Kao što sam najavio u prošlomjesečnoj kolumni, baviti ću se nastavkom priče na desnoj obali rijeke Garrone, koja je zona Merlota, a potom lijevom obalom, koja je zona Cabernet Sauvignona. Prije toga se moram osvrnuti na ovojesensku berbu grožđa koja je završila upravo u vrijeme kada je svih prethodnih godina započinjala. Razlog tomu su ekstremno visoke temperature u većem dijelu ljeta. Berbe ranih sorti su u nekim vinogradima započele već početkom kolovoza, što je do sada nezabilježeno. Razlog je bio zaustaviti neumjereni rast šećera u crnim sortama, a posebno je to bilo izraženo u vinogradima na kamenitom tlu gdje su šećeri rasli i preko 25° po Babou i time znatno otežali vinifikaciju, pa postoji opasnost da dobijemo prealkoholna ili preslatka crna vina što može imati dalekosežne posljedice u plasmanu crnih vina, koje je već ugroženo zbog općeg trenda ili bih rekao pomodarstva potrošnje bijelih vina.
‘Francuski paradoks‘
Unatoč znanstvenim dokazima da je crno vino od velikog pozitivnog utjecaja na koronarni sustav, a što je poznato kao "francuski paradoks" koji govori da Francuzi unatoč teškoj i masnoj hrani upravo zbog konzumacije crnih vina imaju znatno manje kardiovaskularnih problema od drugih nacija. Nadam se da je ovaj trend bijelih vina samo trenutno pomodarstvo kao modni stilovi, malo špicasta, pa opet malo tupasta cipela. Ali ipak to traje nešto duže baš kao šporke isparane jeans hlače. Ne mislim pri tom ništa slabo o bijelim vinima, ali mislim da je crno vino-vino.
Osobno ljeti pijem bijelo tijekom jela, ali na kraju uvijek crno za užitak, a zimi samo crno. A dodatni problem je i što smo mi zona vrhunskih crnih vina kojima i ne trebaju godine starenja da bi iskazao svoj potencijal, a nekakva naklapanja da bi se Sjeverna Dalmacija trebala brendirati kao zona Rose vina mislim da ne stoje. Točno je da mi imamo nešto dobrih i vrhunskih Rosea, ali ja to gledam prvenstveno kao nusproizvod u proizvodnji crnih vina. Pa i na svojim putovanjima po Francuskoj, na izvorima najboljih svjetskih sorti, Pinota crnog u Burgundiji, Syraha u sjevernom dijelu Rhone i Merlota i Cabernet Sauvignona u Bordeauxu, nisam uočio nekakve količine Rosea, a naša podregija se u mnogočemu može uspoređivati s tim regijama. Tek u Provansi sam našao niz Rosea u raznim varijantama, ali tamo nisam naišao na neke značajne crnjake, osim koji su tamo dopremljeni iz drugih regija.
Francuska zona Pomerol
Nakon posjeta muzeju vina u Bordeauxu, idemo u Pomerol, rekao bih drugu po značaju zonu Merlota, odmah iza Saint-Émiliona. Prvo idemo u slavnu vinariju Petrus koja je, jasno, zatvorena i ne prima posjete, čak nema niti natpisa na vinariji. Idemo dalje u vinograde koji su uz samu cestu i tu uočavam veći udio šljunka i nešto tamnije tlo u odnosu na Saint- Émilion, a mislim da je to zato što smo bliže toku rijeke Garrone i da je to zapravo i njezino prapovijesno dno. Svuda je isti niski uzgojni oblik, tlo je obrađeno za razliku od Saint-Émiliona gdje je zatravljeno, plijevljenje "zaboravi". Idemo u nekoliko vinarija koje su uglavnom zatvorene zbog godišnjih odmora, ali i one većeg rejtinga primaju posjete samo po dogovoru za nekoliko dana, a ja sam tu samo još jedan dan. I konačno ulazimo u jednu malu vinariju Château Thibeaud Maillet, kušam nekoliko Merlota, uvijek su mi simpatičnija nova godišta što znači tri, četiri godine. Domaćica me ne pušta u proizvodni dio, ne znam iz kojih razloga, kupim nekoliko boca Merlota koji je skuplji pet, šest puta nego moj, ne znam da li je i toliko bolji. Samo mjesto Pomerol je vrlo uredno, nema fizionomiju grada, ali su zgrade vrlo korektno oblikovane, na jednoj vinariji uočavam dograđeni moderni stakleni kubus, što mislim da je u redu. Ne znam zašto u današnje vrijeme u oblikovanju imitirati prethodne oblike gdje bih inače potpuno zabranio gradnju. U Pomerolu nema restorana i vraćamo se u Saint-Émilion na ručak, usput stajemo u još nekoliko vinarija, kušam desetke Merlota i uvijek ista priča, noviji su mi draži od onih "punoljetnih", jednostavno mi smeta ta agresija suhoće u tim Merlotima.
Fantazijski nazivi vina
Ručamo u istom restoranu kao prethodni dan, vino blend bijelih sorti vrlo ugodno. Na boci kao i u cijelom Bordeauxu se ne navodi sorta ili sorte, nazivi vina su isključivo fantazijski, najčešće prema povijesnom château-u, za razliku od naše vinske scene u kojoj puno bolje prolaze vina sa nazivom sorte, a tek rijetko vina sa fantazijskim nazivom i to kada je baš upečatljiv i dobro pogođen. Idemo u dogovoreni posjet jednoj od najboljih vinarija u Saint-Émilionu, u château Saint-Georges. Dočekuje nas mlada, vrlo ljubazna domaćica i prvo nas vodi u vinograd. Na početku svakog reda uočavam "privjesak" koji je u toj zoni obvezan, a štiti od pepeljastog grožđanog moljca i konstantno djeluje na sve vrste štetnika. Kod nas nije dozvoljen zbog ograničenja mikroplastike od koje se radi kućište težine procjenjujem, desetak grama. A ne smeta sva ona plastika oko nas u tisućama tona i one najlon vrećice u svim bojama po rubovima šuma i uz ceste. Pametno, živio pepeljasti grožđani moljac.
Bačve su važne
U podrumu, zapravo suterenu, veliki betonski tankovi za fermentaciju i u drugom prostoru bačve raznih francuskih proizvođača. I u svim drugim château-ima uočavam bačve raznih proizvođača, istih onih koje i mi kupujemo. I oni stalno istražuju koja to bačva u datim okolnostima daju najbolje rezultate. Cijene tih bačava su oko šesto eura, kod nas duplo skuplje. Znate i zašto. Kušamo paletu od pet Merlota i iznenađujuće ovdje mi je najbolji iz 2014.g. I najskuplji, deset puta skuplji od mojih šampionskih Merlota. U cijeloj zoni nema podruma, vjerojatno zbog visokih podzemnih voda. Vraćamo se u bajku Saint-Émiliona i razmišljam, ako bi me netko prisilio da živim izvan svoje domovine, možda bi to bio ovaj grad. Ili ipak Burgundija. E sada lijeva obala, očekivanja velika, adrenalin raste, samo da se ne raspadne kao balon od sapunice što se i dogodilo.
‘Jahaći‘ traktori
Zaobilazimo grad Bordeaux, ulazimo u zonu Medoca krivudavom neravnom cestom kao da su ju gradili ovi naši s aglomeracije, nema iscrtane srednje linije, širina max. pet metara, oko ceste odvodni kanali obrasli uglavnom divljim sirkom, okolno tlo močvarno. Stižemo do prvih vinograda koji su na nešto višim pozicijama, ali to je sve metar, dva razlike. U tijeku je zaštita od botritisa koje rade "jahaćim" traktorima. U svom planu putovanja sam odabrao kao prvu lokaciju opjevani Margaux u koji dolazimo oko 11 sati. Za početak tražimo caffe za prvi capuccino, a i informacije o vinarijama. Uzalud, sve zatvoreno, nigdje kave, nigdje vina. Okoliš prilično neuredan, kuće vrlo niske, u kraju manje od 3,00 m, što me asocira na radničku nastambu u Nadinskom blatu. Kada je novi vlasnik stupio u posjed te nastambe, zove da izradimo projekt za rekonstrukciju, izmjerim visinu etaže od 2,20 m i kažem mu, nema rekonstrukcije, samo rušenje, jer nije prikladna za rekonstrukciju. To je izgrađeno u "ona vremena" za radnike koji su dolazili iz drugih krajeva u vrijeme rezidbe i plijevljenja, a da bi se dobilo što više ležajeva, smanjivale su se visine prostorija pa se dobilo više etaža. Pa i danas slično postupamo sa smještajem novih doseljenika iz Azije, ali im u već gotove prostore stavljamo krevete na kat u malo gušćem rasporedu. Pretpostavljam da su i te kuće u Margauxu i drugim mjestima radničke nastambe, a potom postale tradicija koja je čisti antipod velebnim dvorcima-château-ima u kojima su smještene vinarije.
Problematika crnih vina
Pomalo razočarani idemo dalje, idemo u glavni centar Pauillac i pravo u slavnu vinariju Rothschild koja je naravno zatvorena, ne prima posjete. Kružimo dalje, dolazimo u château Pichon Baron, jednu od najluksuznih vinarija, stječem dojam da je tu luksuz ispred vina, ali termin dobijamo tek za tjedan dana. Ništa od toga. Idemo u još nekoliko vinarija i opet ista priča. Vraćamo se u Saint Julien, ulazimo u vinariju nešto nižeg rejtinga i tu nas domaćin uključuje u grupu koja je upravo u obilasku podruma. Vino je isključivo u drvenim bačvama raznih proizvođača kao i u svim ostalim vinarijama. Odlazimo u vinograde u kojima dominira šljunak, što je logično, jer je lijeva obala niža od desne i vinograd bliže rijeci. Tko zna, ako se ovim tempom nastave dizati vodostaji od jedan cm godišnje, možda za stotinjak godina ovo bude opet dno rijeke Garrone ili Atlantski ocean. Nakon nekoliko pokušaja ipak dobivamo mjesto u prekrasnom château Les Fiefs de Lagrange gdje nas ljubazno dočekuje vrlo educirani domaćin. Kušamo nekoliko Caberneta i komentiramo problematiku crnih vina, trenutni odnos potražnje bijelih i crnih vina u Bordeauxu je pola-pola. A oni su još izraženija zona crnih vina od nas, a posljedica je krčenje više od 10 tisuća hektara vinograda, što je impresivna brojka u odnosu na naših ukupno oko 15 tisuća u cijeloj RH. Vina najčešće proizvode od Cabernet Sauvignona s dodatkom vrlo malo Merlota uz obvezni Petit Verdot do 5% zbog boje i kiselina. Nejasno je zašto je vrhunska sorta Malbec nestala, a u Argentini napravila slavu. Baš kao naš Tribidrag koji se u Americi proslavio kao Zinfandel. A na desnoj obali se Merlot najčešće blenda s Cabernet Francom.
Uz vino - patka
Vraćamo se u Pauillac na ručak. Grad se nalazi na rijeci Garrone, ali se nema dojam grada na rijeci. Uredna glavna ulica, preko puta korektan parking, a potom stotinjak metara neurednog šipražja od kojega se ne vidi rijeka, što odaje dojam neurednog grada kakav je zapravo i dobar dio prostora na lijevoj obali, jasno osim vinograda i okoliša châteaua. Podsjeća me pomalo na poslijeratni Gračac koji je danas vrlo uredan grad. A veseli me da ima i stadion s tribinama koje nisu ništa slabije od Dinamovih ili kako se aktualno zovu "šetalište Marka Livaje". Biramo restoran koji je najpuniji po starom pravilu, ali i po najboljim recenzijama po novom. Biramo pačja prsa srednje pečena i dobijemo gotovo nepečeno debelo meso kao da je od uhranjene prasice. Pitam se što bi bilo da smo birali slabo pečeno, možda bi doplivala živa patka. I inače u cijeloj zoni je u svim restoranima patka sastavni dio menija. I eto, dogodilo se da sam prvi put u Francuskoj nešto slabo morao jesti. A zapravo i nisam jeo. Slijedi povratak u apartman koji smo preko interneta rezervirali i platili. A već iz auta vidim da tu ni kokoši ne bih držao. Samo produžim dalje, kažem Miji neka traži isti apartman u Saint- Émilionu, ali taj je već zauzet, ali pronađe hotel na rubu Saint-Émiliona, najjeftiniji u kojem sam ikad boravio, a vrlo čist i ugodan.
Bordeaux-bajka i razočarenje
Slijedi povratak kući. Kroz Francusku se vozi uredno u tri trake, desno kamioni, u sredini osobni automobili, lijevo isključivo pretjecanje, kroz Italiju svakako, a kada dođem na našu Dalmatinu, sve izvan zakona i logike. Sva vozila u lijevoj traci, vozači iz susjedne sjeverozapadne države pretječu s desne strane, a pokušavaju i s lijeve, između vozila i branika. Komšije s istoka nešto uplašeniji, pa voze u desnoj traci. A ja kombiniram i nekako dođem do izlaza za Zadar, a potom najteži dio puta, kako doći do kuće. I doista, takvu destrukciju prometa koje mi činimo nisam vidio na svih ovih četiri tisuće kilometara koje sam učinio i vozio u niz većih i manjih gradova i sela. A rezime cijelog puta u Bordeaux je da je desna obala ili strana rijeke Garrone bajka, a lijeva blago razočaranje u smislu ukupnog pejzaža. Merloti znatno brže stare, baš kao što brže dozrijevaju u vinogradu i podrumu u odnosu na Cabernet Sauvignon koji se bolje nose sa godinama.
