<p>Rezidba u vinogradu</p>
Rezidba u vinograduOsobni Album
StoryEditor
VINSKE PARALELE

Nit’ za piti, nit’ za stakla prati

Jedan moj stalni kupac je veliki uvoznik vina. Pitam ga zašto ne pije to vino koje uvozi i prodaje u širokoj trgovačkoj mreži, a on mi odgovara da to nikada ne bi pio niti bi ikome svome to preporučio. Nudim mu svoje vino u širu prodaju, ali ne prihvaća jer je moja cijena u eurima, a njegova nabavna u centima

Veljača ide kraju, a ja se evo javljam prvi put u ovoj godini sa svojim razmišljanjima o vinogradu i vinu, o prostoru koji prekomjerno i nesmiljeno trošimo i još o mnogočemu.

U siječnju nisam pisao jer sam bio u Ludbregu na velikoj fešti na kojoj sam po treći put preuzeo pobjednički pehar u kategoriji mladih crnih vina. Ako me pitate kako je bilo, moram Vam reći da je bilo vrlo impresivno, ali i naporno. Tamo se još uvijek poštuju lijepi običaji čestitanja pobjedniku koji u nekim, pa i našim dijelovima Lijepe Naše iščezavaju ili pomalo prelaze u nešto kiselije varijante. Stojim u sredini velike sale okružen tamburašima s bocom šampionskog Merlota i prilaze mi čestitari u velikom broju s čašom i svojom bocom vina. Oni toče meni svoje vino, ja njima svoje. Mali je problem što ja točim “prst horizontalno”, a oni “prst vertikalno”, a prolijevanja nema. Cijeli prostor ispunjen veseljem i radosti, ali stvarne radosti, a ne kalkulantske iz trenutno aktualne arhive WhatsAppa.

Vraćanje izgubljenog povjerenja

Ali dragi čitatelji, mislim da niste bili oštećeni jer je glavna urednica odradila vrhunsku analizu upravo ove manifestacije u Ludbregu, a kako i ne bi kada je ona vrsna enologinja, dr. agronomskih znanosti. To je bio izuzetno kvalitetan i edukativan tekst po mojoj ocjeni. Vjerojatno bih analizu pohvalio i da nije bila na tako visokoj razini jer u demokraciji se mora znati hijerarhija. Šef je uvijek u pravu, u protivnom letiš. Kao i u nogometu kada trener Hajduka najavljuje utakmicu s Rudešom koji ima četiri od mogućih 66 bodova i kaže da je izuzetno strašan protivnik. A na kraju, kada on postavi onako kilavu igru, ispada čak da je bio u pravu, a taktiku je postavio kao dvostrani uzgojni oblik loze kordonac koji na desnoj strani ima 18 pupova, a na lijevoj jedan “sljepić”.

U isto smo vrijeme imali i “Degustaciju mladih vina” u Stankovcima, ma što to značilo, i opet ponavljam da moramo podići razinu organizacije i pomoći tom mladom ambicioznom vodstvu općine da se povrati izgubljeno povjerenje i da tamo dođu svi vinari s tržišta kojih je ove godine bilo pet-šest. U Nadinu tek desetak. Bila bi velika šteta da ove naše manifestacije propadnu ili ostanu na amaterskoj razini. Ako ima problema, treba raspraviti i urediti tako da svi budu zadovoljni jer za nas vinare nema boljeg i jeftinijeg načina da provjerimo svoja vina u fazi formiranja i eventualne greške da u hodu ispravljamo. To je važnije od pehara, zlata i srebra. Jedno je kada vinar sam u podrumu kuša svoje vino, a drugo kada to čini pet licenciranih enologa. A nepovjerenje koje se stvara puno češće bez razloga, nego s razlogom se vrlo lako eliminira upravo onako kako je to prikazala glavna urednica u analizi Ludbrega.

Još jedna crtica o Ludbregu pa idemo u vinograd. Ove godine je Udruga “Trsek” odlučila jednu nagradu nazvati imenom Branka Kežmana, jednog od osnivača Udruge, autorom prijateljstva Nadina i Ludbrega. I veseli me informacija da je krenula inicijativa iz Udruge vinara Nadin, a očekujem i širu podršku, da i mi glavnu nagradu na “Vinfestu” Benkovac nazovemo po velikom čovjeku vrlo zaslužnom za razvoj vinogradarstva i vinarstva u našem kraju, Željku Katuši.

O radnoj snazi

U vinogradu je rezidba pri kraju, loza još ne suzi i može se mirno ovaj vrlo bitni ampelografski zahvat provesti u vinogradu u narednih 15-20 dana. Sada je i prilika, ako smo uočili da neki uzgojni oblici ne daju najbolje rezultate, da izvršimo preinake jer ništa u vinogradu nije trajno i jednoznačno određeno. Ista sorta na istoj podlozi u različitim ekološkim uvjetima daje različite rezultate u istom uzgojnom obliku. Ako nismo zadovoljni, tada tražimo druge uzgojne oblike. Ovisno je to i o želji samog vinogradara: veći ili manji prinos, količinu ili kvalitetu. I još puno toga. E sad, ako vinogradar, a k tomu još vinar, dobro zna orezivati, sve ide lakše, a ako ne, tu nastaje problem jer je stručne radne snage sve manje, a pomalo nedostaje bilo kakve. Nisam baš siguran da ovi narodi koji doseljavaju tako brzo mogu naučiti rad u vinogradu. Često ih sretnem na gradilištima i iskreno suosjećam s njihovim patnjama koje proživljavaju daleko od svoje domovine u borbi za koricu kruha i žive u nehumanim uvjetima baš kao što su to i naši ljudi proživljavali tijekom povijesti na svim stranama svijeta. Nađem ih same u manjim grupama na gradilištima. Ne znaju zidati, ne znaju govoriti, ne znaju čitati projekt, a “gazde” koji je ugovorio posao nigdje. On je samo uzeo “pare”. Kažem tome “kvazi gazdi”, stavi među njih inženjera kojega ti zakon nalaže ili bar jednog čovjeka koji zna jezik i minimume projekta, bit će i tebi isplativije, ali on me jedva čuje. Samo su mu u mislima “pare”, već je kupio BMW od predujma i ne može dodatno trošiti na stručnu radnu snagu. To je okrutni divlji kapitalizam u najsurovijem obliku. Kuće sve ambicioznije, a operativa sve nesposobnija. Investitori kod narudžbe projekta dolaze sa slikama kuća iz turskih sapunica koje odmah istjeram iz ureda, ali dolaze i s vrlo kvalitetnim kućama koje pronađu na Internetu. I kada mi uskladimo njihove želje, prostorne planove i zakone i konačno dobijemo građevinsku dozvolu, u postupku koji traje od pet mjeseci do pet godina, krećemo u avanturu građenja. Tada nastaje ozbiljan fajt. Organizaciju građenja uglavnom preuzima naručitelj, a s obzirom na to da je vrijeme emancipacije, češće to bude naručiteljica koja je po svom obrazovanju miljama daleko od građevine, a izvođače sam već opisao. Dok su radovi još u zemlji, još se sluša nadzornog inženjera, a čim krene prema gore, kreće “kreativno” dotjerivanje projekta. Nije bitna konstrukcija, nisu bitni propisi, nije više bitna ni cijena. Bitno je da je investitor zadovoljan. A prvo radije prima savjete priučenog, jer školovanih više nema, majstora bilo koje struke na gradilištu nego projektanta ili nadzornog inženjera koji se bori za kvalitetu kuće i za zaštitu istog tog investitora. Ali njemu je puno prihvatljiviji savjet “majstora” jer je to njegova razina.

Nakaradno stanje u prostoru

I na kraju ta zgrada više nema veze s projektom, a pravi problemi slijede kod tehničkog pregleda kada ne može ishoditi uporabnu dozvolu bez koje je kuća bezvrijedna. Fascinira me strast koju unose u destrukciju projekta misleći da su oni pozvani da uređuju prostor. Kada bi bilo toliko strasti u ljubavi, sigurno ne bi bilo toliko rastava brakova koji se kreću od 30-45 %, ovisno o županijama. Nakon takvih uljepšavanja slijede novi projekti, nove godine čekanja, novi troškovi, a sve u svrhu nakaradne, ovaj put legalne devastacije prostora. A imao sam ponuda da mi se plati stručni nadzor, ali da ne dolazim na gradilište da mogu svoj opaki kreativni nagon provesti u djelo, zapravo zlodjelo.

Jasno je da imamo i niz svijetlih primjera i ti naručitelji dobiju prestižne kuće.

I zato imamo ovo nakaradno stanje u prostoru o kojem će budući naraštaji suditi što smo to činili. Koja je to civilizacija živjela u ovom trenutku povijesti na ovim prostorima? Kako je naglo krenulo, u nekoj ne tako dalekoj budućnosti, i nisam siguran da će tu naši praunuci ili najdalje prapraunuci činiti većinu na ovom prostoru ako je suditi po broju dolazaka nekih drugih naroda od kojih će mnogi tu i ostati. A glavna briga ove zemlje su nekakve ljubavne poruke, moram reći, nemaštovitih ljubavnika. Od svih galama koje se dižu i najavljuju, nisam čuo koliko ćemo uvesti radne snage u narednom mandatu od četiri godine. Iz kojih dijelova zemaljske kugle, koje vjere i nacije? Jer svi političari su puni nacionalnog naboja pa neka to iskoriste da nam pobliže objasne kako oni vide taj problem dok još nisu do kraja potjerali ovo malo vrijednih mladih ljudi iz ove zemlje. Što će biti s našim vinogradima? Piju li ti ljudi uopće vino? Tko će piti naša vina? Jedan moj stalni kupac je veliki uvoznik vina. Pitam ga zašto ne pije to vino koje uvozi i prodaje u širokoj trgovačkoj mreži, a on mi odgovara da to nikada ne bi pio niti bi ikome svome to preporučio. Nudim mu svoje vino u širu prodaju, ali ne prihvaća jer je moja cijena u eurima, a njegova nabavna u centima. Ali u prodaji višestruko naraste i dođe do jedan i pol eur, skoro kao tekućina za vjetrobransko staklo. A vrlo slično i izgleda premda u nešto različitoj ambalaži da netko ne bi popio krivo nedefiniranu tekućinu. A ja mislim da nije niti za prati staklo. Ne znam ni kakvi su nutritivni podaci za QR kod kada ga budemo morali stavljati na etiketu.

Zabrinjavajući plasman proizvoda

U posljednje vrijeme me zabavlja i pomalo zabrinjava plasman proizvoda na tržištu prema nekim divljim kriterijima ponekad razumljivim, ali i nerazumljivim. U jednom prijateljskom restoranu gdje se prodaje i moje vino, ponekad pođem na ručak s grupom svojih prijatelja i kao vinar sam ja zadužen za narudžbu vina. Pitam konobara što nudi od bijelih vina, on uredno nabroji pet-šest vina, ali ne nudi moje vino jer je novi pa me ne poznaje, pošaljem ga da pogleda ima li još što, dođe s još dva, ali nema moga vina u ponudi. Tada mu kažem, idi i donesi vino “Uzorita” koje sam mu neki dan isporučio i nije se moglo potrošiti. On ode i donese traženo vino, bez isprike. Kažem gazdi što se događa, on kaže da tu ne može ništa promijeniti jer ako mu bilo što kaže, on odlazi jer to malo domaće radne snage što je ostalo je traženo na tržištu. A gospodin konobar ide doma s punim džepovima čepova kao žetona u kockarnici koje mijenja na izlazu u nešto.

Isto tako, dođem na kiosk i gledam na desetke novina, ali nema našeg tjednika. Pitam prodavačicu gdje je, a ona ga izvadi ispod pulta. Dođem u drugi petak - opet isto. Tada joj ozbiljno objasnim da sve one “drangulije” koje prodaje u svom kiosku neće doći kupiti nitko iz Zagreba, Osijeka, Rijeke ili Splita nego mi Zadrani pa zašto skriva jedinu zadarsku novinu. Nema objašnjenja, a ja sam joj obećao, ako ovako nastavi, da ću objaviti o kojem se kiosku radi. A to nije jedini. Baš kao što mi Zadrani ne bismo trebali ići u restorane u kojima se piju neka loša i osrednja vina iz drugih dijelova, pa i država. Namjerno kažem loša i osrednja jer vrhunska su skuplja od naših pa njih niti ne nabavljaju.

I za kraj bih pohvalio velikog Ivana Stiblika koji nas je opet počastio veličanstvenim “Zadar Wine festivalom”. Bio sam tamo prvu večer kada je manja gužva da mogu u miru kušati sva ta lijepa vina i moram reći da sam zadovoljan kvalitetom. Sve su to uredno odrađena vina, uglavnom perfektno enološki dotjerana, a tada se najbolje vidi razlika u potencijalu. Bilo je tu vina iz svih krajeva Lijepe Naše, puno vrsta i različitih stilova od onih iskrenih s minimalnim enološkim tretmanima do pretretiranih gotovo sterilnih vina, ali to je pitanje stila vinara i afiniteta krajnjeg potrošača. Neki vinari nude vina po skromnim cijenama, a neki po pet, šest puta većim, a vina slične kategorije i svi kažu da sve prodaju. To je neobjašnjivo baš kao i onaj crni Pinot “Vosne-Romanée” iz Burgundije kojem je cijena 12.000,00-13.000,00 EUR-a, a iz susjednih vinograda 30,00-40,00 EUR. I svi sve prodaju, svi zadovoljni, i kupci i proizvođači. Jedino ne znam da je zamijeniti kupcu, ne enologu, butelju na slijepo kušanje što bi rekao. Drugu večer je dvorana bila dupkom puna, ali i dalje sve lijepo, kulturno i decentno. Nadam se da to nije publika koja će u lipnju tražiti kartu više kada slijedi “kulturni glazbeni događaj” nacionalnih okvira u ovoj istoj dvorani.

08.03.2024., 14:26h
STJEPAN VUČEMILOVIĆ
22. srpanj 2024 00:33