Prije 76. godina rođen je jedan od najvećih sportaša u povijesti Hrvatske, Krešimir Ćosić, čiji život i naslijeđe koje je ostavio u svijetu košarke nadilaze granice sporta, ostajući trajna inspiracija generacijama koje dolaze.
Talentirani dječak u KK Zadar
Ćosić je rođen 26. studenog 1948. godine u Zagrebu, a u dobi od samo dvije godine s roditeljima se preselio u Zadar, grad koji će do kraja života smatrati svojim i u kojem će ostvariti svoje najveće sportske uspjehe. Već u mladosti pokazivao je izniman talent i strast prema sportu, što ga je u dobi od 14 godina dovelo do KK Zadar, kluba koji je u to vrijeme bio jedan od simbola hrvatske košarke.
Za seniorsku momčad debitirao je dvije godine kasnije, a već tada bio je očit njegov izvanserijski košarkaški dar. Ćosić je bio visok 211 centimetara, a premda je igrao na poziciji centra, pokazivao je i sposobnosti razigravača. Takva kombinacija sposobnosti bila je iznimno neobična za ono vrijeme, kasnije će slične košarkaške karakteristike biti viđene kod legendarnog litavskog centra Arvydasa Sabonisa, dok danas na sličan način najačom svjetskom ligom NBA dominira Nikola Jokić.
Ćosić je u premijernoj sezoni osvojio prvenstvo sa Zadrom, a isto je napravio i 1967. i 1968. godine. U to vrijeme debitirao je i za reprezentaciju Jugoslavije, te je kao 19-godišnjak osvojio dvije srebrne medalje - 1967. na Svjetskom prvenstvu u Montevideu i godinu kasnije na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju.
Odlazak u Ameriku
Zaigrao je tada i za reprezentaciju Europe, za koju će nastupiti još pet puta, a tada je navodno na festivalu košarke u Beogradu upoznao finskog košarkaša Karija Liimoa čija ga je tehnika impresionirala. Liimo mu je rekao kako je svoju košarkašku tehniku usvojio na Brigham Young Universityju u američkom gradu Provu u saveznoj državi Utah.
Ćosić se 1969. godine otisnuo na studij na to isto sveučilište, čime je postao jedan od prvih europskih košarkaša koji su igrali na NCAA razini. U prvoj je sezoni u prosjeku bilježio 17,4 poena i 12,6 asistencija, odnosno double-double prosjek, a u drugoj je godini imao prosječno 15,1 poena i 12,6 asistencija po utakmici, vodeći momčad do naslova prvaka Western Athletic konferencije. U trećoj je sezoni u prosjeku zabijao 22,3 poena i imao 12,8 skokova, njegova momčad i te je godine osvojila prvenstvo, a Ćosić je postao prvi strani igrač izabran u All American momčad, odnosno u najbolju momčad neprofesionalaca.
Koliki je trag ostavio na sveučilištu najbolje pokazuje činjenica da je BYU 2006. umirovio dva dresa - jedan koji je nosio legendarni igrač Boston Celticsa Danny Ainge, drugi je Ćosićev s brojem 11. Nakon tri vrhunske sezone na Brigham Young Universityju Ćosić je otišao na NBA draft, gdje su ga kao prvi pick desete runde birali Portland Trailblazersi. No, Ćosić za Trailblazerse nikada nije zaigrao.
- Da sam to prihvatio, postao bih prvi stranac koji nastupa u NBA ligi, no budući da me profesionalna košarka nije zanimala odlučio sam ostati na fakultetu i završiti studij ekonomije, rekao je kasnije.
Zovu Lakersi, ali zove i Zadar
Iduće godine ponovno je draftiran, izabrali su ga Los Angeles Lakersi kao 84. pick u petoj rundi drafta. Lakersi, ali i još neki drugi klubovi ponudili su mu profesionalni ugovor, ali Ćosić ih je sve odbio kako bi se mogao vratiti i ponovno igrati za svoj voljeni Zadar.
- Zovu Lakersi, ali zove i Zadar, izrekao je navodno tada Krešo rečenicu koja je postala legendarna, opisujući u potpunosti ljubav koju je osjećao prema Zadru.
Ćosić se 1973. godine vratio u Zadar, s kojim osvaja još dvije titule prvaka Jugoslavije, 1974. i 1975. 1976. godine odlazi u slovensku Olimpiju, gdje ima ulogu trenera-igrača, ali ni to ga nije spriječilo da igra za voljeni Zadar, pa je tako nerijetko znao tražiti od ljubljanskog kluba da se utakmica pomakne kako bi on mogao stići u Zadar i odigrati utakmicu pod užarenim krovom dvorane Jazine. Nakon toga je prešao u talijanski Sinudyne kao igrač, gdje je igrao dvije godine i osvojio jednako toliko prvenstava.
Vratio se opet u Hrvatsku i zaigrao za Cibonu s kojom je 1982. uspio osvojiti domaće prvenstvo i Kup te europski Kup kupova protiv Reala. U dresu Cibone zaigrao je protiv Zadra, što publika u početku nije dobro prihvatila, ali nakon nekoliko trenutaka na parketu, Zadrani su mogli samo zapljeskati magiji svog voljenog heroja.
Rad u diplomaciji
Nakon toga postao je izbornik jugoslavenske reprezentacije s kojom je 1986. godine osvojio srebro na Europskom prvenstvu u Španjolskoj te srebro na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine. Poslije trenerske karijere posvetio se i diplomatskoj u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu.
Nažalost, Krešin život prerano je i naprasno završio nakon što mu je dijagnosticiran rak limfoma od kojeg je preminuo 25. svibnja 1995. u Baltimoreu. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, a nakon smrti uvršten je u košarkašku Kuću slavnih kao treći neamerikanac kojem je to uspjelo. Od 1998. godine po njemu se zove i hrvatski košarkaški kup, a izabran je i među 50 najboljih košarkaša svih vremena kao i među 50 osoba koje su pridonijele razvoju Eurolige.
Vizionar i lider u Kući slavnih
Krešo Ćosić je više od sportaša - bio je vizionar, lider i uzor. Njegova izvanredna karijera, ispunjena nevjerojatnim uspjesima, ostavila je dubok trag, ne samo u svijetu košarke, već i u srcima svih koji su ga poznavali. Njegov odabir povratka u domovinu, unatoč primamljivim ponudama iz NBA lige, pokazuje koliko je bio povezan sa svojim korijenima i koliko je cijenio zajednicu koja ga je oblikovala.
Ćosić je ostavio neizbrisiv trag u povijesti košarke i postavio temelje za generacije koje su došle nakon njega. Njegova sposobnost da pomiri sportsku genijalnost, ljudsku skromnost i ljubav prema domovini čini ga jedinstvenom figurom, ne samo u košarci nego i u društvu općenito. I danas, 76 godina nakon njegova rođenja, Ćosić ostaje inspiracija svim sportašima i ljudima koji vjeruju da se trudom, strašću i vjerom može postići nemoguće.
Sjećanje na Krešu Ćosića živi kroz svaku košarkašku loptu koja se podigne prema obruču, kroz svaki aplauz u dvorani na Višnjiku koja nosi njegovo ime i kroz svaki trenutak kad sport nadilazi svoje granice.
