Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, Dagur Sigurdsson, jedan je od najzaslužnijih za osvajanje srebrne medalje na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu, uspjeh koji je označio povratak Hrvatske na rukometnu mapu svijeta. Osvojeno srebro donijelo je osjećaj ponosa i uspjeha, no Sigurdsson ne skriva ni izazove s kojima se momčad suočila. U razgovoru za Zadarski tjednik, Sigurdsson je analizirao ključne trenutke na putu do finala, počevši od teškog početka, pa sve do osvajanja medalje, a otkrio nam je i poneke detalje iz privatnog života.
Srebro je sjajno iskustvo
U razgovoru s izbornikom dotaknuli smo se i osobnih tema – od njegove prilagodbe na Hrvatsku, života u Zadru, ljubavi prema prirodi, do strasti prema glazbi i ribolovu, kojima ovaj islandski osobenjak pokazuje svoju širu strast prema životu i sportu.
Kako ste doživjeli osvajanje srebra na Svjetskom prvenstvu? Je li to bila potvrda da je Hrvatska opet u vrhu rukometa? Ima li Hrvatska opet generaciju koja je sposobna za velike stvari?
Naravno, osvajanje srebrne medalje s Hrvatskom bilo je sjajno iskustvo. Definitivno imamo dobru momčad, ali po mom mišljenju, Danska je na jednoj višoj razini, a iza njih je otprilike deset reprezentacija koje su prilično izjednačene. Vidimo kako se te reprezentacije izmjenjuju među osam najboljih, od Olimpijskih igara do Svjetskog prvenstva, i to su sve momčadi koje će se boriti za ta druga, treća i četvrta mjesta te, naravno, izazvati Dansku. Naša je dužnost da ih izazovemo svaki put kada nam se pruži prilika.
Koliko ste zadovoljni napretkom momčadi od početka turnira do finala?
Mislim da smo ostvarili dobar napredak. Imali smo težak početak nakon prve dvije utakmice. Bilo je teško započeti protiv Egipta uz vijest da su Duvnjak i Cindrić ozlijeđeni samo dan prije tako važne utakmice. Izgubili smo tu utakmicu, iako po mom mišljenju, nismo igrali tako loše, ali Egipat je bio bolji. Nakon toga smo bili praktički stjerani uza zid, nismo si smjeli dopustiti nijednu pogrešku. Naravno, pritisak na našim igračima bio je itekako osjetan, posebno na početku utakmice protiv Slovenije. Bila je to, velika utakmica, a i pobijediti Island s četiri gola razlike također je bila situacija puna pritiska. I atmosfera u dvorani nam je puno pomogla da se nosimo s nervozom. Svaku smo utakmicu započinjali punom snagom, tako da je to bio dobar napredak tijekom turnira, ali i zato što smo cijelo vrijeme bili pod pritiskom nakon poraza od Egipta.
Tajna elemenata igre
Koji su ključni elementi igre zbog kojih ste vjerovali da ova reprezentacija može doći do medalje?
Odlučio sam igrati obranu 5-1 s Mandićem na vrhu, on tu ulogu igra i u Leipzigu. Razgovarao sam s trenerom Leipziga, dobio informacije o njihovom načinu igre, tako da Mandić nije morao mijenjati svoj stil igre. Kad smo sve to isprobali prije turnira, bio sam siguran da ćemo to koristiti u pravom trenutku. Pravi trenutak definitivno je bio protiv Islanda, ekipe koja ima zahtjevnu obranu, a isto se dogodilo i protiv Francuske. To mi je dalo samopouzdanje, kao i činjenica da su naši ljevaci, Maraš i Klarica, obojica u usponu i došli su u dobroj formi. To je značilo da smo morali malo više koristiti Martinovića na sredini kako bismo unijeli sve te kvalitete u momčad. Pokušali smo to nekoliko puta, nije uvijek izgledalo baš dobro, ali imao sam povjerenja da bi moglo uspjeti. Dakle, to su bile dvije stvari za koje sam vjerovao da nam mogu omogućiti da napravimo sljedeći korak.
Prije finala najavili ste da će se u momčad vratiti Luka Cindrić, no on na kraju nije zaigrao. Je li vam ga bilo teško izostaviti i mislite li da bi rezultat bio drugačiji da je on igrao?
Nisam najavio da ću ga staviti u momčad, samo sam rekao da je dostupan. Problem je bio pronaći vrijeme da provjerim je li 100% spreman za utakmicu. No, odlučio sam ostati pri momčadi koja je pobijedila u polufinalu i odigrala vrlo, vrlo dobro. Bilo je teško izostaviti nekoga u tom trenutku. Naravno, teška odluka je bila i s drugim igračima koji su izvan sastava. Ali odlučio sam se držati te momčadi, a da sam odabrao neku drugu, možda bi se dogodilo nešto drugo. Ne znam, nitko ne zna, i to je nešto što uvijek možete spomenuti.
Oproštaji od reprezentacije
Domagoj Duvnjak, Ivan Pešić i Igor Karačić su se oprostili od reprezentacije. Koliko će nedostajati momčadi i koga vidite kao njihove zamjene?
Da, tri sjajna momka. Mislim da smo već pokazali da možemo igrati i bez njih. Mislim, Duvnjak nije toliko igrao na ovom turniru. Pešić nam je iznimno pomogao. Također i Karačić, došao je izravno u momčad i svi su oni odigrali veliku ulogu u ovom uspjehu. Oni su također vrlo važni igrači i izvan terena, daju pravu motivaciju i pokazuju pravi duh. Da, bit će igrača koji će morati istupiti i preuzeti njihovu ulogu, ali to nije ništa novo u rukometu. Mislim da smo već pokazali da imamo igrače koji mogu napraviti taj sljedeći korak. Naši su igrači još uvijek mladi, odlaze u bolje klubove, napreduju i stječu više iskustva, a svaki turnir, poput Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva, pomoći će im u tome. Zato sam siguran da ćemo ponovno pronaći dobru ravnotežu u momčadi i biti spremni za sljedeći izazov.
Prošlogodišnji Olimpijski turnir donio je veliko razočaranje – ispadanje u grupnoj fazi natjecanja. Koji su po Vama bili glavni razlozi ranog ispadanja?
Da, vrlo je lako reći da je to bilo razočaranje, ali također moramo biti realni. U tom trenutku imali smo hrvatsku reprezentaciju koja u prošlosti nije imala toliko uspjeha i obično momčadi ne prelaze s 12. ili 13. mjesta, ili nečeg sličnog, izravno u polufinale. To je uvijek proces. Mislim da je veliki uspjeh bio već to što smo izborili plasman na Olimpijske igre. Morali smo pobijediti Austriju, koja je bila osma na Europskom prvenstvu. Zatim smo morali pobijediti Njemačku, koja je bila četvrta na Europskom prvenstvu, i to smo uspjeli tijekom sjajnog vikenda u Hannoveru. Dakle, već samo kvalificiranje bilo je veliko postignuće. Na Olimpijskim igrama nastupa samo 12 ekipa. Naravno da sam se nadao da ćemo igrati bolje u skupini. Mislim da mentalno nismo bili dovoljno jaki. Igrali smo mnogo dobrih faza tijekom utakmica. Ponekad smo vodili s dva ili tri gola razlike, a onda bismo u samo 10 ili 15 minuta zaostajali tri ili četiri gola. To je bilo jako razočaravajuće. Ne zaboravimo da je većini naših igrača ovo bilo prvo olimpijsko iskustvo i to je nešto što se također upisuje u banku iskustva. Upravo zato i kažem da bismo se trebali usredotočiti na to da budemo na vrhunskoj razini kada počnu sljedeće Olimpijske igre u Los Angelesu.
Kritike i pritisak
Kako ste se osobno nosili s kritikama nakon neuspjeha u Parizu? Jeste li nakon Olimpijskih igara osjećali pritisak ili sumnju u nastavak rada s reprezentacijom?
Ne, znate, nema ništa što možete povući kada ste na turniru poput ovog. Morate donositi odluke i stajati iza njih. Neke od njih idu u vašu korist, neke ne. Zato nisam toliko kritičan. Naravno, gledam kako momčad igra i što možemo poboljšati. Ali ne osvrćem se previše na ono što smo napravili. Morate donositi odluke. Donosimo tisuće odluka u jednom mjesecu i sigurno neke od njih nisu bile najbolje, ali mislim da smo u cjelini donijeli dobre odluke. Mislim da je momčad bila u dobroj formi, s dobrim duhom. Zadovoljan sam svime vezanim uz momčad. Osoblje je bilo spremno 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu i, da, više sam zadovoljan nego kritičan.
Može li se taj neuspjeh gledati i kao prekretnica koja je dovela do uspjeha na Svjetskom prvenstvu?
Mislim da nije bilo prekretnice na ovom turniru. Utakmicu protiv Egipta koju smo izgubili, mislim da nismo odigrali tako loše. Ali Egipat je toga dana bio jači, a mislim da su ozljede i taj šok što nismo imali Duvnjaka i Cindrića u momčadi, vrlo snažne osobe i lidere, bili teški za nas. Vidjelo se da nam protok u napadu nije bio najbolji. I onda, kao što sam rekao, nakon te utakmice bili smo pod pritiskom. Nismo imali izbora osim pobijediti Island s četiri ili više golova. I uspjeli smo u tome, ali onda je došao novi pritisak sa Slovenijom. Kao što su mnogi rekli, "samo morate pobijediti Sloveniju". Ali zaboravili su da je Slovenija fantastična ekipa koja je bila u polufinalu na Olimpijskim igrama, tako da to nije bila laka utakmica, ali uspjeli smo to napraviti, a onda je došlo i čudo protiv Mađarske, naravno, i tako dalje.
Život u Zadru
Što vas je privuklo da se skrasite baš u Zadru?
Zadar sam upoznao preko svog prijatelja Ivana Ninčevića. Kada sam došao na razgovor s Hrvatskim rukometnim savezom, odlučio sam ga posjetiti. U tom trenutku čekali smo odgovor iz Japana, koji nije stizao preko vikenda, pa sam odlučio otići k njemu. Znao sam da živi tamo, vidio sam puno njegovih fotografija i tada sam počeo tražiti stan u Zadru. Na kraju smo ga pronašli, a on i njegova obitelj bili su nevjerojatno susretljivi i od velike pomoći. Jako sam im zahvalan na tome i jedva čekam. Trenutno renoviramo i, nadam se, prije ljeta ću se useliti.
Kako ste se prilagodili životu u Hrvatskoj? Koji su vam omiljeni aspekti?
Mislim da je mentalitet donekle sličan, između Hrvata i Islanđana. Mislim da obje nacije sebe doživljavaju kao male, iako je Hrvatska deset puta veća od Islanda. Ali znate, postoji taj veoma ponosan borbeni duh koji dolazi s tim, koji je, također, vidljiv i u svakodnevnom životu. Još uvijek ne poznajem Hrvatsku toliko dobro, no ono što mi se sviđa jest ta opuštena atmosfera, a kada ljudi moraju raditi, tada rade naporno i s puno strasti. To mi se uistinu sviđa.
Gdje vidite najveće razlike između mentaliteta Islanđana i Hrvata, u sportu i izvan njega?
Kao što sam rekao, vidim puno više sličnosti. Island je bio prva zemlja koja je priznala Hrvatsku u ono vrijeme. Postoji neka povezanost i neki dobri osjećaji. Trenirao sam mnogo hrvatskih igrača i uvijek sam se s njima jako dobro slagao. Uvijek mi se sviđao njihov mentalitet. Kad bi izašli na teren, uvijek su davali sve od sebe. Za trenere je uvijek dobro imati takve igrače.
Hrvatska je najstrastvenija nacija na svijetu
Jeste li primijetili posebnu strast Hrvata prema rukometu u usporedbi s drugim nacijama?
Mislim da je Hrvatska jedina tako strastvena nacija na svijetu. Nigdje ne možete doživjeti nešto ovakvo. Ono što smo vidjeli na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i u dvorani tijekom turnira, mislim da se takvo što ne može vidjeti nigdje drugdje. Možda bi jedino argentinski nogomet mogao parirati ovoj strasti. I upravo sam zbog toga došao ovdje – da to doživim. Ništa me u tome nije iznenadilo, ali biti tamo, usred svega, bio je nevjerojatan osjećaj.
Trener - ribolovac
Poznato je da volite ribolov – gdje najčešće pecate i što najviše volite loviti?
Da, ovdje u Islandu idem na ribolov, na mušičarenje. Najčešće pokušavam uloviti lososa i pastrvu. Naravno, ponekad idem i na more, ali uglavnom idem na ribolov u malim rijekama za pastrvom i lososom.
Ima li sličnosti između ribolova i rukometnog trenerskog posla? Oba zahtijevaju strpljenje i strategiju…
Da, vjerojatno postoje sličnosti s rukometom. No, obično ne gledam stvari tako dramatično i ne pokušavam sastaviti neku puzzle. Jednostavno uživam u ribolovu i uživam u treniranju, i s moje strane nema ničeg dramatičnog u tome.
Je li ribolov vaša glavna metoda opuštanja od stresa koji donosi trenerski posao? Imate li još neke hobije u kojima uživate u slobodno vrijeme?
Kao što sam rekao, jednostavno volim pecanje. Imam dobre prijatelje koji idu sa mnom, važno mi je društvo dobrih ljudi i zato volim pecanje. Nema tu nikakve dramatike. Ne trebam ga za opuštanje, niti za čišćenje glave, to je jednostavno dobar osjećaj i to mi se sviđa.
Trenerski um i rockerska duša
Na dočeku u Zadru zapjevali ste pjesmu benda Mono Town u kojem pjeva Vaš brat, svirate gitaru, na YouTubeu postoje i snimke gdje pjevate pjesme benda The Who. Čini se da ste u duši pravi rocker. Što najviše volite slušati i koliko Vam je važna glazba? Jeste li se upoznali s hrvatskom glazbom i ako jeste koje pjesme ili izvođači vam se najviše sviđaju?
Ja sam samo gitarist iz hobija. Volim svirati s prijateljima, ponekad idem u garažu s njima i sviramo neke obrade. Nisam baš tip za hard rock, ali slušam sve vrste glazbe i volim melodije, pa slušam glazbu svaki dan. Ovdje kod kuće imam svoju kolekciju vinila, pa slušam ploče i kod kuće. Mono Town je band mog brata. Trenutno im ide izuzetno dobro, upravo su završili većinu glazbe za hollywoodski film pod nazivom Old Guy, s Christopherom Waltzom i Lucy Liu u glavnim ulogama. To je veliki film, a oni su napravili glazbu za njega. Također rade glazbu za neke televizijske serije, a ovaj tjedan idu u New York i Nashville na nekoliko nastupa. Dakle, stvarno im ide jako dobro. Nije to komercijalno ogroman band, više su studijski band koji radi za industriju. Već su izdali dva albuma i oba su bila izuzetno poštovana u glazbenoj industriji na Islandu, ali to možda nije glazba koja ide na radio za širu javnost. Hrvatsku glazbu slušam sada gotovo godinu dana. I naravno, uglavnom poznajem pjesme koje dečki puštaju i već poznajem melodije. Pokušao sam neke od njih svirati na gitari, ali morat ću pronaći način da naučim tekst. Vidjet ćemo što će biti.
Postoji li nešto što s Islanda što Vam u Hrvatskoj posebno nedostaje?
Pokušavam stalno putovati tamo-amo. Provodim vrijeme u Zagrebu i Zadru, nadam se da ću moći i više. Onda se vratim na Island, uzmem malo vremena tu i, naravno, većinu posla mogu obavljati od kuće. Dakle, nema puno toga što bih mogao propustiti. Prisutan sam s obje strane. Moja obitelj na Islandu, imam dvoje djece ovdje, a jedno od njih živi u Stockholmu, pa se trudim povremeno ih posjetiti.
