Američki predsjednik Joe Biden ne liječi se od Parkinsonove bolesti, objavila je Bijela kuća u ponedjeljak, nakon što su se pojavila izvješća da je liječnik specijaliziran za tu bolest posjetio Bijelu kuću osam puta tijekom protekle godine.
Zabrinutosti da predsjednik možda boluje od neimenovane bolesti pojavile su se nakon Bidenovog nastupa na debati 27. lipnja s republikanskim kandidatom Donaldom Trumpom.
New York Times je objavio da dnevnik posjetitelja Bijele kuće pokazuje da je Dr. Kevin Cannard, neurolog specijaliziran za poremećaje pokreta koji je nedavno objavio znanstveni rad o Parkinsonovoj bolesti, posjetio Bijelu kuću osam puta od prošlog ljeta do proljeća ove godine.
Tijekom brifinga, glasnogovornica Bijele kuće Karine Jean-Pierre odbila je potvrditi Cannardov posjet, rekavši da želi poštovati privatnost svih uključenih iz sigurnosnih razloga.
Rekla je da se Biden susreo s neurologom tri puta tijekom svojih godišnjih sistematskih pregleda. Dodala je da se Biden ne liječi od Parkinsonove bolesti.
Ova vijest koja se medijima proširila početkom tjedna samo je jedna u nizu beskonačnih spekulacija o zdravstvenom stanju predsjednika Sjedinjenih Država, koje su se posebice intezivirale nakon nedavne debate s republikanskim izazivačem, Donaldom Trumpom u kojoj je Biden prošao prilično loše.
Nema više “Kalifornijskog sna”
Neovisni ekonomski analitičar Michael Snyder ne dijeli oduševljenje onih svojih kolega koji bi u Bijeloj kući rado vidjeli kalifornijskog guvernera Newsoma.
“Kalifornija je u ovom času postala žarište svega onoga što nije dobro u Americi i svake godine nastavlja nalaziti nove načine da se još više pretvori u očajnu crnu jamu društvenog raspada i pokvarenosti. Milijuni ljudi su je već napustili, a prema najnovijem istraživanju, čak 47 posto njih razmišlja o odlasku,” podsjeća Snyder.
On upozorava nadalje da ako pola stanovništva razmišlja o odlasku, to doista mora značiti da stanje nikako nije dobro. Za to stanje optužuje tamošnje vladajuće strukture, ali kaže i sljedeće:
“Najveća sramota u svemu ovome je to što bi Kalifornija mogla biti jedno od najboljih mjesta za život na svijetu. Većinu godine vrijeme je predivno, u državi još postoje fantastične prirodne ljepote, a različite moderne industrije osiguravaju znatan broj dobro plaćenih poslova. Kad sam bio mlad, milijuni mladih su sanjali da odu tamo i ostvare “Kalifornijski san”. I sam sam o tome razmišljao,” priznaje Snyder.
No on zaključuje da više ne zna zašto bi itko danas želio tamo živjeti, a potom si je dao truda da u poluozbiljnoj maniri nabroji desetke razloga zašto bi se valjalo otamo maknuti dok je vrijeme.
“Nevjerojatno visoki porezi. U ovom čas najviši u čitavoj državi.
Apsurdno visoke cijene smještaja. Srednja vrijednost prosječnog doma je pola milijuna dolara, što je dva puta više od nacionalnog prosjeka.
Prema procjenama trenutačno je potrebno 350 tisuća dolara godišnje da bi se živjelo životom srednje klase u San Franciscu.
Beskrajni šumski požari
Golema klizišta.
Grozni prometni zastoji. Los Angeles je po prometnim zastojima najgori grad na čitavom svijetu.
Obrazovni sustav je očajan.
Jedna od najviše razine siromaštva u Sjedinjenim Državama.
Tisuće ovisnika doslovno vrše nuždu na ulicama.
Skoro polovica beskućnika u SAD živi u Kaliforniji.
Čitava država je doslovce preplavljena štakorima. Los Angeles je po ovome problemu drugi najgori grad na svijetu, a štakori predstavljaju problem i u samoj Gradskoj vijećnici.
Ilegalna imigracija je skroz izvan kontrole, a stvaranje tzv gradova- skloništa samo je pogoršalo stanje.
Visoka stopa kriminala i sve ozbiljnija aktivnost organiziranih bandi.
Nedavno su donijeli zakon kojim štite krađu po trgovinama, tako da ako se volite time baviti, možda Kalifornija ipak jest država za vas.
Ratovi narko kartela koji bijesne Meksikom se polako ali sigurno prenose i na ovu stranu granice.
Kalifornija je već nekoliko godina za redom proglašena najgorom saveznom državom za poduzetništvo.
Nekad netaknute plaže danas su zaražene fekalnim bakterijama.
Nancy Pelosi, Kamala, Harris, guverner Gavin Newsom.
Demokrati čine skoro dvije trećine državnog Senata.
Samo ove godine je bilo 100 tisuća potresa.”
Za većinu ovih tvrdnji autor je na svojoj stranici pridodao linkove kojima ih se može provjeriti jednostavnim klikom.
Mediji mijenjaju priču
Odmah nakon debate pojavile su se objave o tome kako bi se aktualni predsjednik trebao povući iz utrke jer da za nju, zbog svojih godina, nije mentalno sposoban. Nije to, ako ćemo pravo, bilo ništa novo, budući da su Bidenovi gafovi u komunikaciji već poduže tema na društvenim mrežama, ali ono što je pobudilo pozornost javnosti je da su po prvi puta u tim zahtjevima bili veoma glasni i mainstream mediji koji su do sada uglavnom bez zadrške podržavali demokratskog predsjednika, a tvrdnje o njegovoj dementnosti odbacivali kao zlonamjerno širenje “teorija urote”.
Tako je The Economist izišao s naslovnicom koja prikazuje hodalicu na kojoj je predsjednički pečat, dok je New York Times objavio tekst u stilu kako bi moglo izgledati Bidenovo pismo u kojem odustaje od kandidature, ABC News je u nedavnoj kontakt emisiji pak priznao da se pitanja za “uživo” interview s predsjednikom moraju unaprijed poslati Bijeloj kući da ih odobri služba za odnose s javnošću i da od toga nema odstupanja. Sve ovo bi bilo nezamislivo prije samo nekoliko mjeseci, a kamo li godina.
Bijela kuća odbacuje spekulacije
Iz Bijele kuće, međutim, u potpunosti odbacuju sve optužbe, kao i spekulacije o Bidenovom povlačenju iz utrke za drugi mandat.
- Američki predsjednik Joe Biden “apsolutno” ne razmatra povlačenje kandidature u utrci za drugi mandat, rekla je u srijedu njegova glasnogovornica, u trenutku kada se pojavljuje sve više pitanja o njegovoj mentalnoj sposobnosti nakon katastrofalne debate s Donaldom Trumpom.
Demokrat Biden ‘nastavlja s kampanjom... ostaje u utrci’, rekla je novinarima Karine Jean-Pierre.
Na pitanje novinarke namjerava li se aktualni 81-ogodišni predsjednik povući, ona je odgovorila: ‘Apsolutno ne’.
On razumije da je legitimno da ljudi postavljaju to pitanje, ali ne smiju se zaboraviti njegovi rezultati, dodala je Jean-Pierre, a prenijela je Hina.
No, pitanje je ipak kako će sve to završiti, obzirom na to da je do izbora 5. studenog ostalo nešto manje od 28 tjedana, a u međuvremenu se, 19. - 22. kolovoza, treba odigrati i Konvencija Demokratske stranke, na kojoj će Biden i službeno istaknuti svoju kandidaturu. Upravo je činjenica da se prva predsjednička debata organizirala između dva kandidata, od kojih ni jedan nije službeno nominiran, potakla mnoge analitičare da zaključe da je sve to bila “generalna proba” ili ispit na kojem je aktualni predsjednik trebao pokazati je li sposoban za utrku. Sudeći prema reakcijama iz njegovog vlastitog tabora odgovor na to pitanje je očito negativan.
Ekstremisti su najsretniji
Kako prenosi New York Times, istraživanja provedena u SAD-u pokazala su neočekivane rezultate glede osjećaja sreće i zadovoljstva u životu i političkih uvjerenja. Ako ste mislili da su liberali sretniji od konzervativaca, bili ste u krivu, stoji u uvodu članka.
“Znanstvenici su proučavali ovo pitanje na ljevici i desnici te došli do konsenzusa da su, kada je riječ o dobrom raspoloženju, konzervativci u prednosti. Rezultati istraživanja koje je proveo Pew Research Center, ustanovili su da su konzervativni Republikanci 68 posto sretniji od liberalnih Demokrata, piše newyorški list.
Mnogi vide razlog u tome što su u ispitnim skupinama konzervativci bili u 53 posto slučajeva u braku, dok je kod liberala taj broj bio samo 33 posto. Oženjene/udate osobe su uglavnom oko 18 posto sretnije od neoženjenih/neudatih, utvrdili su u projektu General Social Survey.
Stručnjaci upućuju na još jednu razliku koja postoji među ovim dvjema skupinama: 43 posto konzervativaca je religiozno, naspram 23 posto liberala. Religiozne osobe sretnije su od nereligioznih u omjeru jedan naprama dva, otkrili su stručnjaci koji tvrde da ostali čimbenici, uključivši i materijalno stanje tu ne igraju preveliku ulogu.
No najveće iznenađenje koje je istraživanje iznjedrilo jest činjenica da su najsretniji članovi zajednice – ekstremisti.
“Najsretniji Amerikanci su oni koji za sebe kažu da su ili “ekstremno konzervativni” (48 posto veoma sretni) ili “ekstremno liberalni” (35 posto). Svi ostali su manje sretni, a ponajmanje oni koji se smatraju “umjerenima” (26 posto).
Neomiljena Kamala Harris
Što će se dalje događati je otvoreno pitanje. Prema uobičajenoj hijerarhiji, Bidena bi trebala mijenjati njegova dopredsjednica Kamala Harris. No tu se Demokrati suočavaju s još jednim problemom budući da je Harris iznimno nepopularna političarka, koja je u predizborima za predsjedničku nominaciju, prije četiri godine, jedva dosezala do 2 posto glasova. Biden ju je izabrao za svoju vicepredsjednicu da bi navodno osigurao bolju potporu kod crnačke zajednice, no to se baš i nije dogodilo. Naime, crnačka zajednica je bila prilično glasna u svom odbacivanju Kamale Harris koju ne smatraju “svojom”. Njen je otac crnac s Jamajke, koji je veoma brzo nestao iz njenog života koji je provodila s majom Indijkom i njenom obitelji, uglavnom u Kanadi. Premda je glasnogovornica Bijele kuće Jean-Pierre prije nekoliko dana nazvala Kamalu Harris ‘budućnošću Demokratske stranke’, teško je zamisliti da bi ona imala ikakvih izgleda protiv Donalda Trumpa.
Sljedeći kandidat koji se spominje kao moguća zamjena Bidenu je nekadašnji gradonačelnik San Francisca i sadašnji guverner Kalifornije Gavin Newsom. Problem je jedino što je na sva novinarska pitanja u tom pogledu Newsom dosada odgovarao negativno i odbacivao ikakve glasine da bi mogao zamijeniti Bidena kojeg, kako je kazao, ‘podupire 100 posto’.
Glasine su se također pronosile da bi Bidenova zamjena mogla biti Michelle Obama, no zasada je to ostalo na razini veoma neslužbenih priča po internetskim forumima i društvenim mrežama.
Ankete u prilog Trumpu
Stoga je prirodno postaviti pitanje: može li ovakav Biden stvarno izboriti drugi mandat? Ankete ne govore tome u prilog. Kako za portal American Thinker piše William Sullivan: ‘Teško je i zamisliti da Biden ne izgubi od Trumpa. Postotci u anketama su došli do tolike razlike koju više nikakva izborna prijevara ne može nadoknaditi. Primjerice, u Pennsylvaniji Trump prosječno vodi 4,5% u anketama. U ovom razdoblju 2020. Biden je vodio pred Trumpom 6,5% i u konačnici dobio za 1,2% uz brojna osporavanja pa čak i izmjene izbornih zakona kojima se tada favorizirala njegova pobjeda’.
Kolumnist portala American Greatness možda je najbolje sažeo čitavu ovu situaciju u jednu rečenicu napisavši kako ‘ljevica ne zna kako bi mogla učiniti da Biden opet pobijedi, a ne nalaze nikoga tko bi mu mogao biti uspješna zamjena’.
Probleme s kojima se suočava današnja američka ljevica sažeo je Keith Preston, jedan od vodećih današnjih mislilaca nove struje anarhizma u SAD-u koji ju je opisao nimalo biranim riječima.
-Sramotno je iz više razloga da se današnja Ljevica poziva i kiti nazivom koji se rabio kroz povijest i naziva tim imenom. Današnja “ljevica” sastoji se od dva osnovna smjera. Jedan je klasični mainstream demokratski lijevi centar ili Demokratska stranka. Ta i takva “ljevica” proizlazi iz “naprednjaštva” kasnog 19. i ranog 20. stoljeća (tj. zalaganja za administrativno vođenu javnu državu i scijentizam). Nemojmo zaboraviti da je to bila ekipa od koje su proizišle ideje eugenike i prohibicije. Njene viđenije osobe iz povijesti su Woodrow Wilson (poznat po Prvom svjetskom ratu, Jim Crow zakonima i gušenju sindikata), Franklin D. Roosvelt (koji je strpao Ameriknce japanskog podrijetla u koncentracijske logore), Harry Truman (koji je pretvarao gradove u prah i pepeo) i Lyndon B. Johnson (Vijenamski rat), đavo da ih nosi, komentira Keith Preston te nastavlja:
-Današnja “radikalna ljevica” sastoji se od tribalizma, struje “no platforming” (rulja napada ljude koji nisu popularni) i fobije, poput one kod crkvenih usidjelica da bi netko, negdje, možda mogao izgovoriti neke ružne riječi ili promicati zločeste ideje. Upravo sve one značajke koje su se tradicionalno vezivale uz desničarske države i pokrete. Nalijepiti etiketu “ljevice” tim kretenima, znači uistinu obeščastiti nasljeđe i postignuća povijesne ljevice, tvrdi ovaj autor, koji nadalje ističe:
-Proturatna ljevica u SAD faktički je nepostojeća uz iznimku šačice pojedinaca, skupina i medijskih projekata, kao što su Medea Benjamin, ‘Counterpounch’, Zeleni, nešto stare garde komunista antiimperjalista te novinara povezanih s inozemnim medijskim projektima. Radnička ljevica jedva i da postoji. Članstvo u sindikatima palo je na povijesno najnižu razinu dosad. Ekonomska ljevica svodi se tek na “pojedinac treba imati zdravstveno osiguranje”. Ljevica preokupirana građanskim slobodama čini se također marginalnom. Današnja “ljevica” u osnovi je tehnokratski centristički progresivizam i neoliberalna ekonomija u središtu, a na rubovima enviromentalizam i veganstvo, kao i ove “lijevo-fašističke” tendencije. Kako reče Ennio Flaiano: “Fašisti se dijele na dvije kategorije – fašiste i antifašiste,” ustvrdio je Preston te zaključio:
-Nama doista treba neka nova “Nova ljevica”, s duhom ljudi kao što su bili Norman Mailer, Gore Vidal i Hunter S. Thompson, tj. stranka odmetnika i heretika, a ne ispraznih humanitaraca.
