On je poznati zadarski psihijatar, ali interesi su mu toliko široki da je teško pobrojati sve što zanima Darka Laburu i čime upotpunjuje vrijeme kad ne radi psihijatrijski posao.
Uoči prijemnog za medicinu išao na “Psiho”
Ovaj zadarski liječnik, rođeni Šibenčanin iz dijela grada zvanoga Crnica, gdje su nekoć spaljivani umrli od kuge, od mladosti je zaljubljenik u filmsku umjetnost, a posebno voli znanstveno-fantastične filmove, te one s ratnom tematikom i naravno – psihološke trilere, drame. Stoga dobro poznaje i cijeli Hitchcockov opus, u kojem većina filmova u fokusu ima upravo likove koji pate od psihičkih poremećaja ili barem kakve fobije poput Stewartova lika u “Vrtoglavici.”
Veliki autor strave Laburu je dodatno “inspirirao” i prilikom polaganja prijemnog ispita na zagrebačkoj medicini, o čemu se kroz smijeh prisjeća.
- S ocem sam doputovao u Zagreb, iako sam se bio prijavio i na Medicinski fakultet u Sarajevu, gdje su kriteriji za upis bili lakši. Večer prije ispita u Zagrebu ugledam plakat za film “Psiho”. Otac se čudi i pita me zar ću ići u kino prije tako važnog ispita, ali ja odgledam “Psiho” i sutra položim ispit, priča i ističe da su ga oduvijek zanimale prirodne znanosti, iako mu je otac savjetovao da upiše pravo jer će kao “gospodin čovjek sjediti u kancelariji”, ali je Labura odabrao medicinu.
Liječnički put najprije ga je usmjerio ka kirurgiji, jer je bio u kirurškoj studentskoj sekciji pri Medicinskom fakultetu, te volontirao na Rebru u kirurškim ambulantama gdje mu se otvarala mogućnost za specijalizaciju iz kirurgije, ali nije htio ostati u Zagrebu.
S Vidikovca se zaljubio u Zadar
Vratio se u rodni Šibenik, na more, u Dalmaciju. I tamo nastavio stažirati na kirurškom odjelu, ali onda je poslan na odsluženje vojske, nakon čega više nije bilo prilike za specijalizaciju koju je želio. Štoviše, bio je bez posla godinu i pol dana!
- Radio sam u Primoštenu i Murteru kao liječnik opće prakse, a onda je došao rat, kaže Labura i prisjeća se svog prvog susreta sa Zadrom, tijekom Domovinskog rata u kojem je proveo skoro tri godine. Kao načelnik saniteta za Srednji Jadran u HRM-u, pod čijom su ingerencijom bili i otočni bataljuni, obilazio je postrojbe i negdje početkom 1994. prolazio je današnjom Ulicom Hrvatskog Sabora, iznad Bilog Briga.
- Bio je lijep sunčan dan i u vojnom vozilu zastali smo pokraj Vidikovca. Gledam Zadar kao na dlanu, more, Ugljan i pomislim kako bi ovdje bilo prekrasno živjeti. Osjetio sam u tom trenutku kao da bi se to moglo ostvariti, sjeća se i dodaje da se početkom sljedeće godine doista ukazala prilika kad je objavljen natječaj za liječnika opće prakse u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan.
Labura se javio, radio tamo kao liječnik opće medicine, a onda se specijalizirao za psihijatriju, kad je već na “pravom” mjestu. Zanimljivo je da mu je, dok je još bio na trećoj godini studija, jedna kolegica, kad su pričali tko će što specijalizirati, na njegovu knjigu napisala “profesor neuropsihijatrije Darko Labura.” Tako da mu je i taj trenutak bio kao neko predskazanje.
Nakon dobivanja posla u ugljanskoj bolnici, doselio se s obitelji iz Šibenika u Zadar, i nakon nekog vremena kupio kuću, i to baš ispod Vidikovca gdje živi i danas.
Ovaj zaljubljenik u filmove i sam se kao mladić okušao na filmu. Statirao je, naime, u ratnoj drami “Povratak” Antuna Vrdoljaka, a snimanje scene u kojoj je mladi Labura ilegalac, obilježila je anegdota.
- Na snimanje te scene, u kojoj ja s još nekoliko drugih “ilegalaca” bježim iz konobe u koju upadaju žandari, čekali smo dugo, dok dođemo na red. Imao sam na sebi neki haljetak predviđen za tu ulogu i dok sam čekao na snimanje, kupio sam neko piće, a ostatak novca stavio u džep tog haljetka, priča Labura događaj koji već sluti na smijeh. Snimanje je počelo, i dok ilegalci bježe iz konobe, Laburi iz džepa ispadaju kovanice, a Vrdoljak viče: “Reži!”
Skuplja stripove, ne propušta nogomet
Kaže i da je osim u film, oduvijek veliki zaljubljenik u fotografiju. Proputovao je svijet, i privatno i poslovno, pa su se svi suputnici oslanjali na njega da ovjekovječi putovanja, jer je uvijek bio s kamerom i fotoaparatom, a sam je nekoć u tamnoj komori razvijao svoje fotografije.
- Da nisam liječnik vjerojatno bih bio putopisac ili snimatelj, kaže i otkriva da je pasionirani sakupljač stripova, ali i džepnih knjižnih izdanja, pa mu za antikvarijatnim primjercima nije problem “potegnuti” ni do popularnog zagrebačkog Hreljića.
U rodnom Šibeniku, na tzv. košarkaškom igralištu Partizan, davno je igrao basket s legendarnim Draženom Petrovićem. Već tada Dražen je i u ovoj igri na jedan koš, pokazivao budući veliki košarkaški talent jer iako je bio najmlađi među igračima, uvijek je vodio glavnu riječ.
Darko Labura veliki je nogometni fan, u djetinjstvu je igrao nogomet, a već desetljećima ne propušta ni jedno nogometno prvenstvo, kao ni Ligu prvaka. Omiljeni klub mu je Manchester City, pa tako ima i dres Građana, te ostalu navijačku opremu ovog engleskog prvoligaša.
U psihijatriji je proveo cijeli radni vijek, subspecijalist je forenzične psihijatrije i kaže da je psihijatrija i danas u neravnopravnom položaju u odnosu na ostale grane medicine, pa čak i među samom strukom, a pacijenti još uvijek stigmatizirani. Godine 2008. od Hrvatskog liječničkog zbora dobio je zahvalnicu za unaprjeđenje i rad struke, a 2011. od iste liječničke udruge diplomu za doprinos u promicanju stručnih, znanstvenih i etičkih načela i unaprjeđenje zdravlja naroda.
Darko Labura uskoro će, otkriva nam na kraju, u mirovinu, gdje uz tolike interese, zanimacije i hobije zasigurno neće mirovati.
