29357
Filip Brala/pixsell
StoryEditor
530 GODINA OD BITKE

Poraz u bitci na Krbavskom polju promijenio tijek hrvatske povijesti

Do tog časa izgledaše da bi se hrvatske zemlje mogle oduprijeti Turcima i ostati jedinstvene. Nakon Krbave južni dijelovi Hrvatske, zapravo njena osnova u Dalmaciji i Lici postaje nebranjiva i ubrzo pada pod Turke

Prije točno 530 godina, dana 9. rujna, godine 1493. na Krbavskome polju se odigrala bitka koja je označila i odredila daljnji tijek hrvatske povijesti. Bila je to bitka između hrvatskih i otomanskih saga u kojoj su Turci pod Jakub-pašom teško porazili hrvatsku vojsku koju je predvodio ban Emerik Derenčin koji je bio i sam zarobljen.

Bitka je počela kod Podudbine, a najvjerojatnije završila kod današnjeg mjesta crkve sv. Marka Groba, kapelice sv. Marka i šumice kroz koju teče rječica Krbava.

Kako je zabilježio kroničar Ivan Tomašić, knez Ivan Frankopan predlagao je tada banu da se Turke ne dočekuje na otvorenom polju, nego da ih se zaskoči u klancu kao prije dvije godine u Vrpilu, no da je ban to odbio jer nije želio prekršiti načela viteškoga boja. Brojčano su snage bile podjednake, čak su Hrvati bili i u određenoj prednosti jer se banske snage procjenjuju od 10 – 15 tisuća, dok su Turci imali osam, najviše deset tisuća konjanika, a vodili su sobom i velik broj zarobljenika.

Šarolika banska vojska

Ali banske su snage bile šarolike i sastojale su se od najviše 3.000 teških konjanika, četiri do pet tisuća pješaka, a ostatak su bili naoružani seljaci kojima se ni ne zna točan broj, dok se njhovo oružje i bojno iskustvo nije moglo mjeriti s otomanskom profesionalnom vojskom.

Prema ninskom biskupu Juraju Divniću, koji je bio suvremenik i očevidac događaja, boj je započeo ujutro 9. rujna. Ban je uzviknuo: «Neka Bog bude sklon našem poduhvatu!», zatrubile su bojne trublje i bitka je počela. Međutim, Jakub paša je puno bolje orgnaizriao svoje snage čime je u potpunosti poništio hrvatsku brojčanu nadmoć. Najprije je naredio da se pobiju svi odrasli zarobljenici koji bi bili sposobni za borbu ili pobunu u pozadini i time u bojni poredak uveo vojnike koji bi ih morali čuvati. Vojsku je potom podijelio u tri skupine od kojih je jedna bila manja skupina lake konjice, drugi dio je sakrio u šume koje su graničile s poljem, a sam je stao na čelo glavnine vojske koju je povukao u dubinu polja.

Varka Jakub paše

Derenčin je vojsku rasporedio na uobičajeni europski način toga vremena s konjicom na krilima, a pješaštvom u sredini. Zapovjednici skupina bili su slavonski velikaš Ferdinand Berisburch, knez Ivan Frankopan Cetinski i jajački ban Mihajl Petkay te knezovi Nikola Frankopan Tržički i Bernard Frankopan Modruški.

Kad je bitka započela, Turci su izveli svoj uoibičajeni manevar kojime su čitavo stoljeće pobijeđivali europske vojske. Tisuću najiskusnijih konjanika pod vodstvom kruševačkog sandžak bega Ismaila krenulo je u brzi ali zapravo fingirani napad prema slabom pješačkom središtu banske vojske. Prašina koju su konjanici podigli bila je tolika da se nije moglo znati koliko ih je, a kad su se približili udarili su na pješake helebardama što nije bilo uobičajeno i dodatno je zbunilo hrvatsko središte koje se nakon početnog šoka ipak uspjelo konsolidirati i pružiti otpor donekle malobrojnim Osmanlijama i potiskivati ih.

Taj manevar su Turci i očekivali i započeli naglo povlačenje, dok su pješaci potrčali za njima prisilivši tako i konjanike da ih prate da ne izgube kontakt. Turci su ih doveli ravno na šumu iz koje su izjurile prikrivene snage i udarile Hrvatima s leđa. Ismail beg je tada zaokrenuo svoje konjanike da bi u bansku vojsku s čela udario Jakub paša s glavninom snaga, dok je on napadao s lijevoga boka potiskujući banske snage prema rijeci Krbavi.

Nevjerojatno velike žrtve

Poguban je bio učinak ovih manevara po hrvatsku vojsku. Konjaništvo je upalo među vlastito pješaštvo i razbilo mu složaj. Nadalje, hrvatski su konjanici bili teže oklopljeni i nisu mogli jurcati za lakim turskim akindžijama koji su puno brže manevrirali. Biskup Divinić piše da se «nije vodila borba oružjem što se baca izdaleka, nego mačem izbliza». On hvali hrabrost hrvatskih vojnika ali navodi i da su pješake pregazili konji obiju strana, a na kraju zaključuje da bi «naši bili razbili neprijatelja većom silom da sudbina nije drugačije odredila».

Procjena suvremenika o žrtvama zvuči nevjerojatno u svojoj strahoti i kaže da se od deset tisuća spasilo samo dvije stotine vojnika, a biskup Divinić govori o trinaest tisuća poginulih «čija tjelesa leže na polju pa ih razvlače vuci i druge zvijeri.» Procjena je da je poginulo oko tisuću turskih vojnika.

Izginuli Zadrani

Jedan češki putnik u Zadru je sreo čovjeka koji je na Krbavskom polju izgubio oca i šest stričeva. Mletački poslanik Fabregues piše da je tu izginulo svo hrvatsko plemstvo i da tu zemlju više nema tko braniti. Ti su podatci vjerojatno pretjerani ali donekle istiniti za onaj dio Hrvatske koji je neposredno graničio s Mletačkom republikom, što znači prvenstveno Ravne Kotare.

Krbavska bitka bila je osim velikog vojnog poraza i značajna prekretnica u hrvatskoj povijesti. Do tog časa izgledaše da bi se hrvatske zemlje mogle oduprijeti Turcima i ostati jedinstvene. Nakon Krbave južni dijelovi Hrvatske, zapravo njena osnova u Dalmaciji i Lici postaje nebranjiva i ubrzo pada pod Turke.

Nakon ove bitke započinju sve češći apeli Hrvatskog sabora prema zapadnim zemljama da pomognu u obrani od Turaka o čemu piše i biskup Divinić, budući su njegovi opisi bitke zapravo dio pisma papi Aleksandru VI s molbom za pomoć. Hrvatski sabor sastaje se 10. travnja u Bihaću i također šalje dopis papi u kojemu kažu da će se ako ne dobiju pomoći biti prisiljeni sporazumjeti s Turcima jer se ne žele iseliti iz svoje domovine, a sve i da hoće to ne mogu «jer osim ovoga prenesretnoga našega jezika, drugoga ne znamo.»

Pismo Šimuna Kožičića Benje

No, još je niz pisama i osobnih izaslanika, među kojima se ističu Šimun Kožičić Benja i Tomo Niger, nagovaralo europske sile na pomoć u borbi protiv Turaka. Prva ozbiljnija pomoć stigle je tek 1522. kad je nadvojvoda Ferdinand Habsburški uputio u Hrvatsku postrojbe za zajedničku borbu proitv Turaka. U međuvremenu su Turci već bili zauzeli Blagaj na Sani, Karin, Korlat, Srijemsku Mitrovicu i Karlovce, Slankamen, Zemun, Skradin, Knin i Ostrovicu. Do kraja šesnaestoga stoljeća kraljevina Hrvatska svela se na tužne «ostatke ostataka», a neprocjenjiv broj stanovnika je što poginuo ili odveden u roblje, ili se iselio u okolne zemlje.

Ovime je započeto raseljavanje i naseljavanje stanovništva s ovog prostora ili na ovaj prostor. Mnogi bježe pred Turcima u priobalne gradove i na otoke, ali se zato na prostorima Like naseljavaju stanovnici iz unutrašnjosti Osmanskog castva.

Svjedočanstvo popa Martinca Lapčanina

“Tada uhvatiše hrvatskoga bana još živoga; tada ubiše kneza Ivana Frankopana; tada odvedoše kneza Nikolu Frankopana; tada ubiše bana jajačkoga; tada biše nadvladani te izginuše hrabri vitezovi za vjeru Kristovu; tu pomriješe i izabrani branitelji obični pješaci. Samo je knezu Bernardinu Frankopanu uspjelo s malim brojem vojnika umaknuti. Tada počeše cviliti rodilje, udovice i mnogi drugi i bi velika nevolja u ovim stranama među svim živima«, piše pop Martinac.

14.09.2023., 12:58h
IVAN STAGLIČIĆ
12. lipanj 2024 20:37