Školovanje ili neškolovanje? Ovo može djelovati zbunjujuće, no neškolovanje ne znači neobrazovanje. Stvar je samo u tome da se obrazovanje djece ne vrši institucionalno u školama i unificiranom školskom sustavu, nego se provodi kod kuće, u domu, u obitelji. Taj trend kućnog obrazovanja sve je rasprostranjeniji u mnogim zemljama svijeta i potpuno je legalan i kodificiran zakonskim propisima.
Gdje smo mi?
Naši se političari vole hvaliti kako napredujemo i približavamo se razvijenim zemljama. Međutim, egzaktni pokazatelji nisu na njihovoj strani, naprotiv, očito je da kao društvo i gospodarstvo stagniramo i nazadujemo. Jednostavno, zadovoljstvo naroda i indeks sreće u našem je narodu na sve nižem nivou, a porast psihičkih oboljenja među kojima depresija zauzima vodeće mjesto rezultat su takvoga stanja. Što je uzrok tome? Mnogi su uzroci i teško bi se mogli svi navesti, ali najvažniji, po mom mišljenju, su nedostatak kvalitetnih političara, gospodarstvenika i znanstvenika. Doduše, ima njih.
Nisam provjeravao statistike o broju akademski obrazovanih osoba u Hrvatskoj, magistara, doktora znanosti, akademika, generala..., ali u svakom slučaju, s obzirom na broj stanovnika, u tom području, samo po brojnosti, prednjačimo u odnosu na mnoge zemlje. No, pitanje je kvalitete, “težine” - istinske vrijednosti tih titula i zvanja. Da ne govorimo o njihovim moralnim i domoljubnim vrijednostima koje su najvažnije osobine ljudi koji bi trebali voditi jedno društvo i biti njegov spiritus movens što ga vuče, oblikuje i vodi prema blagostanju i sreći.
Zašto je to tako?
Nije moguće da smo mi kao narod toliko genetski inferiorni i nesposobni u odnosu na druge te predodređeni biti među posljednjima i najgorima. Činjenica je, doduše, da je naš narod kroz stoljeća okupacije, torture, progona, fizičkog istrebljenja i ispiranja mozgova tuđim i stranim, protunaravnim i protuBožjim ideologijama, doveden na rub opstanka. Uništen i lobotomiziran jer su nam redovno kroz tešku povijest uništavali najpametnije, najmoralnije i najsposobnije pojedince, od kojih je njima prijetila opasnost i koji su mogli dići i preporoditi ovaj naš napaćeni narod.
Posljednjih tridesetak godina, od kada smo se silom i krvlju izborili za svoju državnost, očito nije bilo dovoljno za mentalni preobražaj našeg naroda kako bi se iz ropstva jednoumlja i bezboštva preobrazio u narod slobode, samopoštovanja i uvažavanja. Tim prije nam je to onemogućeno jer su oni kojima smo dali mandat na uspostavi nove i slobodne države, zadržali sve iz bivšeg totalitarnog režima i samo pod novim imenom, nastavili su uništavati supstancu hrvatskog naroda, počevši od ubijanja nerođenih Hrvata, do indoktriniranja onih tek rođenih, meljući nas umjesto bezbožnim komunističkom ideologijom, sada novom, također bezbožnom ideologijom neo liberalizma i globalizma. Jedan kratki period, koji je obećavao da bi moglo doći do kvalitetnijeg odnosa prema hrvatskoj djeci i mladeži, dogodio se u glavnom gradu, kada je tadašnji gradonačelnik, perući svoju komunističku prošlost, a na inicijativu uglavnom vjerničkih i domoljubnih mladih obitelji, donio odluku roditelj odgojitelj kojom je nemalom broju mladih obitelji bilo omogućeno, uz financijsku potporu, odgajati djecu u svom domu, a ne u državnim ili privatnim vrtićima. Nažalost, dolaskom novih, bezbožnih “liberalčića” na vlast u gradu Zagrebu, prvi potez im je bio ukidanje te mjere i vraćanje na stare komunističke postavke s dodatkom neoliberalne ideologije o rodu i spolu. Sama ta mjera, roditelj odgojitelj, ma koliko kratko trajala, pokazala je ogromne prednosti u odgoju djece, natalitetu, duševnom zdravlju i djece i roditelja, da je svima jasno kako je odgoj i obrazovanje djece kod kuće nešto što je prirodno, zdravo i korisno za cijelo društvo.
Sve počinje školovanjem
Nedavni početak nove školske godine glavna je tema svih medija, političara i stručnjaka iz područja obrazovanja. Uglavnom su teme - koliki je broj učenika u osnovnim i u srednjim školama, smanjuje li se taj broj ili ne, (broji se posvuda i u turizmu, a ne ide se analizom u dubinu), kakvi su uvjeti u školama...
Političari se hvale obnovljenim i renoviranim zgradama, opremom, osiguranim prijevozom, toplim obrocima... A gotovo nitko se ne pita kako je toj dječici. Što se događa u njihovim glavama i srcima? Zašto imamo sve veći broj djece s teškoćama u razvoju, sve više djece s poremećajima iz spektra autizma? Sve su to pitanja kojima bi se trebali baviti, a ne bave se, stručnjaci iz područja obrazovanja. Zašto je sve manje genijalaca? Što će od djece postati nakon, po zakonu, obveznog školovanja? Možda bi neke odgovore moglo dati i obrazovanje kod kuće, koje se primjenjuje u mnogim državama svijeta.
Sve su to pitanja kojima se od sredine prošlog stoljeća bave najizvrsniji svjetski stručnjaci iz polja obrazovanja i školovanja djece i mladeži. Ta njihova izučavanja i nastojanja dovela su do toga da se u mnogim državama svijeta, od obveznog školovanja u javnim i privatnim školama, sve više prelazi na obrazovanje kod kuće ili kućno obrazovanje djece u obiteljima.
Izvlačenje djece iz redovnog školskog sustava i obrazovanje kod kuće, naglo se počelo širiti i zauzimati svoje mjesto legalizacijom toga načina obrazovanja, sredinom prošlog stoljeća u SAD-u, kad su znanstvenik svjetskog glasa Raymond Moore i njegova supruga Dorothy, objavili prvu knjigu, u prijevodu “Bolje kasnije nego ranije” i iznijeli znanstvene dokaze o načinu obrazovanja djece.
Naime, U 1970-ima, Raymond i Dorothy Moore proveli su četiri federalno financirane analize s više od 8000 studija ranog djetinjstva, iz kojih su objavili svoje izvorne nalaze u Better Late Than Early (Bolje kasnije nego ranije), 1975. godine. Nakon toga je uslijedio School Can Wait (Škola može čekati). Nalazi tih studija bili su posebno namijenjeni i objavljeni za obrazovne stručnjake. Zaključak je bio da: “gdje je moguće, djecu treba uskratiti iz formalnog školovanja barem do dobi od osam do deset godina.” Njihov razlog je bio taj što djeca “nisu dovoljno zrela za formalne školske programe dok njihova osjetila, koordinacija, neurološki razvoj i spoznaja nisu spremni”. Zaključili su da iz prisiljavanja djece na formalno školovanje stvara kod djece: “neizvjesnost jer dijete rano napušta obiteljsko gnijezdo u manje sigurno okruženje, zbunjenost novim pritiscima i ograničenjima u razredu, frustracije jer su im nespremni alati za učenje – osjetila, kognitivnost, hemisfere mozga, koordinacija – ne mogu se nositi s reguliranjem formalnih lekcija i pritiskom koje one donose, hiperaktivnost koja raste zbog pritiska, nervoze i frustracije. Prema Moorovima: “rano formalno školovanje izgara našu djecu. Učitelji koji se pokušavaju nositi s tom djecom također izgaraju.” Osim obrazovnog uspjeha, smatraju da rano formalno školovanje također uništava “pozitivnu društvenost”, potiče ovisnost o vršnjacima i obeshrabruje samopoštovanje, optimizam, poštovanje prema roditeljima i povjerenje u vršnjake. Vjeruju da je ova situacija posebno akutna za dječake zbog kašnjenja u zrelosti.
Moorovi smatraju da je za razvoj izvrsnosti kod djece potrebno puno vremena provedenog s toplim, osjetljivim roditeljima i drugim odraslim osobama, vrlo malo vremena provedenog s vršnjacima i puno slobodnog istraživanja pod roditeljski nadzorom. Njihova analiza pokazala je da djeca trebaju “više doma, a manje formalne škole”. Zahvaljujući njihovim istraživanjima i mnogim knjigama koje su napisali na tu temu, a njima su se priključili i mnogi drugi znanstvenici iz toga područja, kućno obrazovanje je ozakonjeno i regulirano, ravnopravno institucionaliziranom školovanju u preko 40 američkih država, kao i u mnogim državama svijeta.
Prednosti i kritike
Daljnje studije i istraživanja dokazala su da djeca koja se školuju kod kuće mogu dobiti više individualizirane pažnje nego učenici upisani u tradicionalne javne škole. Studija iz 2011. sugerira da bi strukturirano okruženje moglo igrati ključnu ulogu u obrazovnim postignućima učenika kod kuće. To znači da su roditelji bili jako uključeni u obrazovanje svog djeteta i da su stvarali jasne obrazovne ciljeve. Osim toga, tim su učenicima ponuđeni organizirani nastavni planovi koji su ili sami izrađeni ili nabavljeni od redovnog školskog sustava.
Manje je vjerojatno da će mladi koji se školuju kod kuće koristiti i zlorabiti nedopuštene supstance i vjerojatnije je da neće odobravati korištenje alkohola i marihuane. Postoje i studije prema kojima je manja vjerojatnost da će djeca koja se školuju kod kuće biti seksualno zlostavljana nego djeca u državnim školama.
Neki roditelji smatraju da se određeni temperamenti promoviraju u školi, dok se drugi inhibiraju, što također može biti razlog za školovanje djece kod kuće.
Drugi argument za školovanje djece kod kuće može biti zaštita od fizičkog i emocionalnog nasilja, maltretiranja, isključivanja, droga, stresa, seksualizacije, društvenih pritisaka, pretjeranih misli o uspješnosti, socijalizacijskih grupa ili uzora s negativnim utjecajem i ponižavajućeg tretmana u školi.
Neka djeca možda više vole ili mogu učinkovitije učiti kod kuće, na primjer, jer ih ne ometaju ili usporavaju školske stvari i mogu, na primjer, provesti nekoliko sati baveći se istom temom neometano. Napokon, postoje studije koje pokazuju da djeca koja se školuju kod kuće imaju veću vjerojatnost da će diplomirati i postići bolje rezultate na sveučilištu.
Otpor prema školovanju kod kuće dolazi od nekih, uglavnom liberalnih organizacija i nastavnika. Naime, oni tvrde da se djeca koja se školuju kod kuće mogu indoktrinirati ako nisu propisani obrazovni standardi i ako nema redovitog nadzora od strane nadzornih tijela. Također, u posljednje vrijeme, jedan od jačih argumenata im je, a čime kroz medije indoktriniraju javnost o tobože sve većem nasilju nad djecom u obiteljima, iako se to niti u jednom istraživanju kod obrazovanja djece kod kuće nije pokazalo istinitim.
Zatim tim kritičarima smeta što velika većina učenika kod kuće to čini iz vjerskih uvjerenja njihovih roditelja. Smeta im i to što se roditelji trude odgojiti prvenstveno “čestite” odrasle, a ne “obrazovane” odrasle. Elizabeth Bartholet, profesorica prava na Harvardu i direktorica Programa za zastupanje djece Pravnog fakulteta, preporučila je zabranu kućnog obrazovanja u 2019., nazvavši to “riskantnom praksom”, bez navođenja ikakvih razloga koji bi osim navedenih bili riskantni.
Dakle, iako se školovanje kod kuće primjenjuje i legalno je u sve više država svijeta, kod nas je školski sustav, ne samo po formi, nego i po sadržaju i načinu provođenja ostao isti kao u jednoumlju komunističkog režima. Susjedna Slovenija, Poljska, cijela Velika Britanija, Kanada, Australija, Mađarska, Francuska Irska..., i mnoge druge zemlje, obrazovanje od doma su legalizirale, a kod nas, iako je Ustavom i Zakonom dozvoljeno, nije ni zakonski regulirano ni tehnički definirano. Uostalom, kao i mnogo toga u svim područjima življenja.
