U jednom od brojnih pisama što su ih Murvičani 1789. godine uputili generalnom providuru stoji da u “ranijim vremenima zemlja nije bila izmjerena ni dodijeljena”, osim nekim građanima Zadra koji su “proračunati i oštroumni, razočarali i izigrali naivne seljake”. Svaka je obitelj obrađivala što je posjedovala kao nasljedstvo od svojih očeva (“ogni famiglia coltivava quanto posedeva per eredita paterna) i pritom je državi plaćala uobičajenu “decimu”, teški teret za siromašne obitelji koje su u najam uzimale i veleposjedničku zemlju s koje su njenim vlasnicima davali dodatnu petinu svih prihoda. Ali, vlasnici su neprekidno dodavali nove namete koje su seljaci godinama trpjeli, a brojni su među njima zbog bijede i siromaštva iseljavali u “strane zemlje”.
Murvičani potvrđuju da je Licini mjerio zemljišta, ali u pismu generalnom providuru objašnjavaju da je mjerenje provedeno bez njihovog prethodnog znanja, jer Licinija nisu ni zvali, nego je on došao na silu (“venuto per forza”) i tvrdio im da to mora odraditi po nalogu mletačkog suda i vlasti, čime je zloupotrijebio njihovu jednostavnost, neupućenost i strahopoštovanje prema Veneciji. Pri svemu tome, Licini im se lukavo dodvoravao i govorio da njegov posao nema drugog cilja osim raspodjele zemlje “siromašnim Morlacima”
Siromašni mještani su bili izigrani
Na kraju, siromašni mještani su bili izigrani, Kasno su otkrili “da ih je laskavi Licini prevario”, ustanovili su da je pronađena drugačija, njima nepoznata verzija katastra s novim investiturama i da su “razna zadarska gospoda zahvaljujući njegovom mjerenju postali vlasnici zemljišta” kojega su oni oduvijek obrađivali.
U pismu od 8.9.1789. kapetan sela Jure Petričić i starci Grgo Ćustić, Jure Žilić, Ilija Peštuna, Ivan Starčević i Grgo Botunac, potvrdili su sve te navode i konstatirali da je “zemlja koju je trebao podijeliti siromašnim Morlacima uzurpirana, a Licini ju je investiturama prepustio sedmorici građana Zadra i trgovcima”. Te su investiture bile obilne i nasilne, a zemlju su dobili Simon Reggio (44 kampa, dodjela iz 1734.), Nicolo Mircovich (64 kampa, 1734.), Giuseppe Grandis (60 kampa, 1740.), Antonio Dall Acqua (80 kampa, 1723.), Alessandro Scarpi (60 kampa, 1723.), Giuseppe Calvi (60 kampa, 1723.) i Batta Stratico (38 kampa, 1745.).
Osim njih, od 1765. do 1780. zemlja je dodijeljena i nekim mještanima - dobili su je zbog nekakvih zasluga za Veneciju, ali svakako nije bila riječ o “siromašnim Morlacima”. Tako je zemlja dodijeljena tadašnjem murvičkom kapetanu Bari Petričiću (26.1.1765.), Mati Buovcu (28.1.1772.) prokuratoru Josipu Božiću (5.9.1775.), Dujmu Chiurchichu (19.7.1775), te Luki Opačiću (24.8.1776.) i Iliji Tomičiću (9.12.1780.).
“Sila novca”
Grimanijev zakon o dodjeli dva padovanska kampa plodne zemlje po glavi “siromašnog Morlaka”, napisali su u tom pismu mještani Murvice, proveden je u cijeloj Dalmaciji i Albaniji, osim u “našem selu i u Smokoviću” (“ecceto nella nostra villa ed anche nella villa Smokovich”) čijim stanovnicima nitko nije dao zemlju.
-Osim toga, “sila novca” ničim nije bila spriječena, pa smo bili dužni Zaratinima davati “quintu” od svih plodova s te zemlje, pišu seljaci generalnom providuru Angelu Memu i objašnjavaju da su bili “izvrgnuti učestalom nasilju i nepravdama od strane nasilnih vlasnika zemlje koja je nama namijenjena”.
Gramzivi geometar
Posao mjerenja zemljišta i izrade katastra Murvice procijenjen je na 4.642 “dalmatinske monete” (lira). Sačuvan je popis što ga je 24.6.1789. sastavio geometar Licini Rubcich: u njemu su pojedinačno navedena imena svih murvičkih “glava obitelji” s konkretnim iznosima koje su morali platiti da bi se došlo do iznosa od 4.642 lire. Taj iznos je bio poznat venecijanskim vlastima, a čak su i neki među Mlečanima smatrali da je to previsoka cijena za Licinijev posao. Ali, nije se znalo da je to gramzivom geometru bilo premalo: od seljaka je, uz asistenciju serdara Simona Bortolazzija, tražio dodatnih 100 cekina i precizno im dostavio koliko mu je koji od njih dužan!
Kasnije, kada je afera već naveliko izbila, Murvičani su (25.10. 1789.), dokazujući providuru kakvi su im nameti bili određeni, sastavili popis s konkretnim Licinijevim “potraživanjima” od mještana. Plaćali su mu gotovinom, domaćim životinjama ili imovinom. Na popisu su, među ostalima, kapetan Jure Petričić (2 cekina), don Jure Čoban (1 cekin) Stipan Lučić (1 cekin),Adam Petričić (“stelna krava”), Grgo Ćustić (2 cekina), Paval Simerić (“stelna krava” i pištolj), Filip Marelja (4 cekina i 60 lira), David Opačić (3 cekina i 30 lira), Jovan Opačić (2 cekina i 10 oka pšenice), Mijat Opačić (2 cekina) i Marko Opačić (2 cekina i pištolj). Ali, u tom dokumentu navedena su imena i drugih dužnika, njih najmanje 40, s iznosom duga i načinom njegova vraćanja, a najviše od svih, šest cekina i jedan dukat, morali su platiti Ante i Ilija Knežević (Vrsuna).
Udar na egzistenciju Murvičana
Iza tih 40-ak ljudi krila se ogromna većina stanovnika Murvice jer je te godine u popis upisano 52 muškarca koji su bili “glave obitelji”. Bio je to posljednji udar na njihovu egzistenciju, pogotovo što su u cijelu “operaciju” bili uključeni i murvički zemljoposjednici.
-Od Licinija i Bortulačića smo bili prisiljeni vlasnicima zemlje davati mnogo novca. Neki su mještani morali prodati čak i volove s kojima su orali da bi podmirili sve što su oni željeli, stoji u tom pismu u kojemu mještani opisuju kako su bili izvrgnuti “bolnim ovrhama” imovine zbog naknade za Licinija koja je zapravo bila nagrada za one koji su izdali “Morlake”.
Zakon nije spriječio nasilje nad mještanima Murvice.
A pakao ih je tek čekao.
