Izgleda da je u svakovrsnim duelima, ratnim ili sportskim svejedno, nezahvalna uloga favorita. Tako su to u Bitci kod Siska, koja se vodila 22. lipnja 1593., bili Turci, bolje reći Osmanlije. Od 1556. nezadrživa su bila njihova osvajanja hrvatskih zemalja, tada već ujedinjenih u neku vrstu «Europske unije», one pod vodstvom paneuropske habsburgovske moći. Pa ipak, u jedanaest godina, Turci su zauzeli Kostajnicu, Viroviticu, Čazmu, Gvozdansko, Bužim, Zrin, Cazin i Ostrožac na Uni. Probleme u obrani dodatno je stvarala i nejasna linija zapovijedanja kao i različiti vojni ciljevi koje su imali Hrvatski sabor i Ban s jedne, te austrijsko vojno zapovjedništvo u Grazu s druge strane. Austrijancima je čitava Kraljevina Hrvatska bila zapravo neka vrsta tampon zone kojom su branili svoje nasljedne zemlje i pad ove ili one utvrde nije se smatrao toliko tragičnim, ako je sve to još dovoljno daleko od Štajerske ili Koruške, dok su hrvatske vlasti željele da se organizira, ne samo obrana, nego i ofenziva na Turke, s ciljem povrata izgubljenih teritorija, za što u Grazu i Beču nije bilo previše interesa, a što je politika čije se posljedice osjećaju doslovce do dana današnjega.
Sisak pod topničkom paljbom
No sve većim zamahom turskih osvajanja došlo je do određenog dogovora, pa je plan zagrebačkog Kaptola da se izgradi tvrđava na ušću Kupe u Savu naišla na razumijevanje i na bečkom dvoru koji je odobrio sredstva i preusmjerio dio prihoda za te svrhe. Tako je nastala sisačka tvrđava. Izgradnja je koštala 3365 forinti, a od naoružanja tvrđava je imala dva teška topa, deset srednjih i četiri manja, 41 komad teških bedemskih pušaka s kukom, mali višecjevni top i četiri obične puške. Posada je brojila 73 pješaka.
Turci nisu tek mirno promatrali što se radi. Hasan paša Predojević dao je izgraditi utvrdu Yeni Hisar, što je današnji grad Petrinja, a zauzeo je i Bihać, čime je potpuno slomljen sustav hrvatske obrane na Uni i pomaknut znatno prema zapadu. Jedino je Sisak stajao Turcima na putu prema Europi.
14 lipnja Turci kreću na Sisak i obasipaju utvrdu paljbom iz topova koje su dopremili riječnom flotilom. Već prvog dana u utvrdi pogiba jedan od dvojice zapovjednika i 12 vojnika. Opkoljeni Sisčani šalju glasnike u Zagreb s porukom da bansko-carska vojska požuri, jer će Sisak biti izgubljen.
Vojska, koja se okupila u Svetoj Klari kraj Zagreba, brojila je po izvješćima 3.980 ljudi od kojih su polovica bili Hrvati, a ostalo postrojbe iz slovenskih zemalja, njemački plaćenici, Austrijanci i pet stotina konjanika strijelaca iz Šlezije. Putujući do Siska, vojska je narasla za nekoliko stotina seljaka, koji su se naoružani, kako su znali i umjeli, pridružili koloni. Nasuprot tome, Hasan paša imao je pod sobom osamnest tisuća vojnika bez topnika, opkopara i Vlaha koji su pokrivali logistiku.
Nesuglasice oko zapovijedanja
Bansko-carska vojska opet je imala problema sa zapovijedanjem, jer se Hrvatski sabor suprotstavio podčinjavanju banske vojske koju je vodio ban Toma Erdȍdy, carskom pukovniku grofu Ruprechtu von Eggerbergu za što nije bilo ni pravne osnove, pa se na terenu zapovjedništvo odvijalo po dogovornom načelu.
U praskozorje 22. lipnja vojska je stigla nadomak opkoljenog Siska. Eggenberg i Erdődy nisu se opet mogli složiti oko daljnjeg djelovanja jer je prvi htio prvo izviđati teren, dok se ban pribojavao da bi pojavljivanje, pa povlačenje postrojbi moglo demoralizirati iscrpljene branitelje. No, branitelji su očito znali za približavanje banske i carske vojske, jer su poslali glasnika koji je jasno kazao: «Ako ne oslobodite Sisak danas, do sutra će pasti». Na to je započeo napad.
Izvješća o samome tijeku Sisačke bitke, koja je trajala dva sata, prilično su štura, samim time i nejasna. Čini se da su prve napale banske postrojbe koje su janjičari odbili i počeli ih odbacivati prema Odri. O daljnjem tijeku, zapisao je pukovnik barun Andrija Auersperg,»Turci su načas uzvratili na naš napadaj ali pod gustom paljbom karlovačkog pješaštva bili su pomaknuti s mjesta i dadoše se u bijeg». Izgleda da je promišljena uporaba vatrenoga oružja – arkebuza i mušketa, donijela prednost carsko-banskoj vojsci koja je izazivala potpunu pometnju u turskim redovima, posebice konjaničkim, te su mušketiri zauzeli most na Kupi, čime je Turcima odsječena odstupnica. Kanonik Gjurek je na to provalio iz tvrđave sa svojih 300 momaka i udario Turcima u leđa. Stisnuti s dvije strane Turci su pokušali prijeći preko Kupe, u čemu se većina vojske utopila, uključujući i Hasan pašu i većinu njegovih pobočnika.
Golemi otomanski gubitci
Turski gubici bili su golemi. Procjene se kreću od osam do dvanaest tisuća ljudi i od toga većina zapovjednog kadra. Zarobljeni su svi turski topovi, trideset riječnih brodova i čitav turski vojni logor s plijenom. S druge strane su gubitci bili minimalni. Poginulo je oko šezdeset haramija i seljaka, tri mušketira i arkebuzira te jedan zapovjednik postrojbe, satnik arkebuzira Kristof Obritschan.
Porazom kod Siska Turci su zaustavljeni i njihovo napredovanje, osim manjih prodora i pljačkaških pohoda prema zapadu, prestaje. Mnogi se do danas pitaju kako je moguće da su kršćanske postrojbe uspjele nadvladati višestruko brojnijeg protivnika koji im je dotad bio skoro pa nepobjediv. Neki analitičari razloge vide u Hasan pašinoj samouvjerenosti koja i proizlazi iz dotadašnjeg tijeka zbivanja. Turski borbeni složaj kod Siska bio je atipičan i upućuje na pomisao da je paša htio, ne samo pobijediti, nego i efektnom predstavom pobjede nad carskim i banskim postrojbama, prisiliti branitelje tvrđave na predaju. No, Osmanlije su kod Siska na vlastitoj koži naučili da Europa s kraja šesnaestog nije ona ista iz sredine petnaestog stoljeća, kad su Turci s lakoćom pobjeđivali. Okretanje sa sredozemne k oceanskoj plovidbi i trgovini, zlato i bogatstva iz prekomorskih zemalja, porast tehnologije razvijene u renesansi, školovanje vojske i zapovjednog kadra, završetak razdoblja feudalne anarhije i središnja uloga dvora sa svojim institucijama te sve razrađenija uporaba vatrenoga oružja - sve je to dočekalo Osmanlije pod Siskom i uništilo njihovu brojčanu nadmoć te srušilo mit o njihovoj nepobjedivosti.
Prekretnica u ratovima s Turcima
Bitka kod Siska označila je prekretnicu u ratovima s Otomanskim Carstvom i nakon nje više nije bilo nekih velikih turskih osvajanja, iako jesu, nakratko, bili uspjeli zauzeti sam Sisak nekoliko mjeseci kasnije, no konačno je oslobođen nakon godinu dana. Kroz sedamnaesto stoljeće težište ratova s Turcima seli se na Mediteran, djelomice i u Dalmaciju, gdje počinje proces odvraćanja Turaka od blizine mora koji će završiti 1715. godine, kada su uspostavljene današnje granice Dalmacije i RH. Veliki teritorij će se osloboditi i na sjeveru zemlje nakon propasti napada Kara Mustafe na Beč, no o tome nekom drugom zgodom.
