Iako slijep, mr. sc. Ivan Bogdanović pomoću posebne aplikacije za slijepe osobe potpuno sam obilazi gradove u Hrvatskoj. Bio je u Rijeci, Varaždinu, Osijeku, Gospiću, a sad je posjetio i Zadar. Osim što voli putovati skočio je i bungee jumping sa Masleničkog mosta, skiwalk s Poljuda i zip line u Omišu. Vodi i navijačku sekciju Udruge slijepih Split pod nazivom Slijepo vjerni i redovno posjećuje utakmice na kojima igra Hajduk.
Vidi slike u magli
Ivan, magistar povijesti i filozofije iz Seoca kraj Omiša potpuno je slijep od rođenja. Kako mu svi liječnički pokušaji da mu se vid povrati i u Hrvatskoj i u inozemstvu nisu urodili plodom, liječnici u Moskvi 1995 godine su mu pomogli, pa sad barem vidi obrise, konture i koliko toliko su mu olakšali život.
Ono što Bogdanović vidi su slike u magli, ali ne može ocijeniti koji je to stupanj zamagljenja s obzirom da nikada nije vidio punu sliku. Šanse za poboljšanjem vida više nema, a kako nam sam kaže koliko god bi volio progledati jedan dan, toliko bi mu možda bio veći šok od onog što bi se dogodilo kad progleda, jer je jednostavno naučio živjeti sa svojim načinom života.
Putovanja po hrvatskim gradovima
Šanse za poboljšanjem vida više nema, a kako nam sam kaže koliko god bi volio progledati jedan dan, toliko bi mu možda bio veći šok od onog što bi se dogodilo kad progleda, jer je jednostavno naučio živjeti sa svojim načinom života...
– Aktivan sam i nisam ušao u letargiju, radim na Sveučilištu u Splitu i vodim ured za studente s invaliditetom, no ja pomoću aplikacije, koja nama slijepima služi kao GPS navigacija, obilazim gradove u Hrvatskoj. Tako sam došao i kod vas u Zadar. Do sada sam bio u Rijeci, Gospiću, Osijeku i Varaždinu. Volim putovati i kako se proljeće budi tako i ja krećem na putovanja, a kako nemam poroka onda jedino što volim su utakmice Hajduka i malo proputovati okolo.
Ivane, koliko ima slijepih osoba u RH i brine li se država dovoljno o vama?
Volim putovati i kako se proljeće budi tako i ja krećem na putovanja, a kako nemam poroka onda jedino što volim su utakmice Hajduka i malo proputovati okolo...
-Mislim da slijepih osoba ima oko 5600, no pitanje je koliko su ti podatci elokventni. Nikad se država neće brinuti dovoljno, ali slijepe osobe i općenito osobe s invaliditetom moraju shvatiti da smo država svi mi. I koliko mi budemo pritiskali državu, toliko će se ona o nama brinuti.
5.600
procjena je broja slijepih osoba u Hrvatskoj
To nekome može biti strašno ili tužno no na žalost je tako svugdje, a naročito u zemljama koje nemaju visok stupanj demokracije, u smislu da ona postoji duže razdoblje. U državama koje imaju razvijenu demokraciju, mlađu od nekih 100 godina, mi sami moramo biti lučonoše koji ćemo donositi bolji i viši stupanj života osobama s invaliditetom.
Prepreke i nerazumijevanje društva
Koliko Vam prepreke u društvu, a i na cestama otežavaju svakodnevno funkcioniranje?
Mi imamo pravo na jedan štap godišnje, kao i pravo na psa vodiča, slijepa djeca imaju pravo na udžbenike po formatu koji njima odgovara i koliko god je sve to tromo, puno je bolje nego kad sam ja išao u osnovnu školu
-Apsolutno nam predstavljaju problem. Ima ih doslovno svakojakih, od nerazumijevanja društva općenito, do nerazumijevanja društva iz naše najbliže okoline, manjka zvučnih semafora, ali zato ne manjka parkiranih auta na nogostupu itd. No paradoks u svemu tome je što vas nekad te velike prepreke i ne bace toliko u očaj, ili letargiju, koliko kad vam ispadne recimo čep od mineralne, a vi ga ne možete naći.
Uglavnom sve vam je to od osobe do osobe. Mi imamo pravo na jedan štap godišnje, kao i pravo na psa vodiča, slijepa djeca imaju pravo na udžbenike po formatu koji njima odgovara i koliko god je sve to tromo, puno je bolje nego kad sam ja išao u osnovnu školu. Čini nam se da su to mikro promijene i da idu puževim korakom, ali kad bi bilo više aktivnih pojedinaca promjene bi bile jače i funkcionalnije. uvjeren je Ivan.
IVANOV UOBIČAJENI RADNI DAN
Dižem se u 5.30 ujutro, sa sela odlazim u 6.00 sati autobusom, u Splitu sam oko 7.30, do posla pješke imam još kilometar i pol, a idem pješke kako se ne bih gužvao sa srednjoškolcima. Kući u Seoce idem oko 3.15 pogledam Potjeru ili neku utakmicu, igram se malo sa psom pričam s roditeljima i oko 12 idem u krevet.
Ivane, osim što predajete na Sveučilištu u Splitu aktivan ste član društva?
-Volim putovati i pri tome mi puno pomaže aplikacija za slijepe. Aplikacija me služi kao i svaki GPS i navodi me kuda da hodam. Tako sam i došao od vašeg kolodvora do katedrale. Osim toga vodim i navijačku sekciju Udruge Slijepih Split koja se zove Slijepo vjerni i idemo na gotovo svaku utakmicu kad igra Hajduk. Skočio sam tako skywalk sa Poljuda, bunggee jumping sa Masliničkog mosta, prošao sam i zip line Omiš. S tim skokovima sam htio pokazati kako je bitno biti aktivan, bez obzira na invaliditet. Vi u Zadru imate nekoliko aktivnih ljudi koji pomiču granice kao što je slijepa književnica Mirela Mrkela, kolumnist Antonio Milanović, pokojni Denis Rudić koji je radio u Znanstvenoj knjižnici itd. Takvi ljudi mijenjaju sebe, a mijenjajući sebe stvaraju koncentrične mikro krugove promjena. Naime, nitko od njih nema cilj promijeniti Hrvatsku, ali mijenjajući sebe učine se velike stvari. Ja ne mogu dočarati kakav je moj osjećaj niti ga mogu usporediti s vama jer vi sve vidite, ne mogu vam u potpunosti opisati taj osjećaj. Nama su pod navodne znakove oči zatvorene, i time moramo biti više oslonjeni na sluh, dodir, njuh. Ja na žalost nemam niti njuh. Čovjek se mora prilagoditi, niti sam ja nešto posebno hrabar niti neki heroj. Običan sam čovjek koji želi živjeti život sukladno svojim afinitetima, i svaki dan na sebe navlačim masku satkanu od osmijeha, a što je u mojoj nutrini znam ja i ljudi koji su u meni najbliži. No svjestan sam da ako želim bilo što postići ne smijem niti plakati niti kukati, jer od toga nema koristi. Moram biti jak, aktivan i boriti se. Iz tog razloga bih i poručio osobama s invaliditetom kako moraju biti što više samostalni i da moraju biti svjesni kako su oni društvo i država koju stalno kritiziraju, jer što budu više samostalni i što više pritišću tu istu državu to će im biti bolje u životu. Ako nešto napravite samostalno vaše zadovoljstvo je puno veće nego da vam netko pomaže. Mogao sam doći u Zadar i autom da me netko doveze, ali tada nema blagoslova niti spokoja. Ovako ja znam da sam sam šetao po Zadru, malo sam se i izgubio, ali sam se snašao i to mi čini zadovoljstvo. Kad mi opet padne na pamet da obiđem neki grad, sjest ću na autobus i napravit ću to bez ičije pomoći. Onda sam jednostavno sretan.
Na kraju smo Ivanu ponudili da ga odvezemo do kolodvora, naravno da je odbio, rekao je da je došao u Zadar da ga upozna na svoj način, a ne da ga netko vozi okolo. Svaka mu čast.
