Nakon smrti Karla Velikoga 814. njegovog nasljednika Ludovika Pobožnoga (814. – 840.) posjećuju u gradu Paderbornu hrvatski knezovi: primorski Borna (810. – 821.) i panonski Ljudevit (810. – 823.) te mu se klanjaju priznavajući ga vrhovnim gospodarom. Panonska Hrvatska sa sjedištem u Sisku obuhvaćala je tada čitavu bivšu rimsku Saviu i možda i čitavu srijemsku Panoniu. Knez Ljudevit, zvan i Posavski, bio je podređen furlanskom markgrofu Kadolahu na kojega su Ljudevit i njegovi podanici imali brojne pritužbe pa je zbog toga Ludoviku Pobožnom u Heristal 818. otišlo posebno poslanstvo, no Ludovik ipak podrži Kadolaha, tako da je Ljudevit 819. podigao u Panonskoj Hrvatskoj ustanak tad još uperen samo protiv osionoga furlanskoga markgrofa.
Kadolah umire od groznice
Car Ludovik je početkom svibnja 819. naredio Kadolahu da Ljudevita napadne iz Furlanije, a pridružio mu je i Bavarce. Bavarcima je trebalo oko mjesec dana da se, početkom srpnja, nađu u Panoniji. Vratili su se vjerojatno već početkom rujna, a da nisu obavili ništa. Neuspješan je bio i pohod talijanske vojske, čiji je vođa Kadolah umro od groznice 31. srpnja, na povratku u Furlaniju. Knez Ljudevit bio je voljan nakon toga sklopiti mir te je poslao Ludoviku novo poslanstvo s mirovnim uvjetima po kojima bi se panonska kneževina izdvojila od nadzora furlanskoga markgrofa što je Ludovik odbio i tako je započeo ustanak širokih razmjera protiv franačke vlasti u Panoniji kojemu se uz Hrvate priključuju i Timočani te dio Slovenaca to jest Kranjci i dio Karantanaca, a Hrvatska enciklopedija navodi kako se čini da su se odjeci ustanka osjetili 820. čak i oko Salzburga, u današnjoj Austriji.
Bornina samohvala
U doba Aachenskog mira (812.) sređuju se prilike i u carskom dijelu Dalmacije. Već krajem 810. boravi na dvoru Karla Velikoga, Arsafije, opunomoćeni poslanik cara Nikefora (802. – 811.) te tamo dogovara preduvjete kasnijega mira, a potom odlazi u Mletke gdje se angažira oko sređivanja unutarnjih prilika u bizantskim jadranskim posjedima. No i nakon sklapanja mira, izgleda da samo razgraničenje između Hrvatske kao franačke interesne sfere i bizantske Dalmacije, nije bilo u potpunosti utanačeno te su 817. na franačkom dvoru u Aachenu i Ingelheimu boravila dva romejska poslanstva s ciljem rješavanja tih otvorenih pitanja, no, čini se da Franci nisu uopće namjeravali udovoljiti zahtjevima Carstva i dalmatinskih gradova pa čak ni previše rapravljati o tome «kad su čuli po kojemu su poslu došli». U ovom franačkom stavu može se vjerojatno naći razlog vjernog vazalnog držanja kneza Borne koji se ne samo ne pridružuje Ljudevitovom ustanku koji u to doba počinje na sjeveru, nego i njegovo djelatno vojno sudjelovanje u gušenju istog.
Franački je ljetopisac također zabilježio Borninu posjetu carskom dvoru te kako se tamo razmetao i hvalio svojim vojnim uspjesima koji baš i nisu bili nešto posebno, upravo suprotno.
Gudušćani mijenjaju stranu
Ustanak se, međutim, razvijao i širio. Novi furlanski markgrof Balderich uspio je nanijeti poraz Slovencima i samom Ljudevitu koji im je došao u pomoć, ali je Bornina ekspedicija prema sjeveru doživjela veliki poraz, a od Borne su se odmetnuli Gudušćani i prešli k Ljudevitu usred bitke. Krajem 819. provali naprotiv Ljudevit prema jugu i prisili Bornu na defanzivnu taktiku, a uskoro mu se pridruže svi Slovenci do Soče. Podršku je Ljudevit dobio i od gradeškoga patrijarha Fortunata koji mu je poslao majstore da mu poboljšaju utvrde. Nije isključeno da je Ljudevitov ustanak bio potajno podržavan iz Konstantinopola, budući da je i sam Fortunat, kada su ga otkrili, pobjegao najprije u Zadar, a odatle u Carigrad.
U proljeće 820. Franci su krenuli u novi pohod s trupama prikupljenima iz Italije, Bavarske, Alamanije, Istočne Franačke i Saske. Napredovali su iz triju smjerova: Balderik je upao u savsku dolinu, srednja vojska krenula je preko Karantanije do Drave, a treća je išla kroz Donju Panoniju. Na najžešći su otpor Franci naišli u Karantaniji, ali su ondje odnijeli pobjedu, nakon koje su Karantanci i Kranjci odustali od ustanka. Tri združene vojske neuspješno su napale Ljudevitovo uporište Sisak, a na povratku je panonska vojska pretrpjela teške gubitke zbog bolesti. Na saboru u Aachenu 821. bilo je zaključeno da se ponovno pošalju tri vojske, ali ni one nisu od Uskrsa te godine do polovice listopada postigle uspjeh.
Ubojstvo Ljudevita
Franci su morali poslati sveukupno deset vojski na Ljudevita, dok se u ljeto 822. panonski knez ne odluči na bijeg, ne mogavši se više odupirati premoćnim franačkim snagama. Potražio je utočište kod Borninoga ujaka Ljudemisla koji ga, međutim, najvjerojatnije na franački zahtjev, dade ubiti na proljeće 823.
