Gospodarska slika Dalmacije, pa tako i njene prijestolnice Zadra potkraj osamnaestoga stoljeća nije bila blistava, dapače bila je daleko od toga. Živjelo se prilično izolirano od industrijskoga razvoja koji je već uzimao maha u Europi, a ni poljoprivreda nije bila na razini one u zapadnim i srednjeeuropskim zemljama.
Kako piše Nedjeljka Balić Nižić: “Ona je ekonomski najzaostalija zemlja u monarhiji, zemlja zaostale privrede, skučene trgovine, neznatna obrta i ikakve industrije. Najveći dio prihoda Dalmacije odlazio je na izdržavanje neproduktivne birokracije. Trgovina se nije mogla razvijati zbog nedostatka prometnih veza, a ono nešto industrije cementa, opeka i sardina nije moglo razviti pun proizvodni kapacitet zbog konkurencije austrijskih i talijanskih tvornica.”
Djeluje 15 destilerija
Ipak, neke specifične zadarske djelatnosti bile su i tada uspješne.
“Proizvodnja likera u Zadru ni tada nije jenjavala, nego je, dapače, predstavljala najznačajniju granu gradske prerade u čitavoj pokrajini onog doba. Tada ovdje postoji i djeluje čak petnaestak prozvođača likera, ali većina njih pravi doista male količine toga proizvoda godišnje. Poradi ekskluzivnosti proizvoda nabrojat ćemo sve tadašnje proizvođače u gradu: L. Dorkić, L. Messa, A. Kaligarić, F. Varglien, G. Bianchi, M. Karšić, Z. Kristo, M. Saliè, G. Saltarello, A. Mettaxà, F. Valentini, F. Carceniga, V. Centenari, Drioli. Nešto veće količine proizvodili su jedino Carceniga, Centenari i Drioli. Svi pak zajedno pravili su godišnje oko 2.500 barila rakije i do 38.000 boca likera. Te količine, premda prilične, nisu svejedno mogle zadovoljavati potrebe rastuće potrošnje, kako one pokrajinske, tako i strane,” navodi Šime Peričić u “Povijesti Zadra u XIX. stoljeću”, u dijelu u kojem se govori o stanju u Zadru početkom toga stoljeća.
Maraška se kupuje u Šibeniku
Kada su Zadar i Dalmacija dospjeli pod francusku vlast, to se loše odrazilo na poslovanje destilerija pa su se neke i zatvorile. No otežani uvjeti poslovanja nagnali su poduzetnike da se sve više počinju služiti prvim oblicima industrijalizacije. Vrijedi spomenuti da se tada u Zadru proizvodilo oko 30 vrsta likera. Najistaknutiji proizvođač početkom XIX. stoljeća bio je Francesco Drioli koji je1803. na svoju radionicu dodao carski grb kao pokazatelj izvrsnosti. Zanimljivo je primijetiti da je Drioli iscjedak maraške tada nabavljao u Šibeniku. Boce i pluto kupovao je u Mlecima.
Proizvodnja tjestenine
Bilo je i pokušaja da se osnuje i pivovara, no ostali su uzaludni. Šime Peričić piše kako je “dozvola za podizanje jednog takvog pogona izdana nekom Giuseppeu Peroliju još 1800., no ipak on nije bio nikad uspostavljen. Zacijelo se ocijenilo da takvo piće, uz obilje vina, ne bi našlo ovdje dostatan broj potrošača. Naspram tomu neki je Matteo Travi još sredinom 1798. dobio privolu vlasti za uspostavu radionice tjestenine; ona je proizvodila u prvom redu za potrebe grada i njegove okolice, kako stanovništvo ne bi trošilo novac za njezinu nabavu od stranih brodara-trgovaca. Neke indicije upućuju da je ta radionica opstajala samo nekoliko godina. Godine 1810. Giuseppe je Pezzoni ovdje nastojao uspostaviti sličnu radionicu, planirajući ujedno praviti dvopek, ali nije poznat ishod njegovog nastojanja.
