Ha, ne znam zašto baš ja, nije valjda samo štela zbog moga pisanja u novinama? – dočekuje nas u kafiću na Trgu 3 bunara.
Nije to, naravno, iako, možda malo i - da. Kad su iz Ulice Asje Petričić 7 nazvali da imaju za nas kao prijedlog članka zanimljivog i ugodnog sugovornika, pretpostavljali smo odmah da misle na bivšeg ravnatelja. I pogodili jer povoda bi se moglo nabrojati poprilično, hrvatsko obrazovanje uvijek je aktualna tema, naročito danas. Konstanta. Na sreću i nažalost, u pozitivnim i negativnim tonovima, skoro da iz dana u dan preuzima primat na naslovnicama tiskovina i portala. Pa, ipak...
Lako je doći na vrh, ali...
Prepustili smo težu tematiku početnim stranicama Tjednika, u pretrpanosti otužnim i ružnim statusima na društvenim mrežama odlučili smo na ležerniju varijantu teksta s daleko više svjetlijih negoli mračnih, tamnijih, tonova.
Dakle, Marko Marin, profesor povijesti i do prije tri godine prvi čovjek OŠ Šimuna Kožičića Benje iz Zadra, nakon četiri desetljeća radnog staža u školi, sportski djelatnik – a to nam je bitno za članak, jer ipak smo na stranicama sporta - nogometni sudac i delegat, usporedno i ponovimo novinar, recenzent udžbenika, autor nekoliko knjiga, biografija i monografija – sportskih tema- “Naših 50 godina”, “Zaveslaji u povijest”,”Ponos sela i Ravnih kotara” – nalazi se u zasluženoj mirovini, na svim poljima.
- Haha. Hm, sada. Htio sam reći potpuno miran. No, ne da mi novinarski duh nikada mira. Jednom novinar, uvijek novinar. Kada ste u sportu, onda je to i dodatna priča. Eto, upravo privodim koncu monografiju NK Polača. Kad se osvrnem za sobom, jako sam zadovoljan. Posebno radom i rezultatima rada u “Benji”, nije nipošto bilo lako voditi jednu od najboljih i najvećih škola u zemlji, s 1200 učenika i preko 100 djelatnika. Možda će nekome tko me dobro ne poznaje zazvučati do kraja patetično, ali zaista, čast i zadovoljstvo je bilo biti na čelu takvog kolektiva, a zadovoljstvo tim i veće kada se vide ukupni rezultati rada i truda. Taj rezultat, naravno, nije slučajan, niti moja zasluga. Baš sve zasluge pripadaju djeci, roditeljima, nastavnicima, stručnim službama, administrativno - tehničkom osoblju, a ne smijem preskočiti niti našeg osnivača, Grad Zadar. Prigodom mog dolaska na mjesto ravnatelja mnogi su mi govorili kako je to odlična škola i da mi neće biti lako. Normalno, uvijek sam razmišljao o tim riječima, ali sam sebi sam rekao: lako je doći na vrh, no vrh je oštar i teško se na njemu održati. Taj imperativ vrha bio je moj moto rada kao ravnatelja. Vjerujem da sam u tome i uspio, dakako uz pomoć svojih kolega i kolegica - tvrdi Marin rođen u Trbounju (Drniš), 4. rujna 1953.
Nema auta
Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Drnišu, u Splitu je diplomirao na Pedagoškoj akademiji povijest i zemljopis, dok je u Zadru na Filozofskom fakultetu stekao zvanje profesora...
- ... povijesti, prve učiteljske sate odradio sam u OŠ Jakov Gotovac u Unešiću, potom radio u Hamburgu (Njemačka). Dolaskom u Zadar krenuo sam predavati u Rašteviću, Nadinu i Korlatu, potom otišao u Škabrnju i Sukošan. Ratnih 90-ih prešao sam u OŠ Stanovi, gdje sam bio do studenog 2005., kada sam izabran za ravnatelja OŠ Šimuna Kožičića Benje – Zadar”- otkriva.
- Međutim, sve i nije išlo glatko. Bilo je teških trenutaka. Kada se sjetim prvih pet dana mog dolaska u “Benju” i kako sam dočekan u zbornici, to nikada neću zaboraviti. Nije bilo niti jedne dnevne tiskovine u RH kojoj se na naslovnici nisu našli naslovi tipa: “Pomozi sirotu na svoju sramotu”, “Ravnatelj škole pomogao kradljivcima u krađi automobila”, “Ravnatelj lopovima gurao twingo ukraden nastavnici”, “Pomogao lopovima odgurati auto”, hah. Nakon 14 godina, kažem, niti sam izašao iz svoga, niti sam gurao taj ukradeni auto. Nakon par ljeta saznao sam da su to napravili naši đaci. Ima i još događaja koje bih najradije zaboravio, npr. nikada neću zaboraviti niti prijem u školu novih djelatnika. To mi je ustvari bio najteži i najodgovorniji dio posla. Iskreno, bilo je tolikih pritisaka da noćima nisam spavao, pokušavajući donijeti najbolju odluku, a moram priznati kako sam teško podnio činjenicu da sam kod nekih učitelja pogriješio prilikom odabira. Na sreću, osim neugodnih situacija, u profesorskoj i ravnateljskoj karijeri bilo je puno više ljepših trenutaka - priča nam:
- Teško ih je izdvojiti, ali dva zanimljiva događaja iz 2009. moram spomenuti. Naime, donesena je odluka da učenici ne moraju vratiti besplatne udžbenike koje su dobili prethodne školske godine, ali u dogovoru sa stručnom službom zamolio sam đake da ne bacaju knjige i doista u tome smo uspjeli. Ne samo da smo odgojno djelovali, već na taj način pomogli roditeljima slabijeg imovnog stanja. Mislim da smo rijetka škola koja je to napravila. Naravno, oni učenici koji su željeli mogli su ostaviti sebi svoje primjerke udžbenika. U kolovozu iste godine izdao sam i Monografiju škole “Naših 50 godina” u kojoj su se našla imena bivših učenika koji su danas poznati sportaši, estradni umjetnici, novinari, znanstveni radnici, bivši đaci i profesori s velikim rezultatima na državnim natjecanjima, naši projekti i priznanja. Bila to prva monografija jedne osnovne škole u Zadarskoj županiji, u povodu obilježavanja 50. obljetnice postojanja OŠ Šimuna Kožičića Benje, 1.listopada 2009. u Hrvatskoj kazališnoj kući Zadar održana je svečana sjednica i promovirana monografija, a na Dan sv. Krševana i Dan Grada škola je dobila Grb Grada Zadra…” - nabraja.
U nizu poznatih polaznika, školu su na Brodarici pohađali i hodnicima trčali Neven Ljubičić, bivši ministar u Vladi RH, Marijana Grbeša, politolog, Andrija Finka, znanstvenik, Andrej Agoli, matematičar i fizičar, Nenad Pavin, Krešimir Profaca, dosta novinara, estradnih umjetnika, književnika i pjesnika. U školi su gostovali i mnogi sportaši između ostalih: donedavni predsjednik HKS-a Stojko Vranković, Zvonimir Boban, Giuseppe Giergia, Ivan Sunara, Igor Štimac...
Ima ljubavi i - uspomena
- Poznata je narodna uzrečica: svaki posao je težak, ako mu ne priđeš s ljubavlju, i zaista. Nažalost, u posljednje vrijeme sve je slabija suradnja roditelja i profesora, sve je više nasilnog ponašanja učenika u osnovnim i srednjim školama, odnos učenika prema profesorima sve je lošiji, izgubljeno je povjerenje između profesora i roditelja, mnogi roditelji neopravdano pravdaju svoju djecu, ukratko u posljednje vrijeme na odgoju se sve manje radi kako u školi tako i kod pojedinih obitelji doma - tvrdi Marin koji bi, da se ponovo rodi, opet bio profesor, unatoč mnogim problemima.
- To je jedno od najljepših zanimanja. Biti odgajatelj je častan poziv i onaj tko mu s ljubavlju priđe nema ništa ljepše, nema cijene koju se može platiti kad vidite bivšeg učenika koji je uspio u životu bez obzira na zvanje koje je stekao za školovanja”- naglašava. I vraća nas na stranice sporta:
-Haha. Da. Budući da sam se bavio i sportskim novinarstvom, uživam kad vidim uspjeh bivših mi učenika-sportaša: košarkaše Stojka Vrankovića, Petra Maleša, braću Bulić, Zrilića, nogometaše braću Bulat, Gojka Mrčelu, Davora Dželaliju, posebno Danijela Subašića, Dominika Livakovića ili Šimu Vrsaljka. S velikim zadovoljstvom pratio sam i pratim njihove sportske podvige, još se uvijek rado sjetim svih tih đaka. Pamtim kako je košarkaš Vranković, zbog svoje visine sjedio u zadnjoj klupi, ma gotovo svi su košarkaši i košarkašice sjedili u zadnjim ili predzadnjim klupama. Kako bi drugačije vidjeli ploču i nastavnika oni iza. Moram kazati, i nikome time ne podilazim, baš svi nabrojani su bili dobri momci i đaci, uporni, marljivi, unatoč i usprkos poteškoćama na koje su možda nailazili, što su na kraju i potvrdili u svojim životima i sportskim uspjesima – prisjeća se Marko nekadašnjih školaraca, a kasnije vrhunskih sportskih osoba, zvijezda na svojim poljima, idola mladima.
Vrankovićeva lijepa gesta
- Ne samo Vi, mnogi su me pitali i pitaju kakvi su bili učenici. Naravno, kao i mnogi njihovi vršnjaci, imali su dobre i loše ocjene, ali u svakom slučaju uspješno su završili školovanje, a oni na što im nastavnici naročito mogu biti ponosni, svi su ostali dobri, pristojni ljudi. Meni, kao njihovom profesoru, posebno je drago da me kad se susretnem s njima, uvijek lijepo pozdrave, srdačno popričamo i sjetimo se školskih dana i dogodovština. Nikada neću zaboravit prije desetak godina, bio sam na seminaru u Zagrebu, i tada su igrali Cibona i Panathinaikos, Grčka. Profesor iz Požege, Krešo Ljubić, i ravnatelj škole Primošten, dr.sc Nedjeljko Marinov, su me zamoli da upitam Stojka može li im nabaviti nekoliko ulaznica. Nazvao sam Stojka Vrankovića i naravno, dao nam je i dosta više karata koje je osobno predao kolegama. Ta gesta toliko je oduševila profesorski dvojac da su to s puno ponosa dugo prepričavali učenicima. Mislim da sam pomogao, ne poklanjajući ocjene, već svojim riječima i djelima, svim tim igračima. S obzirom da sam i sam bio sportaš, nogometni sudac i sportski novinar, imao sam razumijevanja za njihove česte izostanke sa satova. Normalno, da sam i njihovim predmetnim nastavnicima i razrednicima sugerirao da imaju više razumijevanja za njihove izostanke i opterećenost sportskim obvezama – napominje nam, prosvjetni djelatnik, nastavnik, bivši školski ravnatelj i - dugogodišnji sportski, i ne samo sportski, novinar u nizu lokalnih i nacionalnih redakcija.
Ina, tata i - dida
Markova izuzetna ljubav prema sportu nije samo iz sentimentalno nostalgičnih razloga, sportskih aktivnosti iz mladosti ili novinarskih tema i dilema iz doba izvještavanja s borilišta u više naših medija. Marinova kći Ina, naime, među najboljim je zadarskim i hrvatskim košarkašicama. Bivša reprezentativka, članica ŽKK Zadar, Šibenik, Ragusa, posebno vrlo učinkovita pod obručima, mama je sina, a očeva imenjaka i unuka Marka...
