Još dok sunce nije provirilo iza planine Promine, spuštam se u duboki i strmi kanjon Krke. Blagdan je Velike Gospe. Svakih par stotina metara, uz cestu, grupe hodočasnika, uglavnom mladež i djeca s lampom na začelju, upozoravaju vozače da u mraku ne bi naletjeli na njih. Lagana koraka, pješače spuštajući se kanjonom do prelijepe Krke. A rijeka, koja na tom svom najširem dijelu, neprimjetno teče nosi sa sobom prozirne oblake izmaglice, najavljujući još jedan vruć i miran dan i kao da tom svojom širinom i mirnoćom želi zagrliti svu tu djecu i hodočasnike i prenijeti ih do otočića koji se pred svitanje tek nazire. Na malim pristaništima, s obje strane Krke, fratarski brodići čekaju i ukrcavaju hodočasnike koji će prispjeti na prvu misu i još prije mise obaviti ispovijed, obići i pokloniti se slici Gospe Visovačke kako bi zavjet bio potpun.
Nakon par minuta vožnje pristajemo na tu "bilu stinu", kako su od davnina nazivali Gospin otočić Visovac koji je sada obrastao velikim i prekrasnim stablima koja kao da kriju dragulj nastao kroz stoljeća radom redovnika i naroda hrvatskog s obje strane rijeke. Taj dragulj je ogroman samostan i predivna crkva Gospe od milosti u kojoj se nalazi oltar i čudotvorna Gospina slika.
Povijest i otočića Visovca i samostana i crkve, tako je zanimljiva da zaslužuje i vašu pozornost. Naime, Visovac se prvi put spominje u 14 stoljeću kad ga kralj Ljudevit Anžuvinski darovnicom daje knezovima Bribirskim, koji pak na otočić naseljavaju pustinjake svetog Augustina. U to vrijeme je otočić zaista bio lapis albus- bijela stijena oko koje je Krka kroz povijest naplavila kamenje i šljunak formirajući mali otočić. Na tom tada nevelikom otočiću, pustinjaci su najprije izgradili mali samostan i kapelicu, a od 15 stoljeća, kada franjevci nastanjuju Visovac, u zajednici s vjernim pukom i svojim radom, proširuju otočić, grade i dograđuju i samostan i crkvu Gospe od milosti tako da je to danas otok površine 14000 metara kvadratnih. Samostan sa svim sadržajima potrebnim redovnicima i predivna crkva koju naročito za blagdan Velike Gospe, posjećuju tisuće hodočasnika. Samostan ima i vrlo vrijednu riznicu u kojoj franjevci čuvaju povijesne dokumente, inkunabule među kojima su najvrjednije Ezopove basne tiskane 1487 godine, predmete sakralne, likovne i narodne umjetnosti, pergamene, povijesne predmete i arheološke artefakte. Stoljetnim marom redovnika cijeli otok je pretvoren u spomenik florističko-hortikulturne krajobrazne umjetnosti na kojem vlada mir i spokoj sklad života čovjeka i prirode, a samostan i crkva tvrđava je molitve, duhovnosti, vjere, hrvatske kulture i nacionalnog identiteta. To je samo djelić iz bogate povijesti Visovca- Gospinog otoka.
Vrijeme je prve mise. Sunce je odskočilo i rastjeralo izmaglicu. Otok je pun ljudi koji u redovima čekaju na svetu ispovijed. Oko Gospine slike obilaze hodočasnici. Malo koju ženu vidim da na bosim koljenima obilazi Gospin oltar i provlači se kroz uski tunel iza oltara po izlizanim kamenim pločama koje su naše majke kroz povijest svojim koljenima izlizale, suzama natopile, a uzdahe, svoje molitve i zahvale Gospi uzdizale. Druga su vremena. No, radosno je vidjeti puno djece i mladeži kako pobožno sudjeluju i na misi i na pričesti.
Vrijeme je za drugu misu. Sve na otvorenom, pod krošnjama jablanova, borova, kestenova i breza. Brodovi stalno dovoze i odvoze hodočasnike na Visovac. Tako svakog sata do šest navečer kad je posljednja misa zahvalnica našoj Gospi.
Penjem se uza stranu i pogled mi uvijek skreće prema Gospinom otoku, biloj stini, hrvatskoj nepotopivoj lađi. "Ako je tvoja volja Majčice i tvoga Sina, vidimo se i dogodine."
