Praznik rada, koji se obilježava 1. svibnja, dan je odmora i proslava. No, iza tog datuma krije se stoljeće borbe za prava radnika, krvavi sukobi, zahtjevi za boljim uvjetima rada i duga povijest radničkog organiziranja.
Američki korijeni
Korijeni Praznika rada sežu u Sjedinjene Američke Države gdje se tijekom 19. stoljeća, radnička klasa suočavala se s nemilosrdnim uvjetima koji su uključivali 12 do 16 sati rada dnevno, bez prava na odmor, sigurnost na radu ili sindikalno organiziranje. Povijesna prekretnica dogodila se 1. svibnja 1886. godine kada je u Chicagu organiziran veliki štrajk s ciljem uvođenja osmosatnog radnog vremena.
Više od 300.000 radnika iz brojnih američkih gradova izašlo je na ulice, a sukobi u Chicagu kulminirali su 4. svibnja u incidentu poznatom kao “Haymarketski masakr”, kada je nepoznata osoba bacila bombu na policiju, a u kaosu koji je uslijedio jedan policajac poginuo je na licu mjesta, a još nekoliko ih je ozlijeđeno. Preko 70 ljudi je ozlijeđeno, a petero je izgubilo život te večeri. Policija je zatvorila vođe demonstracija, a sedmero ih je osuđeno na smrt i ubijeno.
Ovi događaji ostavili su dubok trag u kolektivnoj svijesti radničkog pokreta. U čast boraca za radnička prava, 1. svibnja je 1889. godine, na Prvom kongresu Druge internacionale u Parizu, proglašen Međunarodnim praznikom rada.
Status službenog praznika
Ubrzo nakon toga, 1. svibnja počeo je dobivati status službenog praznika u mnogim europskim zemljama. U Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Italiji radnici su organizirali prosvjede i demonstracije, često suočeni s represijom vlasti. Tijekom 20. stoljeća, kako su radnička prava sve više ulazila u zakone, Praznik rada postao je dan ponosa, podsjećanja, ali i slavljenja dostignuća radničkog pokreta.
U mnogim državama ovaj je praznik dobio i političko značenje, naročito u socijalističkim zemljama gdje su 1. svibnja organizirane velike parade, pokazne vježbe, proslave i manifestacije moći radništva, pa je tako i na prostoru bivše Jugoslavije Praznik rada poprimio iznimno važno mjesto.
Parade i pravo na slobodan dan
Nakon Drugog svjetskog rata i uspostave socijalističkog poretka, 1. svibnja je postao jedan od najvažnijih državnih praznika. Radnici su imali pravo na slobodan dan, a u gotovo svakom gradu organizirane su velike proslave. Tradicionalno su se palile “prvomajske vatre”, odnosno krijesovi oko kojih su se okupljale obitelji i prijatelji, a često su se pripremali roštilji i zajednički izleti u prirodu.
Za vrijeme bivše Jugoslavije, Praznik rada bio je ne samo dan odmora, već i dan političkog manifesta kojim se slavila ideja radničkog samoupravljanja, jedinstva i socijalne pravde. Brojni su radnici i sindikati polagali prisege na lojalnost “tekovinama revolucije”, a javnost je bila izložena porukama o važnosti kolektivnog rada i solidarnosti.
Praznik rada bio je i prilika za opuštanje i druženje u prirodi. Organizirani su masovni izleti na lokalna izletišta, često uz organiziranu glazbu, sport i kulturno-zabavne programe. Tradicionalno su sindikati i tvornice organizirali besplatne obroke, najčešće grah, koji se posluživao u velikim loncima, kao simbol radničke solidarnosti. “Prvomajski grah” ostao je do danas simbol tog dana na mnogim prostorima bivše države.
Nova politička klima
Nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske, Praznik rada je zadržan kao službeni državni praznik, iako je promijenio svoje značenje i način obilježavanja. U novoj političkoj klimi, obilježavanje 1. svibnja više nije bilo povezano s ideologijom socijalizma, već prije svega s borbom za prava radnika u tranzicijskom gospodarstvu.
Devedesetih godina, obilježavanje je često imalo drugačiji ton. Uz tradicionalne proslave na izletištima i dalje su se organizirali masovni grahovi i druženja, ali su istodobno sindikati sve češće koristili taj dan za organiziranje prosvjeda, upozoravajući na gubitak radničkih prava, rast nezaposlenosti i sve lošije uvjete rada.
Posebno je važno istaknuti kako su tijekom gospodarske krize i procesa privatizacije mnogi radnici ostajali bez posla, pa su prvomajske proslave sve češće bile popraćene i demonstracijama i sindikalnim akcijama koje su imale za cilj upozoriti na probleme tranzicije.
Sindikalni prosvjedi
U suvremenoj Hrvatskoj, sindikalne središnjice i dalje organiziraju prosvjede i okupljanja, posebice u većim gradovima poput Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka. U tim prilikama, predstavnici radnika ukazuju na aktualne izazove, poput nesigurnih oblika zapošljavanja, sveprisutnih ugovora na određeno vrijeme, niskih plaća i loših uvjeta rada.
Unatoč promjenama kroz desetljeća, simbolika 1. svibnja ostaje snažna. Praznik rada i danas podsjeća na temeljna radnička prava koja mnogi uzimaju zdravo za gotovo poput prava na osmosatno radno vrijeme, prava na godišnji odmor, prava na sigurnost na radnom mjestu i prava na sindikalno organiziranje.
Za brojne ljude u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta, 1. svibnja nije samo dan odmora, već i dan kada se slavi dostojanstvo rada. To je prilika za podsjećanje da su mnoga prava izborena dugotrajnom borbom i da se ta borba, u različitim oblicima, i dalje nastavlja. Pritom su tradicije, od izleta i graha do prosvjeda i sindikalnih poruka, ostale snažno ukorijenjene u kolektivnoj svijesti.
Praznik rada nije samo relikt prošlosti, već živi spomenik borbi milijuna ljudi za pravedniji i humaniji svijet. Povijest Praznika rada podsjeća nas koliko su važni solidarnost, zajedništvo i stalna borba za prava koja su danas sastavni dio svakodnevnog života. I dok se suvremeni izazovi možda razlikuju od onih s kraja 19. stoljeća, duh 1. svibnja i dalje ostaje isti - borba za dostojanstven, pravedan i siguran rad.
