operativu, investicije, pa u konačnici i proračun grada iz kojega se financiraju javne potrebe. A predviđeni novi postoci, osim što udovoljavaju zahtjevima oporbe, ne rješavaju problem kronično nedostajućih zelenih površina koje se uglavnom događaju negdje iza zgrade jer je prostor ispred rezerviran za automobile. Kada dodamo površine za smještaj i operativni rad vatrogasnog vozila koji se često nalazi na parceli, tada zapravo i ne postoji prostor za smještaj zgrade ili je drastično smanjen. I tako bi ovaj plan zapravo dobio još nekoliko novih članaka koji su matematički netočni i neprovedivi jer ako zadovoljimo sve prateće sadržaje, teško možemo iskoristiti predviđene površine za izgradnju zgrada. E sad, netko bi rekao lako je kritizirati, da vidimo što je rješenje. Krenimo od poteškoća. Postojeći plan je vrlo slab temelj za nadogradnju, ali moram konstatirati da je uglavnom usklađen sa Zakonom o prostornom uređenju. Poseban problem predstavlja naslijeđena vlasnička struktura i oblici parcela koji zbog dugogodišnjih podjela rijetko kada imaju primjerene oblike i orijentacije za korektnu postavu zgrade, češće su građevinski tereni nabacani kao krumpiri u mrežastoj vreći. Rijetko kada su parcele postavljene okomito na prometnice pa se kuće slažu na “treso” pa ulice izgledaju kao nakrivljeni babini zubi premda u aktualnom planu stoji da se min. 30% zgrade postavlja u paralelu sa regulacijskim pravcem, odnosno javnom prometnicom. Molim da dok prolazite ulicama izbrojite koliko je takvih kuća u prostoru. E sada kada sam rekao što mislim da ne valja i što su poteškoće, da vidimo što predlažem. Obzirom na postojeće stanje i važeće zakone, možemo samo popravljati ovo što imamo, ali dugogodišnje iskustvo u segmentu projektiranja i planiranja mi govori da treba biti oprezan s restrikcijama jer ako sada pogriješimo, štete u gospodarstvu mogu biti ogromne, a koristi u prostoru vrlo male. I odmah nakon ovih izmjena ići u pripremu potpuno novog plana i inicijativu za izmjenu Zakona o prostornom uređenju. Ideje za izradu GUP-a su dobrodošle, ali ako se on radi na temelju ovog plana, su u startu promašene. Dalje, zalažem se za javna parkirališta i javno zelenilo i tu predlažem da onih deset posto što se predlaže povećati zelenilo na parceli da se izdvoji u javni prostor u koji bi se izmijestio i po jedan automobil od onih dva po stanu jer ovo parkiranje na tim krumpirastim tijesnim parcelama ne zadovoljava. Otkup površina bi se vrlo jednostavno rješavao kroz povećanje komunalnog doprinosa. Trenutni način parkiranja apsolutno ne zadovoljava jer je velika količina parkirnih mjesta slobodna dok je vlasnik odsutan, ali su na njima razne barijere od polomljenih rampi, kanti Jupola ili gromada kamena, a manji kamen drži vlasnik parkinga u stanu da te gađa sa prozora ako se parkiraš na njegovo mjesto. I tako pokraj niza praznih parkirnih mjesta posjetitelju zgrade ostaje ilegalno parkiranje na pločniku ili na ono malo ugažene zelene površine. Dakle, jedino rješenje je novi zakon i novi plan kojim bi se reguliralo okrupnjavanje parcela i korektno formiranje gradskih ulica. A davno nam je jedna ministrica graditeljstva obećala i ponovo uvođenje studija urbanizma da bi dobili kompetentnije stručnjake, ali tko političarima vjeruje. Obećanje...

Drskost birokracije

Krajem godine obično razmišljam što me to impresioniralo kroz ovu odlazeću. Bez puno razmišljanja mislim da je to sve veća drskost u birokraciji uključujući tu i uslužne djelatnosti u privatnom vlasništvu koje stoje na usluzi građanima. Sretnem neki dan jednog kolegu koji je išao u mirovinu, sjedi sam u kafiću, čita novine i pije deci mineralne. Pitam ga kako ide, a on razočaran govori da ga nitko više ne zove ni na kavu, rijetko tko ga pozdravi i da je totalno razočaran, a do prije samo nekoliko mjeseci je bilo drugačije. Da to je točno, gospodin je bio na funkciji vrlo drzak i neljubazan i uvijek u dvojbenoj situaciji je bio protiv interesa stranke. Kada su to razni investitori shvatili, počeli su ga zatrpavati poklonima, zvati na marende i ručkove. Ali gospodin ne prihvaća bilo gdje, samo najbolja janjetina, plećka i papršnjak. Petkom obvezno riba, ali ne tamo gdje se priprema filetirana nego isključivo najbolji bokuni. Ništa fileti, samo bokuni. Vina isključivo vrhunska, ništa ono “najbolje dalmatinsko Graševina” od litra, ništa poluoksidirano vino kuće. Ali tu nastaje mali problem jer se više vino ne deklarira kao vrhunsko već se oslanja na preporuke koje mogu biti varljive pa zato predlažem da čep nakon što ga provjeriš na miris obavezno staviš u džep. Na to imaš pravo jer si ga skupo platio, a učinio si dobro djelo za zaštitu od promocije slabih vina. Ma što to značilo. I tako naš bivši birokrat oko 11 sati navrati na ribarnicu da pokupi koju srdelu ako je ostala. Uostalom, mnogi stručnjaci uvijek spominju posebne nutricionističke vrijednosti srdele.

Ovo je samo jedna priča o nasilnom birokratu kakvih je danas na stotine u svim segmentima. Tek toliko da znaju što ih čeka. Mirovina će brzo. I njihovim pokoljenjima će spominjati i dobra i slaba djela koja su činili. A možda nisu ni svjesni koliku nepravdu su svojim nekorektnim odlukama činili. Koliko su utjecali na poslovne i međuljudske odnose, koliko na zdravlje ljudi. Koliko su ljudskih sudbina bez razloga ili za sitni interes upropastili, koliko brakova i obiteljskih odnosa se raspalo? Koliko se ljudi odselilo zbog njih. A zašto? Da bi dokazali koliki su autokrati. Ima tog još, ali da ne kvarimo ove blagdanske dane, dosta.

I na kraju jedna lijepa priča. Desetogodišnja borba za priznavanje Prošeka pomalo iznenada dobiva obrat, ulazimo u završnicu s velikim izgledima da konačno pobijedimo. Polufinalna utakmica je u veljači iduće godine, a potom finale.

Čestit Božić i Sretna Nova godina, puno zdravlja i dobrog vina.​​