Pojam eutanazije dolazi od grčkih riječi eu (dobro) i thanatos (smrt), što u prijevodu znači “dobra smrt”. Toskana je prošlog tjedna prihvatila zakon o pravu na smrt čime je postala prva regija u većinski katoličkoj Italiji koja je regulirala potpomognuto samoubojstvo u zemlji bez nacionalnog zakona o toj kontroverznoj temi. Talijanski ustavni sud je 2019. de-facto legalizirao proceduru i pozvao parlament da donese zakon koji će pružiti jasan pravni okvir, no poziv je prošao bez odgovora jer političari na nacionalnoj razini izbjegavaju to pitanje, prenosi Reuters.
Legalizacija uz priziv savjesti
Toskanski regionalni zakon, izglasan s 27 glasova “za” i 13 “protiv”, određuje kako upravljati zahtjevima za potpomognutim samoubojstvom, uključujući obavezu da medicinski odbor razmotri prijavu unutar 30 dana. Ako se kriteriji zadovolje regionalna zdravstvena usluga mora opskrbiti pojedinca potrebnim pripravcima i zdravstvenim osobljem unutar deset dana, osim ako pacijent želi da proceduru izvede njegov liječnik. Zakon liječnicima dopušta da odbiju sudjelovati iz moralnih ili etičnih razloga, na tragu priziva savjesti koji u Italiji na nacionalnoj razini postoji za pobačaj.
Eutanazija, kontroverzna praksa koja podrazumijeva prekid života na zahtjev pacijenta ili uz pomoć liječnika, tema je koja polarizira društva diljem svijeta. Dok je u nekim državama legalizirana kao čin milosrđa i prava pojedinca na dostojanstvenu smrt, u drugima ostaje strogo zabranjena, često uz moralna, vjerska i pravna opravdanja.
- Do sada je o eutanaziji dosta napisano i objavljeno, što ne znači da se o njoj i nadalje ne treba raspravljati, posebice kad se poveže s pojavom prava na smrt, zaštitom dostojanstvene smrti bez velikih i neizdrživih patnji u umiranju, u okolnostima nemogućnosti izlječenja ili umanjivanja boli, kada medicinska znanost nije u mogućnosti pružiti adekvatnu pomoć. U svijetu je trend afirmiranja prava na smrt u dostojanstvu, pa na određeni način konvergira pravu svake ljudske jedinke na dostojanstveni život, što je u izravnoj protivnosti s katoličkim naukom očuvanja života do kraja, pa i u mukama (odgovara pravu na distanaziju). Eutanazija je predmet filozofije, religije, temeljnih ljudskih prava, kaznenog i još nekih grana prava, u prvom redu nasljednog prava i njegove zlouporabe, rekao je ugledni zadarski pravni stručnjak Šime Pavlović.
Aktivna i pasivna eutanazija, ali i nevoljna...
U suvremenom kontekstu, odnosi se na postupke kojima se okončava život osobe koja pati od neizlječive bolesti ili nepodnošljive patnje, a postoji nekoliko oblika eutanazije. Prvi je aktivna eutanazija koja je namjerni čin, poput ubrizgavanja smrtonosne supstance, kojim liječnik ili druga osoba izaziva smrt pacijenta na njegov zahtjev. Pasivna eutanazija odnosi se na prestanak liječenja ili isključivanje aparata za održavanje života, čime se omogućava prirodna smrt, dok se pomoć pri samoubojstvu odnosi na čin kojim liječnik ili druga osoba pruži pacijentu sredstva kojima on sam sebi oduzima život. Također, postoji i nevoljna eutanazija, odnosno prekid života pacijenta bez njegovog pristanka, što je pravno i etički problematično.
Pavlović smatra da u dehumaniziranom svijetu ispunjenom ratovima, zločinima i neprimjerenim brutalnostima očevici smo bezosjećajnosti u pružanju pomoći starim, nemoćnim i teško bolesnim osobama.
- Svjetska zdravstvena organizacija palijativnu skrb definira kao pristup koji poboljšava kvalitetu života bolesnika i njegove obitelji u sučeljavanju s problemima u svezi s bolesti koja prijeti životu; uz njenu pomoć se sprječavaju ili olakšavaju patnje kroz rano otkrivanje i točnu procjenu te liječenje boli i drugih problema: fizičkih, psihosocijalnih i duhovnih. Najčešće obuhvaća mnogostrani pristup; timski rad liječnika, njegovatelja, socijalnih radnika, fizikalnih terapeuta, psihologa, svećenika. Koristi se u pravilu kad se bolesnik nađe u situaciji fatalne dijagnoze i skorog umiranja. Hospicij se nekad nazivao “umiralište”. Danas se hospicij smatra novom filozofijom skrbi za umiruće. Smatra se da umiranje još znači život i da ga treba proživjeti na najbolje mogući način; bitno je da bolesnik nije ostao sam, prepušten sebi i patnjama. Velika uloga hospicija je u rješavanju etičkih problema kraja života, rekao je.
Švicarski “turizam eutanazije”
Legalizacija eutanazije razlikuje se od zemlje do zemlje. U Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Španjolskoj i Kanadi aktivna eutanazija je dozvoljena pod strogim uvjetima. U Švicarskoj je dopuštena pomoć pri samoubojstvu, čak i za strane državljane, što je dovelo do fenomena tzv. “turizma eutanazije”. S druge strane, u većini država eutanazija je zabranjena i kažnjiva zakonom. U Velikoj Britaniji vodi se intenzivna rasprava, ali eutanazija nije dopuštena. Međutim, od 1993. godine medicinsko osoblje uz sudsku dozvolu može isključiti pacijenta s aparata za održavanje života (pasivna eutanazija). U Francuskoj nije odobrena. U Zakonu o potpomognutom samoubojstvu u Njemačkoj nije dopušteno liječnicima da u tome sudjeluju. Švedska posebnim naputcima dopušta medicinskom osoblju primjenu pasivne eutanazije isključenjem pacijenta s aparata ako on to zatraži. U Belgiji je eutanazija zakonom dopuštena od 2002. godine. U liberalizaciji primjene eutanazije najdalje je otišla Nizozemska – prva je 2002. godine legalizirala eutanaziju, ali samo u slučaju neizlječivih pacijenata. Danas u Den Haagu kao otvorena specijalizirana institucija djeluje Klinika za okončanje života.
Hrvatska kažnjava “dobru smrt”
U Hrvatskoj je eutanazija također zabranjena, a Kazneni zakon tretira je kao ubojstvo na zahtjev, što se može kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
- Rasprava o tome kaznenom djelu uvijek asocira na eutanaziju i distanaziju. U kontekstu sadržaja toga kaznenog djela je pitanje globalnog cilja medicine, uzimajući u obzir zdravlje i bolest, dodao je zadarski pravni stručnjak.
Jedan od najvećih argumenata u prilog eutanaziji jest pravo pojedinca na autonomiju i odluku o vlastitom tijelu. Pobornici eutanazije smatraju da bi pacijent koji prolazi kroz neizdrživu patnju trebao imati pravo na dostojanstvenu smrt, umjesto da bude osuđen na dugotrajnu agoniju. Protivnici, međutim, naglašavaju da bi legalizacija eutanazije mogla otvoriti vrata zlouporabama, kao što su pritisci na starije i nemoćne osobe ili komercijalizacija postupka. Također, mnoge vjerske zajednice smatraju eutanaziju moralno neprihvatljivom, argumentirajući da samo Bog ima pravo odlučivati o životu i smrti.
- Htjeli priznati ili ne, moramo se složiti s onima koji opravdano tvrde da je potpuno suvišno pitati se je li eutanazija opravdana u situaciji kad medicina produljuje ljudsku patnju. Ako je eutanazija nehumana, zar smrt u patnjama nije nehumana i odvratna?! Za članove obitelji takvih pacijenata život s njima je mučno, teško i stravično i neopisivo iskustvo. Možemo ga povezivati samo s Isusovim mukama, smatra Pavlović.
Najosjetljivije pitanje modernog društva
Eutanazija ostaje jedno od najosjetljivijih pitanja modernog društva. Balansiranje između prava pojedinca na dostojanstvenu smrt i etičkih, pravnih i medicinskih dilema čini ovu temu izuzetno složenom. Iako Hrvatska trenutno nema zakonski okvir koji dopušta eutanaziju, globalne promjene i sve veća potreba za redefiniranjem kraja života mogli bi u budućnosti promijeniti i domaće zakonodavstvo. Hoće li Hrvatska u dogledno vrijeme legalizirati eutanaziju ili ostati na sadašnjoj poziciji, ovisit će o društvenim, političkim i etičkim raspravama koje tek predstoje.
- Ne dopustimo širenje ljudskih patnji, ali također spriječimo skraćivanje ljudskog života kako bi se što prije oslobodili roditelja, supružnika, djeteta i svih onih kojima je potrebna ljudska ruka, omogućimo im miran i dostojanstven odlazak s ovoga svijeta, poštujmo njihovo ljudsko dostojanstvo, zaključuje Pavlović.
