Hrvatski oslić u šibenskim vrtićima! A, zašto ne u cijeloj Hrvatskoj?

Zadružni oblik samoorganiziranja, tribunjski su ribari odabrali radi lakšeg obavljanja djelatnosti ribarstva, prerade ribe i trgovine ribom. Trinaest je zadrugara koji posjeduju vlastita ribarska plovila. Oni čine ribarsku flotu, drže koncesiju na ribarsku luku, te pogon za preradu i skladištenje. Evo kako se priča zakotrljala.

Tribunj je odvajkada slovio kao ribarsko mjesto. Ljubitelji ribe su se uvijek naguravali na starom gatu pred povratak brodova iz ribolova ne bi li ulovili koji bolji komad. No, centar sela postao je nepraktičan za toliku flotu. Zato su se 90-ih lokalni ribari dogovorili da trebaju novi, komotniji privez i krenula je izgradnja novog lukobrana. Ratno vrijeme je minulo i 2001. su osnovali udrugu ribara radi lakšeg dobivanja koncesije nad novim lukobranom.

Uspjeli su dobiti koncesiju i Tribunj je postao ribarska luka, odnosno luka posebne namjene. Broj članova je polako rastao, no bilo je teško isfinancirati radove do kraja pa je Šibensko-kninska županija dovela asfalt i pomogla postaviti ormariće i rasvjetu.

U međuvremenu članovi udruge su 2007. godine osnovali Ribarsku zadrugu Adria da bi mogli imati prihode i koncesija je prenijeta na nju iste godine. A 2015. godine je produžena na 20 godina i sada rade punom parom ono što najbolje znaju - love ribu.

Trinaest ribara zadrugara

Ivana Bračanov, menadžerica je Zadruge posljednjih 6 godina i poznaje ju u dušu. “Danas imamo 13 zadrugara ribara, od toga su 4 plivarice, 1 je višenamjenski brod, a ostali su kočari. Plivarice nam služe za izlov plave ribe, višenamjenskom brodu svrha je hvatanje orada, cipla, brancina, a kočari hvataju bijelu ribu. Ivica Cvitan naš je novi upravitelj, a trenutačno nas ima šestero zaposlenih”, otkri nam.

Dobro su organizirani, imaju rashladne komore, vlastitu ribarnicu u centru mjesta, te dva transportna vozila čime osiguravaju hladni lanac opskrbe. Ribe, kažu, ima dovoljno, no, nije ju uvijek lako prodati.

“Trenutačno je malo teže stanje jer se dogodilo da su vanjska tržišta na koja ide naša riba prezasićena. Oslić nam je problem jer ga imamo masu, a Italija kao naš najveći kupac, uopće više ne prima oslića. Španjolska isto, pa i Grčka”, napominje. Sada im jedino preostaje, veli Ivana, da sve ide na preradu.

Hrvatski ribari, dakle, muku muče s izvozom kvalitetnog jadranskog oslića, dok istovremeno Hrvati u trgovinama kupuju onog uvoznog. Razlog, uvozni je jeftiniji za nekoliko eura. Ivana nema informaciju subvencioniraju li druge države izvoz oslića na hrvatsko tržište, no situacija je neodrživa.

I kozice se uvoze uz dovoljno naše. “Meso kozice prerađeno iz uvoza je 10 eura, a naša je 17,5 eura. No, to je drugačija kozica. Naša jadranska je roze boje, ona je čvršća, a ova uvozna je bijela, svijetla, mekanija. Većinom su iz Španjolske, ali ne znamo na kojem se području love”, opisuje.

A što je s hrvatskim tržištem?

Na hrvatskom tržištu ribe i plodova mora nema velikih promjena. “Uvijek nam je isto, imamo tih par kupaca za svježu ribu. Naše smrznute prerađevine redovito idu u trgovine Djelo i Metro”, otkriva.

A, onda ipak dobra vijest za osliće. Ivana je ponosna da je Zadruga protekle godine ušla sa svojim filetiranim u lokalne vrtiće na području Tribunja, Vodica, Jezera i Tisnog. “U vrtiće smo ušli preko projekata. Predstavili smo im se s predstavom Priča o dagnjici, pa smo im ponudili našu ribu. Prošli smo na javnom nadmetanju i tako je krenulo”, ponosna je. Cilj im je krajem godine aplicirati na javne nabave i za druge vrtiće u Šibensko-kninskoj županiji. Sa svojim su se proizvodima probili i u šibenski Cvjetni dom za starije osobe, a imaju i široku paletu proizvoda.

“Malo, po malo, nadamo se da će svijest proraditi i da će nas druge javne ustanove prepoznati kao domaće dobavljače kvalitetne jadranske ribe i ribljih prerađevina”, optimistična je.

Osim skoro tone filetiranog oslića koji sada čeka kupca u njihovim hladnjačama, Ribarska zadruga Adria proizvodi i sve veličine trlja, srdele s i bez glave, meso kozica, škampe repane, meso škampi, očišćene lignjune, dimljene molete, tabinje, plavice i osliće, te slane srdele i inćune.

Talijani su im najveći kupci, a posebno su zainteresirani za trlju koju obožavaju.

Aktivni su u projektima

Zadruga se uglavnom financira preko Operativnog programa za pomorstvo i ribarstvo RH, te preko projekata Županije. Zalaganjem svih zaposlenika i zadrugara, bivše upraviteljice Mateje Branice i sadašnjeg vodstva uključili su se u brojne akcije kao što je čišćenje podmorja, edukacije vrtićke djece o zaštiti okoliša, i sl.

“Puno surađujemo sa splitskim Oceanografskim institutom i njihovim dr.sc. Perom Tutmanom, preko kojeg je išlo već nekoliko projekata”, ističe navodeći da je prvi bio DeFishGear kojim su ribari sakupljali upotrebljenu ribolovnu opremu, drugi MI Repair i onda projekt MrežaZna u kojem su spojili znanje znanstvenika i iskustvo ribara, a sve s ciljem uklanjanja otpada s morskog dna. Ispostavilo se da je u moru najviše zaostalo plastike i najlona. Za sudjelovanje u projektu su dobili opremu za rad, nekad obuću, nekad jakne, te vreće za sakupljanje otpada s logom projekta. Sada im kreće novi projekt pod nazivom Krma, ili duže, Koćarski ribolov i morski otpad.

Imali su i dva značajna projekta preko FLAG-a Galeb: T-Riba kojim su kroz vrtićke predstave djeci približili svoje aktivnosti i Zna tribunjska tradicija da je riba delicija preko kojeg su nabavili komoru za dimljenje i započeli sa soljenjem plave ribe.

“I cijelu smo našu poslovnu zgradu izgradili preko projekta IPA 2008”, napominje, a od istih sredstava nabavljena su dva dostavna vozila i prodajno mjesto na ribarnici. Viličar i paletar, rashladna komora, ponekad i odjeća, sve nabavljaju preko raznih projekata.

Financiranje kao primjer drugim sličnim zadrugama

Na EU projekte nisu se do sada javljali jer im je bitno da je povrat sredstava u visini od 80 do 100 posto. Ivani su najdraži projekti koje raspisuje Ministarstvo gospodarstva i Ministarstva poljoprivrede. “No, od korone je sve malo usporilo s projektima i isplatama, a mi za povrat sredstava nekad čekamo i po nekoliko godina”, navodi.

Redoviti priljev sredstava dolazi im od lukobrana gdje su dnevni i godišnji vezovi, struja, voda, gdje imaju svoj ledomat. Na malom gatu imaju godišnje vezove za manje brodove s povlasticama, a financiraju se i prodajom ribe. “Super nam je od studenog do veljače kada sav ulov ide vani. Tada Talijani masovno uzimaju ribu”, doznajemo. Iako su probali izvoziti u Sloveniju, Bosnu i Grčku Italija se pokazala kao pravi kapacitet za ribu. Osim u izvoz, plasiraju svoje proizvode i po Županiji.

Ima li uopće ribe u moru?

Ivana Bračanov je uvjerena da ribe ima, ali se riblji fond mijenja. “Sjećam se kad sam počela ovdje raditi lignjuna je bilo na tone i tone. Sad, zadnje dvije godine ga uopće nema. S oslićem je obrnuta situacija i nije ga bilo ovoliko kao sada. Kozica je prije pet godina bilo dosta, onda je bilo zatišje, a evo ove godine ih ima masu”, odgovara nam.

Tribunj ima negdje oko 1.600 stanovnika, a bar trećina obitelji živi od ribarstva. Posredno, vjerojatno i više. Dugo su ovdašnji stanovnici odolijevali iskušenju lakšoj zaradi od iznajmljivanja apartmana. Uvijek se osjećala drugačija, zaposlena atmosfera. Lukobran svetog Nikole izmjestio je ribarsku djelatnost iz mjesta, ali ribari su njime dobili objekt na kojem se osjećaju kao svoji na svome. Ne prodaju se tu kineske plastične igračke i američke krafne nego ljudi rade ono što su generacije i generacije njihovih predaka ovdje radile, zarađuju kruh sa sedam kora.

Još kad bi profunkcionirao onaj famozni sistem Od polja (mora) do stola, pa da hrvatska riba ne treba putovati u Italiju nego samo u hrvatske škole, vrtiće, bolnice i možebitno saborsku kantinu, gdje bi Tribunjcima bio kraj?

VESNA MIJAT (AGROKLUB)