U Hrvatskoj je najsađenija sorta Graševina, a njena je dominacija uvjerljiva. Za one koji misle da su Dalmacija i Istra dominantne vinske regije, ipak je vodeća vinska županija u zemlji Osječko-baranjska, s čak četiri moćna vinogorja, Belje, Đakovo, Feričanci i Erdut, s Graševinom koju ljube Slavonija, Baranja i Srijem, Pokuplje i Moslavina i sva bregovita Hrvatska, do Mađarske i Slovenije. Svjetski vinski prvaci, odnosno osnovne crne francuske sorte, ovdje su, obrnutim redom nego u svijetu, na 4. i 5. mjestu.
Čija je Graševina?
Postoji gomila napisa o porijeklu Graševine, a temeljno je svojataju Francuzi, pa Talijani. Nazivlje Laški Rizling, Vlaški Rizling, Olaszrizling, Welsh riesling, Rajnski rizling, upućuje na romanski korijen, a struka je gotovo prihvatila da je podrijetlo francusko. naime, smatra se da je iz francuske Champagne preko Njemačke dospjela do Austrije odnosno Austro-ugarskog carstva i tu se raširila. Da je Graševina francuskog podrijetla, ne smatra se potpuno pouzdanim podatkom, a ima i mišljenja da bi joj u nas mogao biti korijen. Niz istaknutih vinskih autora sugerira da bismo je trebali i zaštiti. Iznimna raširenost u Hrvatskoj rezultirala je činjenicom da je smatramo autohtonom, a smatra se da je u našim krajevima prisutna još od, vinski čuvenog, rimskog cara Proba. Marko Aurelije Prob rođeni je Srijemac iz Sirmiuma, današnje Srijemske Mitrovice iz 3. stoljeća, a zapisano je da je ukinuo Domicijanovu zabranu sadnje vinograda u sjevernim predjelima i po svom rodnom kraju masovno sadio vinograde. Uostalom svi koji drže do ovog grožđa i vina su u okružju Srednje Europe.
Od Graševine se rade sve moguće vrste vina, stolnih, kvalitetnih i vrhunskih, osim mirnih vina, od suhih do svih nijansi slatkih vina, služi i za pjenušce, do plemenitom plijesni napadnutih boba, odnosno tzv. botritičkog izbora, dakle, kasne berbe, birane berbe prosušenih bobica, pa do ledenog vina. Prema službenim podacima APPRRR-a, u Hrvatskoj se je imamo na 4,3 tisuće hektara, od ukupno 13 tisuća, dakle oko 27%.
Graševina je gotovo jedina sorta vina s kojom bismo mogli nešto napraviti u svijetu. Da me krivo ne shvatite, imamo mi sorti koje daleko više volim i cijenim, ali Graševina nam može biti snažni izvozni adut. I danas je naše najizvoznije vino, jer je imamo u dostatnim količinama za ozbiljna tržišta, i cjenovno može konkurirati svjetskim vinima.
Osobno poznajem mnoge graševine, sve ih nije moguće upoznati jer mislim da ih je u Hrvatskoj više od 100 samo vrhunskih, a favoriti su mi one od Kutjeva istočno, s posebnom naklonosti prema onima uz Dunav, koje uvijek razviju barem dva, ako ne i četiri do pet jedinica šećera više od drugih nizinskih i bregovitih.
Zemlja smo bijelih vina!
Suprotno uvjerenju da smo zemlja crnih vina, Hrvatska je dominantno zemlja bijelih vina. Načelno, bijela više vole hladniju klimu i izrazitije razlike dnevnih i noćnih temperatura, pa su južni krajevi oduvijek sadili crne, a kontinentalni bijele sorte. To vrijedi i u Zadarskoj županiji, gdje su crne sorte zastupljene u 70 i više posto, ali i cijeloj Dalmaciji. Sad bismo rekli, na nesreću, s obzirom na svjetski pad konzumacije crnih vina. No, rekli smo da je Graševina carica s oko 30 % svih vina u nas, a sljedeća nam je sorta Malvazija. Malvazija je skupni naziv za gomilu vinskih sorti (u porodici je i naša Maraština kao malvasia bianca lunga, odnosno malvasia del Chianti, ma kako nam se to ne sviđalo), od dominantno bijelih, preko rozih do crnih. Kad smo kod Zadarske županije, nemamo ni Malvazije, osim nekoliko znanih mi neprofesionalnih iznimki, niti Graševine. U Hrvatskoj imamo dvije, istarsku i dubrovačku, na 1,5 tisuća hektara, odnosno 6,6 milijuna trsova. Posebno je ispitana istarska, smatra se da ima posebna svojstva, superiorna u odnosu na druge malvazije. Mislim da to valja zahvaliti vrsnim istarskim vinarima i pravom pokretu koji traje 25 godina, koji su je vinuli u neslućene visine, dok su Dubrovčani s Malvasijom počeli kasnije, makar imaju davne zapise Velikog vijeća koje je za sva vina propisivalo po kojoj se cijeni maksimalno smiju prodavati, jedino za Malvasiju nije bilo ograničenja.
Spomenimo i čuveni rasadnik Rauscedo u Italiji, pobratimljen s našim Nadinom, odakle naši vinari uvelike nabavljaju klonove, pa imaju dva klona malvasia Candia Rauscedo, dva klona malvasia del Chianti Rauscedo, četiri klona malvazije istarske, tri klona malvasia nera di Brindisi i osam klonova malvasia di Lecce. Naziv Malvasija ili Malvazija ispisan je stoljećima i u literaturi, neki tvrde da je iz antike, spominje ga čak i, vinu nesklon, William Shakespeare.
Naziv “Malvazija” dolazi od talijanskog naziva za Monemvaziju, srednjovjekovnu i ranorenesansnu bizantsku utvrdu na obali Lakonije u Grčkoj. Ta je luka bila trgovačko središte za vino proizvedeno na istočnom Peloponezu i Cikladima. Tijekom srednjeg vijeka, Mlečani su postali toliko plodni u trgovini vinom malvazije, da su vinske trgovine u Veneciji nazvane malvazija.
Plavac mali crni - treća autohtona hrvatska sorta
Najčuvenija crna sorta nam je Plavac mali crni, autohtona hrvatska sorta Srednje i Južne Dalmacije, u našoj županiji najuvjerljivije prisutna u Kraljevskim vinogradima. Ta sorta daje, kako je davno zapisao naš čuveni ampelograf Stjepan Bulić, vatreno crno vino od 13 do 17% alkohola. Plavac mali crni je ponos Hrvatske, s prvim zaštićenim vinima u izvedbama Dingač, a potom i Postup, još 60-tih godina prošlog stoljeća. Kod Dingača i Postupa kao i Ivana Dolca i Svete Nediljice, riječ je o čuvenim lokacijama, mahom amfiteatralnim padinama put mora i juga. Onaj iz polja ne daje ono što je ovdje moguće postići. Velika je hrvatska i svjetska priča koja veže Plavac, Zinfandel i Primitivo. S naše se strane ispitivalo je li Plavac potomak Primitiva ili Zinfandela, s obzirom na sličnosti, a s američke je tražen otac Zinfandela. Ivan Pejić i Edi Maletić sa suradnicima, pronašli su u Kaštelima Crljenak (kaštelanski) i utvrdili da je otac Zinfandela, što je, na kalifornijskom sveučilištu Davis, potvrdila Carole Meredith. Pa smo dobili nalaz kako je Plavac mali crni križanac Crljenka i Dobričića (sa Šolte). Kako je dospio u Italiju odnosno Apuliju možemo samo nagađati, a za dolazak u Kaliforniju manje-više znamo. No, kako nam je nedavno rekao prof. Maletić, oba su muška, pa se majka još traži.
U Hrvatskoj se Plavac mali crni prostire na 1,27 tisuća hektara s čak 10,5 milijuna loza. Broj loza rezultat je specifične guste sadnje na nekim od najistaknutijih lokacija, jer armatura i moderni uzgoj nisu mogući. U konačnici, daje manje vina, jer mu rodnost nije za usporediti s prethodne dvije sorte. Na kraju ću reći da ga obožavam i mislim da se u vrsnim izvedbama može mjeriti sa svim najistaknutijim vinima svijeta. Ono što mogu zamjeriti našim proizvođačima je pretjerani dijapazon od prozaičnih vina, neke sumnjiče i za falsifikate, sa smiješnim cijenama, što srozava ukupan ugled sorte.
Merlot i Cabernet Sauvignon
Sljedeće dvije najzastupljenije sorte u nas su svjetski najčuvenije crne sorte porijeklom iz Bordeuxa - Merlot na 800 hektara s četiri milijuna panja i Cabernet Sauvignon sa 660 hektara i 3,1 milijun panja, među kojima su i zadarski vinogradi. Zadarski vinari s njima su, za svoja vrhunska vina, osvojili prva domaća i svjetska vrhunska priznanja. Slijedi najsađenija bijela sorta po svijetu, porijeklom iz Burgundije, Chardonnay. Nećemo ponovo pisati o njemu, jer smo već rekli da je po majci Hrvat.
Sedma najzastupljenija vinska sorta u Hrvatskoj je prozaična Plavina. Beskrajno dugo smo od nje radili vina “za po doma”, često jako nepitka, ponekad i nepreporučljiva za ljudsku uporabu. Sada znamo da prikupi manje sladora i nije pretjerano aromatična, daje pitko lagano vino, niskog ekstrakta i lagane boje. Neki vinari, predvođeni Tomislavom Glavićem i Radoslavom Ivanežom, reducirajući joj inače preobilan urod i pazeći na sve druge “sitnice”, uspijevaju je uzdignuti do respektabilnijeg vina. Preporuka je koristiti ga u kupažama, a imamo i dobrih Rosee vina od nje. Tomislav Glavić lani je od nje napravio bijelo vino, što je svakako posebnost. Iako se šibenski Vinoplod trudio desetljećima od Plavine napraviti istaknutije vino, koliko me pamćenje služi, još nikom nije uspjelo napraviti od nje vino koje bi dobilo pravo nositi oznaku vrhunsko. U kupažama, na zadarskom i šibenskom području, imamo već respektabilne izvedbe u miješanju s Babićem, Lasinom, ili istaknutim francuskim sortama, a sjećanje predaka na miješanje sa Svrdlovinom, svojevremeno je natjeralo Mladena Anića da oživi tu gotovo nam izumrlu sortu. Preporuka struke je da se od nje rade kupaže i iskoristi ogromna sirovinska baza. Plavina je navodno na 506 hektara s oko tri milijuna panja, što nam govori da je riječ o mnoštvu starih seoskih vinograda s puno gušćom sadnjom od suvremenih plantažnih.
Iza Plavine su dvije sorte koje na zadarskome području nemamo, Rajnski rizling, kojeg smo spomenuli, i najuobičajenija tradicionalna crna sorta kontinentalne Hrvatske Frankovka, a ima je i u Istri pod nazivom Borgonja. Osobno je ne volim, pa je neću puno hvaliti, iako struka ističe da je veliki potencijal kad su kontinentalna crna vina u pitanju. Od svih izvedbi, obožavam samo Egri Bikaver - Egerska bikova krv koja, uz okus, ima fenomenalnu povijesnu legendarnu priču.
Dalmatinska bijela “super sorta”
Na 10. mjestu u nas je najpotentnije bijelo vino Dalmacije Pošip, a potiče s Korčule iz Čare i granice sa Smokvicom. Na sreću, s počecima plantažnog modernog uzgoja, sadi se i u našoj županiji. Zadarski vinari za njega dobivaju najviše ocjene. Imamo gotovo 2,5 milijuna panja Pošipa. Prvo je naše zaštićeno bijelo vino još u Jugoslaviji 1967. godine. Ovu nam autohtonu sortu nije uništila filoksera, jer je tlo na kojem niče pjeskovito, pa filoksera nije mogla kopati tunele. Inače je zapisano kako je težak Marin Tomašić Barbaca pok. Marina zvan Caparin iz Smokvice, u sječi šume u kanjonu Stiniva na području Čare, pronašao samoniklu lozu koja ga je zainteresirala izvrsnim okusom i neuobičajenom aromom. Porezao je njene prutiće i zasadio ih u svoj vinograd na predjelu “Punta-Sutvara”, uz samu granicu s Čarom. Kroz određeni broj godina, množio je trsove, a davao ih je i drugim vinogradarima iz Smokvice i Čare, ili su ih oni sami, uvidjevši njene odlične karakteristike, uzimali. Kako ima karakteristike orijentalnih vinskih sorti, pitanje je bilo je li s istoka i donijeta. Ivan Pejić i Edi Maletić su dokazali da je Pošip čisti Korčulanin, jer je nastao prirodnim ukrštanjem sorti Bratkovine bijele i Zlatarice blatske bijele, koje dijelom imaju podrijetlo s istoka, pa analize to pokazuju i za njega. Po svojim svojstvima ravan je tzv. super sortama poput Chardonnaya, Rajnskog rizlinga, Pinota i Sauvignona bijelog.
