U srednjem vijeku, Zadar je bio jaka vojna utvrda sa svih strana omeđena visokim bedemima. Zbog nadiranja vojske Osmanlijskog carstva i čestih ratova, Zadar preuzima ulogu snažne tvrđave koja je osiguravala trgovinu na Jadranu. Dovršava se širok pojas gradskih zidina, a obrambeni je sustav pojačan bastionima. Zadar uskoro postaje najveći grad-utvrda u Mletačkoj Republici, a njegovi su bedemi danas upisani na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine. Glavni i jedini kopneni ulaz u grad u to vrijeme bila su Kopnena vrata - Porta terraferma, smještena, u lučici Foša, bolje bi bilo reći poviše same lučice i mora. Izgrađena su 1543., a projektirao ih je slavni mletački arhitekt Michele Sanmicheli. Glavni vojni inženjer, Sanmicheli, poslan je u Zadar 5. svibnja 1537., s nalogom da između grada i ondašnjeg starog zadarskog Varoša Svetog Martina (kasnije rušenog zbog gradnje tvrđave - il Forte) prokopa novi široki obrambeni kanal od mora do luke, te na obje strane kanala podigne bastione, i velik bedem.
Prva električna centrala u Foši
Izradom tog kanala, obrambenog jarka (Fosse) nastaje svima nam draga, slikovita i živopisna lučica Foša. Ona stoljećima pruža sigurno utočište malim brodicama otočana pristiglih u grad. Stari Zadrani znali su je zvati i luka otočana ili školjara. Kroz povijest od svog nastanka luka i njeno okruženje se mijenjalo. Na njenoj južnoj obali bila je 1894 godine izgrađena i puštena u rad prva električna centrala u Hrvatskoj. Neko vrijeme baš na toj obali odvijala se trgovina drvima koja su na nju pristizala brodovima sa otoka kao i konjskim zapregama iz zaleđa grada. Uređenjem obale unutar luke 1936.g., kad je izgrađena njena obala i šetnica, Foša je poprimila današnji izgled. U vrijeme bombardiranja za vrijeme II svjetskog rata na sreću nije pretrpjela velika oštećenja,mada je imala par pogodaka od kojih je stradala cesta uz lučicu i dio njene ograde. Od zgrade carinarnice preuređenjem nastaje poznati zadarski Riblji restoran, koji još uvijek plijeni pažnju gostiju svojom atraktivnom lokacijom i ponudom ribljih specijaliteta. Poviše luke na utvrdi Citadela, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, bilo je uređeno, među Zadranima vrlo posjećeno i popularno Ljetno kino. Na samoj istaci Citadele, na ulasku u luku Foša, nalazilo se nadgrađe, točnije brodski komandni most, tamo postavljen početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, a zbog potrebe obuke polaznika pomorske škole koja se i dan danas nadvija nad samom lučicom kao neizostavni dio njene vizure. U tom brodskom nadgrađu stan je imao školski podvornik s obitelji. Mnogi naši sugrađani još uvijek Citadelu zovu, jednostavno Kapetanski. Zadrani i njihovi gosti rado prošetaju ovom voljenom im i opjevanom lučicom.
Raskošna Kopnena vrata i tajna knjige pod lavljom šapom
Kopnena vrata (Porta terraferma), glavni su kopneni ulaz u grad, nekad uzdignuta visoko iznad razine mora, izazivala su veliko strahopoštovanje u svim putnicima namjernicima kao i ostalima koji su im prilazili. A prići se moglo samo dugim, blago zakrivljenim mostom (čiji se dio mogao po potrebi podići) preko luke Foše. Po prijelazu preko mosta, trebalo je po ulasku kroz sama vrata proći još i kroz ulaznu građevinu izgrađenu sa unutarnje, gradske strane samih vrata, dugu čak 8 metara i tek bi onda mogli reći da ste ušli u sam grad. Odmah po dovršetku same gradnje, Kopnena su vrata, ocijenjena kao iznimno raskošna. Na središnjem kamenu luka, središnjeg otvora na vratima, isklesan je lik Svetog Krševana na konju, zaštitnika grada Zadra, a nad njim je monumentalni lav Svetog Marka, grb Mletačke Republike (zanimljivost vezana uz isklesanog lava je otvorena knjiga pod njegovom šapom, koja ukazuje na to da su vrata izgrađena u doba mira) Sa strane se nalaze natpisi s posvetom i grbovi gradskog kneza i gradskog kapetana, za čije su uprave vrata podignuta.U kasnijm vremenima, sama vrata, to remek djelo renesansne arhitekture, smatraju se i postaju jednim od najljepših spomenika iz doba vladavine Serenissime - Mletačke Republike u Dalmaciji. Sve to nije spriječilo dio nadobudnih omladinca da u vrijeme tzv. Trščanske krize, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća svoje negodovanje i bijes, zbog priključenja Trsta Republici Italiji iskale razbijanjem glave lava koji je krasio Kopnena vrata. Prije dvadesetak godina, konačno je obnovljena lavlja glava i vrata ponovo sjaje u svojoj punoj ljepoti. Carinsku zgradu (sadašnji Riblji restoran) i takozvana Srednja vrata Porta di mezzo povezivao je s kopnenim vratima prethodno opisani dugi most koji je 1861. zamijenjen širim i na kamene pilone postavljenim mostom koji se također mogao dizati po potrebi. Tako je širenjem mosta omogućeno korištenje bočnih pravokutnih, prolaza pješacima.
Kopnena vrata ostvaruju želje
Uz te prolaze, vezana je i jedna zadarska legenda koja kaže da ako prođete kroz Kopnena vrata, zamislite želju i ona će vam se ispuniti. Samo morate dobro paziti na to, da u tom trenutku, nitko ne prolazi i koristi dva ostala ulaza. Zbog jačanja opterećenja mosta povećanim prometom, povećanja broja stanovništva, jačanja trgovine, do Kopnenih vrata se gradi zemljani nasip s kolnim prilazom 1875.. Tad grad Zadar prestaje biti otokom. Nažalost, tim nasipanjem pokrivaju se kameni piloni, držači mosta i zatrpavaju podnožni nosivi kosi zidovi, koji su se izdizali iz mora i time je dijelom narušen monumentalni izgled vrata.
1868. Zadar postaje otvoreni grad
Godine 1566., u Zadar stiže i vojni zapovjednik Sforza Pallavicini, sa zadatkom izgradnje snažnijih utvrda, pa će tako uskoro grad, novim gradnjama dobiti i novi povijesni izgled. Malo je poznato da su postojala još jedna južna vrata, Porta della Contra Scarpa odnosno kasnija Erizzova vrata (Porta Erizzo). Nazvana po Nicolu Erizzu, (nekdašnjem generalnom providuru Dalmacije i Albanije 1723-1726.) koja su se nalazila na jedinoj prilaznoj kopnenoj cesti gradu takozvana, Stradone, sadašnja ulica kralja Dmitra Zvonimira. Novijim arhivskim i arheološkim istraživanjima utvrđeno je da su bila izvedena s glavnim, kolnim, i dva bočna prolaza koji su se spajali u jedan centralni prolaz unutar samih vrata. Erizzova vrata su se nalazila na uglu jugostočnih bedema utvrde Forte (izgrađene pod upravom Sforze Pallavicina), kod današnjeg kupališta na bazenu. Utvrda Forte (današnji park Vladimira Nazora) je bila kao i grad Zadar morskim kanalom odvojena od kopna. Do tih prvih utvrđenih Erizzovih vrata svi kopneni putnici i namjernici u Zadar, morali su prići vratima mostom preko obrambenog kanala i proći prvu kontrolu u namjeri ulaska u grad, potom ulicom Stradone do srednjih vrata (Porta di mezzo) sa zgradom carine i napokon mostom do velebnih Porta di Terraferma- Kopnenih vrata da bi mogli reći da su napokon ušli u sam grad. Kopnena vrata, jedini kopneni ulaz u grad, prestala su se zatvarati 14. prosinca 1868. godine,kad Zadar prestaje biti grad utvrda i postaje otvorenim gradom.
