Blagdan Svih svetih, u narodu zvani Sisveti ili Svisveti, je dan kojim Katolička Crkva slavi sve kanonizirane svece, ali i svece koji su ostvarili ideal kršćanskog života, a nisu kanonizirani. Svi sveti se slave 1. studenog, ove godine u srijedu, a taj dan je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj. Dan potom, 2. studenog, je Dušni dan. Osim prisjećajna na najmilije, dani su to i kao nada i vjera u vječni život.
U središtu život, a ne smrt
Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih nije smrt nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je okupitelj svih ljudi, i Bog ih sve poziva da budu sveti. Mnogi Ga nažalost ne čuju i ne slušaju, ratni sukobi bukte u Ukrajini i na Bliskom istoku, a u svijetu trenutačno ima na desetine ratnih i potencijalnih buktinja i vatri.
Uoči i za svetkovine Svih svetih i Dušni dan žitelji Zadarske županije u velikom broju pohode groblja. Polaže se cvijeće i pale svijeće na posljednjim počivalištima svojih bližnjih, rodbine i prijatelja, odaje se počast onima koji više nisu s nama. Bez obzira bili vjernici ili ne, poštovanje prema preminulima dio je civilizacijskog nasljeđa. Iako tuga zbog gubitka nikada ne nestane, voljenih osoba se s radošću prisjećamo. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji, vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove. Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi.
Tisuće uspomena na bližnje. Uspomena na neupadljive, zaboravljene ljude koji su često trpjeli, podnosili nepravde, a mi smo svjedočili njihovu veliku požrtvovnost. Sjećanje na naše majke, očeve, susjede, prijatelje, branitelje. Sjećanje na ljude.
Groblja odišu vječnošću
Groblja odišu vječnošću, ma koliko bila simbol prolaznosti. Naime, sjećamo se onih kojih kao nema, a opet ima. I bit će ih sve dok ih se ima tko sjetiti. Ta svetkovina bez obzira na vjeroispovijed prihvaćena je i kao zajednička civilizacijska vrijednost. Zato su Svi sveti državni blagdan u većini zapadnih kulturnih zemalja.
Blagdan Svih svetih, ne samo onih koji su u kalendaru, onih koje je Crkva službeno proglasila svetima. Toliko ima anonimnih svetaca i to ne koji su živjeli negdje, već koji su živjeli s nama. Sveci su izvrsni ljudi, sveci su naše bake, djedovi, ljudi koji su živjeli kreposnim i uzornim životom, pošteno, čestito zarađivali, brinuli se o obitelji. Uspjeli su ostati i pošteni i pobožni ljudi. To je svetost.
Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono “svih”, onih znanih u kalendaru i onih neznanih koji nisu u kalendaru, a Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih je svetkovina duša, izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život. Za Dušni dan u crkvama se služe mise za sve duše umrlih vjernika, tradicija potječe iz 7. stoljeća. Prema tradiciji na Dušni dan se obilazi grobove pokojnika, premda se običaj, zbog toga što je svetkovina Svih svetih u većini zemalja i neradni dan, premjestio i na 1. studenog.
Mnogi na Sisvete, poneki na Dušni Dan
Odlazak na groblje uglavnom je vezan satnicom bogoslužja, Službe Riječi i molitve Odrješenja za pokojne. Međutim, u mnogim se mjestima i župama Zadarske nadbiskupije na groblje ide i na blagdan Svih svetih i na Dušni dan, dok mnogi idu samo na Dušni dan. Naime, u naseljima poput Škabrnje, Zemunika, Sv. Filip i Jakova, Turnja, Gorice, Raštana, Sikova, Sv. Petra, Raštevića, Tinja, Polače i drugdje na Dušni dan je ponegdje i više ljudi na groblju nego na blagdan Svih svetih. Shodno tradiciji u navedenim naseljima, za razliku od Svih svetih, na Dušni dan nakon svetih misa svećenici na groblju predvode molitvu Odrješenja. Blagdan Svih svetih se također u pojedinim zaselcima i obitelji u Rašteviću, Tinju, Zemuniku i drugim slavi kao nebeski zaštitnik, odnosno obiteljska fešta.
Na Dušni dan, vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, nazoče svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.
Što nas “tamo” čeka
Iako se ljudi boje nepoznanice što ih to čeka “tamo”, upaljene svijeće na grobovima znak su nade i uskrsnuća, izraz nade i vjere u vječni život. Pokojnici su kao nagovještaj neumrle priče. Nikad kao za Svi svete i Dušni dan prolaznost nije toliko ogoljena, toliko očita, toliko neminovna. Jer sve što bi i nestat će. Blago onima koji vjeruju u povratak.
Govorimo o vjeri u uskrsnuće, obraćenju u smrtnome času, o tome što možemo učiniti za duše umrlih, te zašto je smrt misterij i vječno nadahnuće svih kultura i civilizacija. Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prigoda za razmišljanje o vječnosti. Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.
Jer gledajući plamičke svijeća u rasplamsavanju i ispraćajući ih u nestajanju, sjetimo se da gledamo život. Sjetimo se da svi mi život u akropoli mijenjamo za onaj u nekropoli. Neki prije, neki kasnije.
