U ovo doba godine 1939., malo je još tko znao da Europa i dobar dio svijeta stoje pred početkom strahota Drugog svjetskog rata. Kako pokazuju povijesni dokumenti iz glavnih tadašnjih centara moći, nisu toga bili svjesni niti vodeći državnici toga vremena, mnogi od njih i sami, u većoj ili manjoj mjeri odgovorni za rat. Kriza, ona gospodarska, kao i u međunarodnim odnosima, označavala je stvarnost Europe još od zadnjeg desetljeća prije Prvog svjetskog rata, a s njegovim završetkom stvari nisu krenule nimalo na bolje, naprotiv.
Ipak, u središtu pozornosti kraja kolovoza te godine bili su njemačko-poljski odnosi koji su spali na najnižu razinu. To je još više stvaralo uznemirenost, jer su odnosi između te dvije zemlje posljednjih godina u svim srednjeeuropskim krizama ostajali stabilni i dobrosusjedski. Njemačka je s Poljskom, koju je tada još vodio njihov legendarni predsjednik i obnovitelj poljske državnosti general Pilsudski, 1934. sklopila četverogodišnji sporazum o nenapadanju i prijateljstvu koji je funkcionirao savršeno. Prigodom raspada Čehoslovačke, Poljaci su se također okoristili i uz Hitlerovu suglasnost zauzeli neka granična područja i gradove. U Berlinu su računali da će se odnosi s Poljskom riješiti novim sporazumom koji bi trebao vrijediti idućih 25 godina, ali su ovaj put htjeli da taj sporazum uključi i novu liniju razgraničenja između dviju zemalja.
Problem koridora
Najproblematičnija je bila granica na Baltičkom moru, gdje je odredbama Versajskog sporazuma Njemačka bila presječena na 2 dijela, te je između zapadne i istočne Prusije prolazio tzv. Poljski koridor, na kraju kojeg se nalazio grad Danzig kao područje pod upravom Lige naroda. Nijemci su željeli ujedinjenje svojih teritorija i priključenje Danziga čije je stanovništvo tada bilo preko 90 posto njemačko. Stoga je Poljacima predložen plan o referendumu, u kojem bi se stanovništvo spornih područja trebalo izjasniti u kojoj državi žele živjeti. Istaknuto je također da kao što je Danzig (polj. Gdanjsk) bio oduvijek njemački grad, da je Gdinya bila oduvijek poljski grad te je referendum imao i zaštitnu klauzulu. Naime, za koga god se stanovništvo na referendumu odluči, ta će država ovoj drugoj ostaviti eksteritorijalni prolaz širine 400 metara, kojim bi se bilo Njemačka spajala s istočnom Prusijom, bilo Poljska s Gdinyom te tako zadržala izlaz na Baltičko more. Pitanje nacionalnih manjina se također trebalo riješiti bilateralnim sporazumom na osnovi reciprociteta.
Taj prijedlog koji je trebao biti početak 25-godišnjeg mira između Poljske i Njemačke su u Warszavi, međutim, odbili. Pilsudski je u međuvremenu preminuo, a poljska Vlada se u svojoj vanjskoj politici sve više povodila za savjetima iz Londona i Pariza kojima nikako nije odgovaralo daljnje jačanje Njemačke, njeno zaokruživanje nacionalnih granica razbijenih 20 godina ranije Versajskim ugovorom, niti ulazak Poljske u njemačku gospodarsko-interesnu sferu uticaja, što bi bila neizbježna posljedica spomenutog sporazuma.
Nejasni ciljevi
Ni u Njemačkoj nisu bili pretjerano razočarani poljskim odbijanjem jer je postojala i ideja da se "poljsko pitanje" riješi vojnim putem. Goebbels svjedoči u dnevniku o svom razgovoru s Hitlerom u lipnju 1939.: "Poljska, uvjeren je Hitler, će u početku pružiti jak otpor, no uskoro će se potpuno slomiti. Česi su realisti, Poljaci su pomalo histerični i nepredvidljivi. London će Warszavu prepustiti sudbini. Samo nas blefiraju...imaju oni trenutačno dovoljno vlastitih briga."
Svi dokumenti pokazuju da je u Njemačkoj odluka da se pitanje granice s Poljskom riješi vojnim putem u lipnju bila sasvim sazrela. Hitler je kazao aludirajući na dotad mirnu, ali ništa manje uspješnu kampanju vraćanja oduzetih njemačkih teritorija: "Dugovali su mi 100 maraka, skupio sam ih 99 i hoću sad uzeti i tu zadnju kovanicu", misleći na Danzig. Čini se da 3 mjeseca prije početka rata u najvišem njemačkom vodstvu još nisu bili do kraja definirani vojni i politički ciljevi akcije koja dobila kodni naziv "Bijelo". Je li to treba biti pohod na Danzig i koridor ili totalni obračun s Poljskom i Poljacima?
Oružja za zabludu
Možda je upravo Hitlerov posjet vojnozrakoplovnoj bazi Rechlin 3. srpnja, bila ona slamka koja je prevagnula u korist rata širih razmjera. Njemačkom vođi su vojni stručnjaci priredili demonstraciju neviđenih novih oružja, Heinkel 111 s raketnim pogonom, bombarder koji se pomoću raketa dizao okomito u zrak, najnoviju radarsku tehnologiju, 30 milimetarske topove za lovce Messerschmidt, kabine za zrakoplove koji mogu letjeti na ogromnim visinama i uređaje za pokretanje motora na temperaturama duboko ispod ništice. Kako navodi povjesničar David Irving u svom opsežnom djelu "Hitlerov rat", cijela prezentacija je bila golemo samozavaravanje, budući da je sve od prikazanog bilo još godinama daleko od prilagođenosti serijskoj proizvodnji i uporabi u vojne svrhe. Također je imalo i fatalne posljedice, jer je Hitler, vidjevši demonstraciju, odlučio uzeti puno veći komad Poljske od spomenutih spornih područja. Potvrdu za takvo mišljenje Irving nalazi i u izjavi Hermanna Göringa u svibnju 1942. koji je kazao: "Führer je na osnovu te prezentacije donio sudbonosne odluke. Pravo je čudo da su stvari dosad išle ovako dobro i da posljedice nisu ispale puno gore."
Poljska je od Velike Britanije i Francuske dobila garancije o nepovredivosti svojih granica i zauzimala sve tvrđi stav prema Berlinu, no nepoznanica za svih bilo je ono što se nalazilo iza poljskih istočnih granica - Sovjetski Savez na čelu sa Staljinom. Britanci su mjesecima pokušavali uspostaviti sporazum sa sovjetskom moći, no bez uspjeha, o čemu su u Berlin redovito stizala izvješća obavještajne službe. Na novogodišnjem prijemu 1939. Hitler se, od svih veleposlanika, zadržao u kraćem razgovoru jedino sa sovjetskim, što također nije prošlo nezapaženo. Sad, u ljetu iste godine, vojska je postavila 25. kolovoza kao idealan dan za napad na Poljsku, Hitler je morao do 15. istog mjeseca reći svoje konačno "da" ili "ne" da bi akcija do tog datuma bila vojno provediva. To je značilo da se do tada morao konkretizirati još nepostojeći dogovor s Moskvom. Većina promatrača u Ministarstvu vanjskih poslova mislila je da njihov šef, Joachim von Ribbentropp neće uspjeti postići sporazum u nešto više od dva tjedna. U Londonu je, pak, Chamberlain, pripremao teren za novi München, odnosno seriju pregovora za mirno rješenje krize.
Talijani i Englezi
Hitlera je u međuvremenu, u planinskoj rezidenciji Berghof, posjetilo talijansko izaslanstvo, na čelu s ministrom vanjskih poslova grofom Cianom koji Führeru nije bio pretjerano simpatičan. Privatno je kazao za njega "da je namazan briljantinom kao neki fićfirić". Talijani su bili obaviješteni o pripremama za napad na Poljsku. Za Englesku je Hitler kazao da je izuzetno ranjiva za zračne napade, što je bila priča s predumišljajem. Naime, već ranije su Nijemci otkrili da informacije koje daju Talijanima nalaze puta do Engleza. Svaki moj memorandum Duceu, Englezi dobiju skoro pa odmah. Zato mu pišem samo ono što hoću da i Englezi vide, priznao je Hitler u svibnju 1943. No tijekom Cianovog posjeta u Berghof je stigla još jedna vijest, koju su Hitleru ađutanti opreznu prišapnuli na uho - Molotov je spreman susresti se s von Ribbentroppom u Moskvi.
Kako je kolovoz odmicao, događaji su se nizali sve većom brzinom. London je odobrio Poljacima zapravo skromni zajam od osam milijuna funti i oni su počeli s pripremama za mobilizaciju. Ribbentrop je prihvatio poziv u Moskvu. Također, Hitler je 15. odobrio slučaj "Bijelo" s planiranim početkom za deset dana.
No, iz Moskve su odjednom stigle uznemirujuće vijesti. Molotov nije bio spreman primiti njemačkog kolegu prije 26. ili 27. što Njemcima nikako nije odgovaralo. "Naši neprijatelji se još uvijek nadaju da će Rusija biti naš neprijatelj kad pobijedimo Poljsku. Samo naši neprijatelji nisu uzeli u obzir moju snagu i odlučnost. Oni su obični crvi - vidio sam ih sve u Münchenu", izjavio je tad Adolf Hitler te napisao osobno pismo Staljinu u kojem ga moli da se ministri vanjskih poslova dviju zemalja sastanu u iduća 3 dana. Nervoza u njemačkom taboru je dosegla vrhunac i do sutradan nitko nije znao što će se dogoditi.
No, sutradan su stigle vijesti iz Kremlja: von Ribbentrop će biti primljen u posjet za 2 dana. U 23 sata i 45 minuta njemački radio je prekinuo program i objavio tu vijest svijetu. Njemački vojni vrh pozvan je na tajni sastanak u Berghof i to u civilnoj odjeći radi boljeg prikrivanja. Tu im je u cjelosti objavljen ratni plan i potpisivanje pakta s Moskvom.
Britanski veleposlanik, Henderson, sastao se s Hitlerom sutradan i upozorio na obveze Londona prema Poljskoj. Hitler mu je odvratio da tko ima obveze, mora ih i poštovati, te da tko "izdaje bjanko mjenice, prije ili kasnije mu dođu na naplatu". Hitler nije bio previše impresioniran Englezovom posjetom, no državni tajnik von Weizsaecker ga je upozorio:"Britanija i Francuska su obvezne objaviti rat. To nisu ljudi s kojima možete računati na logično razmišljanje, oni misle psihotično, u svojevrsnoj intoksikaciji whiskeyem. Već sutra Chamberlain može dići Parlament na noge ako počne pričati o ratu". Hitler se nije složio s njime, a državni tajnik je u dnevnik zabilježio:"On još uvijek misli da može održati rat lokalnim. Ali danas je po prvi put govorio o sposobnosti vođenja općeg rata također. Donedavno je njegovo mišljenje o ovome pitanju bilo sasvim drugačije."
Noć crvene svjetlosti
Goebbelsovi dnevnički zapisi tih dana također pokazuju da nitko nije sa sigurnošću znao što će učiniti Englezi. On primjećuje da "ako ne objave rat, izgubit će obraz, dok se Talijanima ne ratuje, ali nemaju drugog izbora". Konačno 24., tijekom ručka, u Berghof je stigao brzojav predan Hitleru koji je svečano objavio da je pakt u Moskvi potpisan. Navečer, svi su stanari te alpske vile svjedočili krajnje neobičnom događaju, polarnoj svjetlosti, krvavo crvene boje, još neviđenoj na tim geografskim širinama.
Hitler se vratio u Berlin 25. kolovoza da dočeka von Ribbentropa iz Moskve i tamo saznao vijest da je Chamberlain objavio da Britanija stoji uz Poljsku, bez obzira na novi pakt. Uskoro je u posjet ponovno stigao i veleposlanik Henderson.
Prema zapisima, Hitler je s Englezom pričao krajnje otvoreno, govoreći mu da je ludost ugrožavati britanski imperij zbog Poljske. Ponovio je da nakon što završi s Poljskom namjerava dati Londonu krajnje velikodušnu ponudu i ponuditi i njemačku pomoć u održanju britanskog carstva. Dodao je i da neće zamjeriti čak ni ako Britanija objavi formalno rat Njemačkoj da spasi ugled. Čak je i natuknuo da je spreman kad "sve bude okončano", vratiti se arhitekturi kao svojoj pravoj strasti. Henderson je u izvješću Londonu, koji su Njemci presreli, samo suho naveo da Hitler želi razlabaviti veze između Poljske i Britanije. Sutradan su Englezi javno ponovili svoje garancije Poljskoj. Hitler je uspio u zadnji čas zaustaviti napad koji je već bio u fazi započinjanja. Idućih 5 dana donijet će još užurbanije diplomatske aktivnosti, ali uzalud. Prvog rujna Njemačka je napala Poljsku, 3. rujna Engleska i Francuska objavljuju rat Njemačkoj. Ostalo je, kako kažu, povijest.
