Spiljska naselja nestaju, a gradinska se pomiču prema obali

Početkom željeznoga doba počinje se razvijati jedno od najvažnijih naselja u Podvelebitskom prostoru, grad Senj, koji nastaje kao gradinska naseobina na brdu Kuk. O značenju položaja Senja i njegovog širenja izvan gradinskog prostora lokaliteta Kuk i spuštanja prema morskoj obali svjedoči i uvrštavanje ove luke pod imenom Atteinites u Pseudoskilakov Periplos, što potvrđujue da su taj prostor redovito obilazili i grčki pomorci i trgovci.

Na otočiću Lisac

Na području Podvelebitskoga podgorja, ustanovljena je još nekolicina željeznodobnih naselja od kojih neka postaju već tijekom četvrtoga stoljeća prije Krista upravna sjedišta koja spominju i pisani izvori. Naselja su pretežito gradinskoga tipa, a istraživanjima je dosada zabilježeno 34 gradinskih i jedno spiljsko naselje. Neke od tih naselja vrijedi posebno istaći; to su, osim Senie, Lopsica (Sv. Juraj), Ortopla (Stinica), Vegium (Karlobag) i Argyruntum (Starigrad Paklenica).

Lopsica je uz Seniu jedno od važnijih naselja na ovom području, budući da ga već u četvrtom stoljeću pod imenom Aloupsoi spominje Pseudoskilakov Moreplov. Slično Senii, i to se naselje najprije razvijalo iz gradine na istoimenom brežuljku, da bi se prema dolasku antike spuštalo prema moru i zajedno s otočićem Lisac formiralo značajnu luku.

I Stinicu kod Jablanca spominje Pseudo Skilak u svome djelu pod imenom Ortopeletai. Željeznodobno naselje razvijalo se na poluotoku Punta i susjednom brdu Panas.

Vegium koji se nalazi na mjestu današnjega Karlobaga nije precizno datiran, premda se na širem gradskom području otkrilo dosta nalaza koji, međutim, nisu mogli poslužiti za konkretnije zaključke.

Od Rovanjske do Starigrada

U zaleđu Argiruntuma, na obroncima Velebita, otkriveno je više željeznodobnih naselja za koje se smatra da su zajedno s obalnim, u antici procvalim municipijem tvorile središte lokalne plemenske zajednice. U to se može ubrojiti i Vaganačku pećinu u kojoj se život odvijao još od kamenog pa do prvih faza željeznoga doba, a potom se ona napušta kao nastamba te nije isključeno da su njezini stanovnici prešli u obližnji Argyruntum. Kao još jedno moguće spiljsko željeznodobno naselje spominje se i Modrića pećina, danas između naselja Rovanjska i Modrič, gdje su pronađeni ulomci keramike s željeznodobnim karakteristikama, no prije je za pretpostaviti da je bila riječ o skloništu ili povremenom obitavanju. Sporadičnih željeznodobnih nalaza bilo je u bližoj okolici Starigrada Paklenice od kojih je bitno spomenuti položaj Pirovac ma Malom Libinju gdje se 1981. godne pronašlo nekoliko grobova sa željeznodobnim nakitom.

Osim Malog Libinja, najviše podataka o pokapanju pokojnika tijekom željeznoga doba pruža nekropola na lokalitetu Klačenica iznad Jablanca, gdje je pronađeno 105 komada brončanoga nakita iz I. i II.a faze liburnskog željeznoga doba koje se datira u 9. i 8. stoljeće prije Krista.

Prostor Velebita naseljen je od pamtivijeka

Fb/np Sjeverni Velebit

Antičke luke

Nakon što područje Liburnije, kao i čitave jadranske obale, dolazi pod vlast Rima, započinje i u Podvelebitkom podgorju proces uključivanja tih krajeva u sustav Rimskoga carstva koji se odvija na svim poljima organizacije života. Spiljska naselja nestaju, a gradinska se pomiču prema morskoj obali i pretvaraju u antičke luke i trgovišta. Osnovu ekonomije tih naselja predstavljali su sječa i izvoz drva, uzgoj stoke i prodaja stočarskih proizvoda, kao i obrađivanje manjih zemljišnih površina u privatnome ageru. Plinije Stariji u Naturalis Historiae u Podvelebitskom prostoru spominje Seniju, Lopsiku, Ortopliniju, Vegium i Argiruntum i navodi ih kao oppida. U 2. stoljeću u Geographii Klaudija Ptolomeja ponovno su navedeni isti gradovi koji redom odgovaraju današnjima Senju, Sv. Jurju, Stinici, Karlobagu i Starigradu Paklenici.

Međutim, teško je sa sigurnom preciznošću odrediti točan početak rimske vlasti nad podvelebitskim prostorom. godine Još 171. prije Krista rimski senat je morao zbog pljačkaških pohoda konzula Kasija Longina platiti odštetu poharanim plemenima. Pretpostavlja se da je njegova vojska preko Senije ušla u Japodiju, odakle je nastavila prema rimskim bojištima s Makedoncima. Slijedeći veći vojni pohod Rimljana u ove krajeve bio je vojni pohod konzula Gaja Sempronija Tuditana 129. godine prije Kr. koji se odvijao od Akvileje do rijeke Krke, kojom su prigodom pacificirani Japodi. Logična je pretpostavka da je Tuditan u kombiniranom pomorsko-pješačkom pohodu prošao kroz Seniu i tuda unišao u Japodiju.

Ustanci Japoda

Ipak, taj mir je bio prije krhko primirje, budući da su na unutarnje sukobe i građanske ratove koji potresaju Rimsku republiku sredinom 1. stoljeća prije Kr. Japodi i drugi stanovnici unutrašnjosti reagirali ustancima i pljačkaškim pohodima. Tek je Oktavijanova vojna 35. prije Kr. u potunosti podložila japodska područja rimskoj vlasti i osvajanjem Segestice utrla put rimskom zauzimanju Panonije. Senia tako pod Oktavijanom ostvaruje status municipija ili kolonije i u njoj uz domaće stanovništvo boravi i veći broj stalno naseljenih Italika, a Ius italicum je još prije ostvarila i Lopsica.