Za našu Zadranku Tamaru Šoletić, 2025. je posebna godina jer obilježava 35. obljetnicu glumačko-lutkarske karijere. Tijekom tri desetljeća, ova osebujna umjetnica prepoznatljivog osmijeha, ostvarila je vrhunske lutkarske uloge, ali i uspješno zaplovila televizijskim i filmskim vodama. No, iako je krase mnogobrojna priznanja i nagrade, najupečatljivija uloga među gledateljima je njezina Lili iz “Zauvijek susjedi”.
Dosanjala sam, ali ja sam uvijek ja
35 godina rada je respektabilna obljetnica. Što biste danas rekli onoj Tamari prije 35 godina?
Dosanjala si draga moja! Ipak, sad mislim da sam se probudila.
Vaš glumački put odavno je izašao iz lutkarskih predstava. Glumili ste u serijama na malom ekranu, igrali u nagrađivanim filmovima. Koliki je izazov ulaziti u različite karaktere uloga, je li se teško vratiti u svoje ja?
Nije se teško vratiti, jer sam ja uvijek ja, ali je divno brinuti tuđe brige i probleme kroz likove koje igram i malo se odmoriti od svojih. Kakav god lik igram, moram ga razumjeti, opravdati i voljeti, što mi često pomogne da i svoj život sagledavam iz drugih kutova i promišljam o nekim postupcima, ljudima i situacijama na novi način. Svojevrsna je to psihoterapija.
Imate li neki ritual prije izlaska na kazališne daske ili pred snimanje filmske odnosno televizijske scene?
Nemam poseban ritual, ali obavezno si moram stvoriti makar trenutak apsolutnog mira i koncentracije, da budem u doticaju sa sobom, kako bih mogla odigrati nekog drugog. Možda zvuči apsurdno, ali sve ide iz nas samih.
Zadarska kultura je na marginama
Zanimljivo je da ste svugdje mnogo radili, ali uvijek ste ostali vjerni Zadru i vraćali mu se. Kakav je status kulture i kulturnjaka danas u Zadru?
Siromašan i na marginama kao i uvijek, i i Zadru i u Hrvatskoj općenito. Rastužuje me to, jer kultura je stvar identiteta, najiskrenije i najintimnije domoljublje izražavamo kroz kulturu, bez parola, stranaka i zastava. Želim vjerovati da sam mome gradu dala puno ljubavi i ponosa kroz godine svoga rada u kulturi. Zadar je moje “doma”.
Prije nekoliko godina, u jednom sociološkom istraživanju, jedan je gimnazijalac rekao da “dok se ne promijeni mentalitet, kultura u Zadru neće napredovati”. Koliko je “teška” ta rečenica?
I on stvara mentalitet, svi smo mi mentalitet, svi smo mi grad, svi možemo i trebamo doprinjeti. Ne znam na što je točno momak mislio, ali možda se kao i ja užasava kiča i nereda oko nas, patkica, bombona, sladoleda, pica, betona, kineskih suvenira, apartmana, prometa.... i tako u nedogled. Ništa ne može napredovati, ako ljudi misle samo na sebe i osobnu korist, ako nemaju osjećaj za opće dobro i pripadnost zajednici, Gradu. Mene muči devastacija našeg prostora,a sve po krinkom turizma, i jako me žalosti što ništa nismo naučili od Venecije ili Dubrovnika, prekrasnih gradova u kojima se više ne može mirno živjeti, i taj se val proširio po cijeloj obali. U turizam valjda idemo da bi smo upoznali ljude i običaje nekog kraja, što će nam turizam bez ljudi koji tamo žive, a u našem gradu sve je manje stanovnika. Gradska vlast ima najveću odgovornost, želim im puno posla.
Kao društvo smo dosadni, a mladi su brzi
Kako gledate na vezu mladih i zadarske kulture?
Mladi ljudi danas imaju potpuno nove navike i potrebe, žive u digitalnom svijetu i to je njihova normalnost, sve im je dostupno i brzo dolaze do informacija. Kao da im je sve već otkriveno, a mi smo otkrivali. Mislim da smo im kao društvo poprilično dosadni jer se društvo sporo mijenja, a oni su jako brzi. Priznajem, i ja se često ne snalazim, ostanem na strani ovih dosadnih, obuzme me tjeskoba kad osjetim da se ne razumijemo. Što se tiče moje publike u Kazalištu lutaka, oni se, srećom, uvijek začaraju, dječja zaigranost i mašta u najranijem djetinjstvu, uvijek su isti.
Da imate mogućnost odlučivanja, što biste promijenili u kulturnom životu grada?
Svašta. Privukla mlade umjetnike u grad, omogućila im stvaralačke uvjete, dakle novac i prostor, zaposlila nove glumce u oba kazališta, otvorila gradsko kino, napučila grad malim galerijama, otkrila nove dvorišne prostore za koncerte, izložbe, predstave itd itd itd Ljudi su ključ, kreativni, mladi, obrazovani, treba ih cijeniti i pomoći im.
Lutkarstvo je najljepši posao na svijetu
Koliko je napredak tehnologije promijenio život i prezentaciju glumaca? U čemu je razlika između kulture danas i one prije 35 godina?
Kad sam započinjala svoj put, imala sam ogromnu energiju i strast, učila sam, otkrivala, stvarala, uživala u svakom trenutku, ali nisam bila svjesna tog posvećenog trenutka koji se događa samo sada i ovdje između nas na sceni i publike, taj je trenutak neponovljiv. Sad sam ga i te kako svjesna. Danas nam tehnologija omogućava ponavljanje i ponovno proživljavanje naših uspomena, događaji se više ne pamte u duhu, već na ekranu. Mnogi žive u digitalnom svijetu, imamo veću vidljivost, društvene nam mreže omogućavaju da budemo prisutni u javnosti, lako postajemo poznati, svatko to danas može. Vjerujem da znamo da to ne znači i kvalitetu. Treba se znati probiti kroz sve silne dostupne sadržaje. Ja se u tome baš i ne snalazim, ne volim biti na taj način dostupna i transparentna, dovoljno sam izložena kad sam na sceni.
Što biste poručili mladim lutkarima koji nestrpljivo iščekuju svoju priliku?
Dragi moji mladi lutkari, izabrali ste najljepši posao na svijetu!
