Belizar - posljednji veliki rimski vojskovođa

Na današnji dan godine 533. tlo na kojem su davno stajali temelji moćne Kartage ponovno je drhtalo od topota silne bitke. Sukobile su se snage istočnog Rimskog carstva i Vandala koji su u Velikoj seobi naroda našli sebi dom u sjevernoj Africi. Vandali su bili neko vrijeme saveznici caru u Bizantu, no kad je Gelimer svrgnuo zakonitog kralja Hilderika, odnosi su se znatno pogoršali. Vandali su osim toga gusarili na uskom grlu Sredozemlja, između sjevernoafričke obale i Sicilije, a kao Arijanci nisu blagonaklono gledali na one kršćane koji su prihvaćali odluke Nikejskog crkvenog sabora te su mnogi od njih pobjegli u Carigrad tražeći zaštitu i potičući Justinijana na akciju protiv barbara kojima je još k tome zavladao uzurpator. Justinijan je uputio svog najboljeg vojskovođu Belizara koji je pobijedio Vandale i vratio sjevernu Afriku pod kontrolu Carigrada..

Bio je ovo samo jedan u nizu vojničkih uspjeha vojskovođe Belizara. Zabilježeno je da je nakon pobjede nad Vandalima proslavio posljednji trijumf po rimskom običaju. Za pobjedu su također iskovane medalje s nadpisom “Gloria Romanorum”, a njemu također među posljednjima u povijesti, ponuđena konzulska čast. Bile su mu tada oko 34 godine.

Teško konjaništvo

Belizar se rodio na samom početku 6. stoljeća u gradu Germania, na mjestu današnje Sapareve Banje u Bugarskoj i vjeruje se da je bio iliro-tračkog podrijetla. Kao mladić je već ušao u vojsku i služio u osobnoj gardi Justina I, gdje se ubrzo istakao svojom sposobnošću. Car mu je dopustio da ustroji posebnu postrojbu teškog konjaništva, zvanu bucellarii, u kojoj su konjanici bili oklopljeni i naoružani teškim kopljem, sulicom, hunskim lukom i mačem i tako sposobni za borbu iz daleka i izbliza. 527., novi car, Justinijan I povjerio je Belizaru zapovjedništvo nad vojskom na istoku u ratovima sa sasanidskom Perzijom.

Spomen na zadarskog biskupa

S istoka je Belizar krenuo u gore navedeni kratki i pobjedonosni pohod protiv Vandala, no to je bila samo epizoda. Glavni neprijatelji Carstva bili su Istočni Goti koji su tada pod svojom vlašću držali velike djelove propalog Zapadnorimskog carstva pa tako i čitavu Jadransku obalu i unutrašnjost uključivši i Panoniju te svu Italiju s Rimom. Justinijan je želio potpuno poraziti Gote i uspostaviti obnovljeno Rimsko carstvo na zapadu Sredozemlja. Tu zadaću povjerio je vojskovođi Belizaru.

Gotska vlast je trećinu plodnog zemljišta i drugih nekretnina domicilnog stanovništva dodijelila svojim pripadnicima zbog čega su u Savii izbili nemiri, no u Dalmaciji nije zabilježeno takvih ekscesa. Također, za razliku od Vandala, Ostrogoti se, premda Arijanci, nisu uplitali u vjerske poslove iliričkih provincija pa su u Saloni tijekom njihove vladavine normalno održavani crkveni sabori, na kojima se posebno istaknuo zadarski biskup Andrija “vrlo trijeznim govorom i prijedlogom”.

Belizar je pohod protiv Gota započeo iskrcavanjem na Siciliji, dok je prema Dalmaciji nastupao carski vojskovođa Mundo. Belizarova kampanja bila je uspješna. Zauzeo je najprije Napulj, a potom 536. i Rim gdje je uspješno odbio gotski protuudar, a potom nastavio prema sjeveru Italije. Pred gotsku prijestolnicu, Ravennu stigao je 540., a Goti mu tad ponudiše da on bude zapadnorimski car. Belizar je prihvatio ponudu i ušao u grad sa svojim teškim konjaništvom, no jednom unutar zidina, proglasio je da je grad zauzet u ime cara Justinijana I i zarobio gotskog kralja Vitigesa. No glasine o gotskoj ponudi Belizaru isto su uznemirile cara u Konstantinopolu koji ga je uskoro ponovno premjestio na istok gdje su u Siriji ponovno izbile borbe s Perzijancima.

Totilin protunapad

Goti su se, međutim, pod novim kraljem Totilom ubrzo oporavili i istjerali Romeje ne samo iz sjeverne Italije, nego i ponovono zauzeli Rim. Poslane su i pomorske pljačkaške ekspedicije na našu obalu koje su opustošile Makarsko primorje. Belizar je ponovno upućen u Italiju i nakon opsade i teških borbi, uspio je istjerati Totiline snage iz Rima, no daljnja kampanja je zapela zbog logističkih problema, to jest nedovoljne opskrbe. Mnogi povjesničari vjeruju da je Justinijan još uvijek gajio određena nepovjerenja prema svom najsposobnijem generalu i da mu je namjerno pojačanja i opslrbu davao “na kapaljku”. Na kraju je Belizar ponovno skinut sa zapovjedništva, a zamijenio ga je Narzes, inače eunuh ali i sposoban general koji je k tome iz Carigrada dobivao puno bolju i redovitiju opskrbu te je na kraju porazio Gote i vratio zapadna područja pod Justinijanovu vlast.

Borbe s Gotima vodile su se i u našim krajevima, osobito oko grada Salone te potom oko rijeke Krke. Gotske snage rabile su nekadašnji rimski logor Burnum kod Ivoševaca za svoju glavno uporište. Arheološki su utvrđeni i tragovi gotskog naseljavanja u Ravnim Kotarima, primjerice Kašiću, kao i dublje u Bukovici i zapadnoj Bosni.

Belizar je neko vrijeme bio zapovjednik carske osobne garde u Konstantinopolu, gradu u kojem je njegova supruga Antonina, bliska prijateljica carice Teodore, bila također često u središtu mnogih skandala. Govorilo se da joj je jedan od glavnih ljubavika, njeno kumče, mladi Teodozije, a Belizara ogovaralo da je slabić i rogonja. Također je ostalo zapamćeno da je Antonina bila i prilično rastrošna. Kasnije je Belizar ipak reagirao i želio pokrenuti postupak rastave do čega, međutim, nije došlo jer se uplela carica Teodora i svojim autoritetom “izmirila” supružnike.

Osuda za korupciju

Služba u prijestolnici donijela je izazove te se Belizar 562. morao pojaviti na sudu pod teškim optužbama za korupciju. Da stvar bude gora bio je osuđen i zatvoren. Prema nekim apokrifnim djelima koja su prenijeli kasniji pisci, Belizar je bio osljepljen i degradiran na razinu uličnog prosjaka koji prosi na rimskim vratima uz frazu “date obolum Belisario”, što je ušlo i u žargon. Stvarnih dokaza za ovu pripovijest koja je bila dosta raširena u Srednjem vijeku nema, no zahvaljujući Belizarovim životopisima iz 18. stoljeća, postala je relativno čest motiv u likovnim umjetnostima. Zna se ipak da je car Justinijan nedugo nakon presude pomilovao Belizara i vratio mu sve počasti.

Kraj života ovaj vojskovođa kojeg su zvali i “posljednji Rimljanin” dočekao je na svome imanju Rufinianae koje se nalazilo na azijskoj strani Bosporskog tjesnaca, u elitnom predgrađu Carigrada, u studenom 565., u isto vrijeme kad i njegov car Justinijan I.