U Hrvatskoj se broj mačevalačkih klubova može pobrojati na prste, a nalaze se u Zagrebu, Splitu, Karlovcu, Osijeku i Poreču. Ipak, Zadar ima tu sreću pa se nalazi u manjini gradova u kojima se ovaj sport može trenirati. Sve zasluge možemo pripisati simpatičnom Roku Mandiću koji je otvorio “Athos”, prvi mačevalački klub u Zadru.
Početci
Roko je diplomirao kineziologiju, a nakon godina istraživanja što bi radio, ukazala se prilika da se zaposli u Hrvatskom mačevalačkom savezu kao trener mačevanja.
- Tražili su isključivo kineziologa, i tako je 2016. krenula priča s mačevanjem. Došao sam u Zagreb i tamo su me u Domu sportova obučavali certificirani treneri. Naknadno su me pozvali u Budimpeštu na edukaciju gdje su bili treneri mačevanja iz cijeloga svijeta, započinje Mandić.
Po povratku iz Budimpešte počinje se ozbiljnije baviti trenerskim poslom, a potom su ga poslali i preko bare kako bi dodatno izoštrio svoje vještine.
- Poslali su me u Ameriku u Colorado Springs gdje sam proveo dva mjeseca, a bio sam i u Fencers Clubu u New Yorku, najstarijem i najvećem, s obzirom na broj članova, mačevalačkom klubu na svijetu, dodaje.
U Zadar se vratio 2019., no prve dvije godine nije mogao otvoriti klub zbog pandemije. Čim je pandemiji 2021. došao kraj, ni trenutka nije razmišljao o tome hoće li ga registrirati. Ipak, problem je bio naći dvoranu, što ni dan-danas nije potpuno riješeno.
S radom je službeno počeo u rujnu prošle godine, a trenutno ima tri grupe. Dvije za djecu u dobi od deset do 18 godina te jednu za rekreativce od 19 godina nadalje.
- Sada imamo dvije osobe starije od 50 godina, a tu je i jedan devetnaestogodišnjak koji je došao studirati u Zadar, prije se bavio mačevanjem pa je s nama nastavio trenirati, kazuje nam Roko.
Iako se isprva educirao za floret, naknadno je došao red i na mač, što i jest glavno oružje u “Athosu”.
- Najjednostavnije je za pokazati, što se tiče same teorije mača, pravila i tehnike. S obzirom da u Zadru nije bilo predznanja, odlučio sam započeti s mačem. Ukoliko nakon nekog vremena netko odluči da bi htio floret, može i to, ali za sada je samo mač, pojašnjava Mandić.
Tri su oblika modernog mačevanja, a razlikuju se po vrsti oružja.
- Sablja je najeksplozivnija, drugačije se i drži, bodovanje je samo od trupa prema gore. Kod floreta je dosta bitna tehnika, a bodovna površina je samo područje trupa. Mač je cijela površina tijela, tu je bitna i tjelesna komponenta pa viši mačevaoci imaju veću mogućnost da budu bolji. Svako oružje ima neku svoju specifičnost. U Zagrebu su dva kluba koji prakticiraju floret i mač, a u Poreču je jedini klub sablje u Hrvatskoj. U Italiji je sablja dosta jaka pa je samim time i veći utjecaj, tako se onda sablja i pokrenula. To je više tradicijski usmjereno, iako savez s vremenom to sve potencira, tumači Mandić.
Oprema i treninzi
Uz mač je, naravno, potrebna i pripadajuća oprema.
- Oprema ovisi o oružju. Na početku bih odmah trebalo uzeti masku i rukavicu pa onda kasnije gornje i donje odijelo te podplastron koji napravi dodatnu zaštitu prilikom uboda. Za cure se preporučuje da nose i grudobran. Mačevanje je dosta siguran sport, ali što se tiče opreme stalno moramo ulagati da bi tu sigurnost doveli na neku dobru razinu. S obzirom da treba dosta toga, nije ni toliko jeftino. Original oprema, uz odgovarajuću obuću, stoji otprilike 1000 eura. Cijena ovisi i o kvaliteti, ali može se naći i polovna. Treba još i žica koja se uključi u mač i uređaj koji signalizira poene pa nema potrebe za velikom silom, tumači Roko.
Intenzitet treninga ovisi o dobi. Za mlađe je uzraste, objašnjava nam, bitno postaviti bazu i tehnike. Tu su od velike važnosti kretanje i stav. Mandić ne osporava važnost motorike, no ipak nam je otkrio kako uz dobru tehniku možemo pobijediti protivnika iako nemamo razvijenu motoriku.
- Noge su dosta bitne, ali naravno i tehnike s mačem gdje se s dobrom tehnikom može pobijediti protivnika iako motorika nije razvijena. Neke temeljne stvari bi s djecom trebali više raditi, trebalo bi se više ustrajati da se postavi neka baza. Kod rekreativaca je drugačije jer je rekreativni sport tu da rekreativcima upotpuni tjedan, ne trenira ih se isključivo za natjecanja i sl. Isto tako gledamo tehniku, ali više vremena provedemo u borbama. Rekreativcima dajem da se što brže počnu boriti na samim pistama. Djecu ipak malo više prisiljavam da radimo neke osnovne stvari jer će samim time natjecanje biti bolje, obrazlaže Mandić.
Trening traje sat vremena, a kao i kod svakog sporta kreće se sa zagrijavanjem, potom je tu i središnji dio treninga te u konačnici istezanje.
- Više zagrijavamo i istežemo noge, naknadno radimo stav kao bazu mačevanja, to često bude drugi dio treninga. Radimo ga u različitim formacijama gdje ja onda ispravljam samo držanje, poziciju, kretanje. Nakon toga, ovisno koji je dan, ili je dan mačevanja ili radimo školu mačevanja. Kada je riječ o školi mačevanja, ja odjenem svoj trenerski plastron i onda djeca i rekreativci rade određenu tehniku koju objašnjavam. Ukoliko je dan mačevanja, postavimo piste, samo što nemamo standardne piste koje se inače koriste jer smo gosti u dvorani. Na parket stavimo tri uređaja koji registriraju poene prilikom samog uboda i onda mačujemo, ovisno koliko nas je na treningu. Radili smo i ekipno mačevanje koje je isto jedna od disciplina. Na kraju treninga se istegnemo i to je to. Nekad za djecu, ako smo malo intenzivnije radili prošli trening, znam ubaciti mačevalačke igre, da se malo zabave, imaju neku razbibrigu, govori nam.
Benefiti mačevanja
Mačevanje sa sobom nosi mnoge prednosti. Osim što ćete izoštriti svoje motoričke sposobnosti, ono doprinosi i razvijanju koncentracije, ali pomaže i kod određenih psihičkih problema te njeguje um oslobađajući ga stresa.
- Mačevanje je sport u kojemu se dosta promišlja. Nije uvijek bitna motorika, možete pobijediti s jednom tehnikom koju imate čitajući poziciju protivnika, kako drži mač, u kojem je stavu, kakve su mu kretnje. Dosta je misaon, u samoj aktivnosti može doprinijeti i koncentraciji, razmišljanju na koji način nadmudriti protivnika. Naravno, utječe i na motoriku, koordinaciju pokreta, brzinu, eksplozivnost. Mačevanje je dosta eksplozivan sport gdje pokušavamo s vrhom mača što prije doći do protivnika. U olimpijskom mačevanju taj vrh zna ići brže od metka. Mačevanje je dobro i za borbu protiv stresa. Kad sam bio u Fencers Clubu, zatekao sam veterane Vijetnamskog rata pa im mačevanje služi kao antistres terapija i pomoć u borbi protiv PTSP-a. Pričao sam s tim ljudima, svaki dan dolaze mačevati i kažu da ih je to spasilo. Kad upadnu u depresiju, to im je jedan od načina kako da krenu dalje. Naravno, prednost je i socijalizacija. Nas je na treningu i 10 po grupi, stvaraju se neka nova prijateljstva, čak i neke zaljubljenosti. Taj socijalni aspekt sigurno pridonosi, ukazuje Roko.
Natjecanja
Kako su relativno mladi klub, još uvijek nisu išli na natjecanja. Ipak, za natjecanja je potrebna i bolja oprema pa je bilo potrebno i neko vrijeme da ju polaznici nabave.
- Treninzi su počeli u 10. mjesecu prošle godine bez ikakve opreme, imao sam opremu koju imam i sad, koju sam posuđivao. Kako bi se djeca i rekreativci uopće mogli natjecati, trebali su nabaviti adekvatnu opremu. Sad ju je većina njih nabavila pa i postoji mogućnost da izađemo na natjecanje. Turnir je u prosincu u Zagrebu na Velesajmu pa se nadam da će to biti prvi turnir na koji ćemo izaći kao klub. Naknadno ćemo izaći i na prvenstvo Hrvatske koje će se održati u svibnju 2024. I mislimo ubaciti sigurno još jedan ili dva turnira između. Nakon nekog vremena cilj je i izlaženje na neka internacionalna natjecanja, otkriva nam.
Vlastita dvorana prijeka je potreba
Ipak, najveći izazov i dalje predstavlja prostor. Iako treninge trenutno imaju u dvorani Osnovne škole Šime Budinića, problem je što prostor nije u potpunosti njihov pa samim time Roko stalno mora voditi brigu o prenošenju potrebne opreme, a problem su i termini održavanja treninga.
- Za sada od strane Grada nema financijske pomoći. Mislim da se nakon tri godine mogu javiti za određeno sufinanciranje pa ću vidjeti što se tiče dvorane, to bi nam dosta olakšalo rad. Cilj mi je da jednog dana imamo svoju dvoranu, da ju ne dijelimo sa školom ili drugim sportovima. Onda bismo mogli postaviti i električne uređaje koji bi mogli fiksno biti tamo da ih ne moramo stalno donositi i odnositi, kao i opremu, a mogao bi biti i još koji termin treninga. Još sam prije pola godine tražio dvoranu i nikako nisam mogao naći. Ono što sam i pronašao bilo je preskupo, nije bilo financijski održivo, ističe.
Kako termin treninga može staviti tek kada djeca budu gotova s nastavom, isti budu dosta kasno pa traju i do 22 sata. Pojedincima kasniji termini predstavljaju problem zbog putovanja, a tu su druge prepreke koje sa sobom donosi nedostatak vlastitog prostora.
- Jedna gospođa iz Biograda još uvijek razmišlja bi li dolazila, daleko joj je pa još nakon treninga kasno mora voziti. Imam i majku i kćer iz Preka koje imaju zadnji trajekt u 22:30 pa uvijek moraju žuriti. Jednog dana, ako nađem svoju dvoranu, onda bih mogao upisivati nove grupe i imati više članova. Postoji ili ta mogućnost ili da educiram još jednog trenera pa proširim grupu. Ovo drugo će vjerojatno u nekoj skorijoj budućnosti biti realnija opcija, no sve ćemo još vidjeti, navodi Mandić.
Tijekom razgovora rekao nam je i kako ovaj sport u Hrvatskoj i nije toliko popularan jer se nisu polučili neki zavidniji rezultati. Također, ukazao nam je na to kako je od osamostaljenja samo jedan natjecatelj bio na Olimpijskim igrama, i to 2012. godine. Riječ je o Bojanu Jovanoviću čija je uža specijalnost bila floret. Ipak, nadamo se da to neće ostati tako te da će “Athos” dobiti adekvatan prostor u kojem će zasigurno iznjedriti i budućeg olimpijca.
